Reket i lopta bili su moj život. Tenis je poseban sport, oni koji nisu držali reket u rukama to ne razumiju. Mene je teniska loptica uvijek veselila! Kada bih ponovo živio, živio bih isti život, jer mi je sport puno dao, a ja sam mu pokušao uzvratiti – pripovijeda Kamilo Keretić, živuća legenda hrvatskog, odnosno jugoslavenskog tenisa, dok sjedimo na terasi njegovog porečkog doma, uoči obiteljskog okupljanja u povodu njegova 89. rođendana.

Utorak je, 19. travnja, dan je relativno prohladan za rano proljeće. Obitelj i prijatelji se polako okupljaju, Kamilo se svakom gostu zahvaljuje na dolasku, muškom društvu uz stisak ruke, dok se za dame ustaje i svaku nježno zagrli. Godine su tu, noge ne služe kao nekada, no um je i više no bistar.
– Kad razmišljam o svojim godinama, pitam se jesu li one nagrada ili kazna. No kad imate život kakav sam ja imao, i kakav još uvijek imam, jer okružen sam divnim ljudima, obitelji i prijateljima, onda su ove visoke godine, jer slavim 89 godina, u svakom slučaju nagrada. Imao sam divnu suprugu, najbolju i najljepšu na svijetu, moju Miju, koja je nažalost preminula prije 16 godina. Ona je uvijek bila uz mene, bila mi je i potpora i podrška, bez nje ne bih postigao sve što sam postigao. Ona mi je podarila i sina Damira. I on je bio tenisač, veli nam Kamilo koji umirovljeničke dane provodi u Poreču, no i dalje ima i njemačku adresu.

Drveni reket

Bivši Davis Cup i ATP igrač, državni prvak, sudionik turnira Roland Garros i Wimbledon, Monte Carlo, New Delhi, Bombay, Stuttgat, Kitzbühel, trener Davis Cup reprezentacije Australije, trener, kapetan i izbornik juniorskih reprezentacija Njemačke, tenis je počeo igrati u Varaždinu odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, još kao 13-godišnjak daleke 1946. godine, a imao je drveni Dunlopov reket. Već sa 14 godina bio je pobjednik teniskog turnira gimnazije u Varaždinu.
– Moj prvi reket bio je drveni Dunlop, takozvana »tamburica«. Žice su bile od crijeva jer onda nije bilo umjetnih najlonskih žica. Ondašnji i današnji reketi su dva različita svijeta. Kao da uspoređujete Fiću i Ferarija, priča Keretić.

No tenis nije bio njegov prvi izbor.
– Igrao sam nogomet, bio sam golman u Varteksu koji je tada bio u drugoj ligi. Nogomet mi je bila slabost, ali se kasnije pokazalo da sam bio uspješniji u tenisu. Zapravo, ja sam cijelu svoju familiju »razočarao«. Majka je htjela da se zaredim, da budem svećenik, otac je htio da budem liječnik, a ja sam htio biti golman. Dakle, nitko se s mojim tenisom nije usrećio, ha, ha, ha… Moglo bi se reći da je tenis tada bio neobičan izbor, iako je u Varaždinu teniski teren bio odmah do terena nogometnog kluba Varteks, dijelila ih je samo jedna žica. Tako da kad nas nije bilo dovoljno za nogomet, ja bih se prebacio na teren do i igrao – tenis. Rođen sam za sport, imao sam sve predispozicije za biti sportaš. Mene je sport veselio i veseli me, bio sam sretan da radim bilo što s loptom, velikom ili malom.
Već 1951. godine bio je juniorski prvak Hrvatske, a seniorski prvak Jugoslavije u dvoranskom prvenstvu postao je 1956. Od 1957. do 1958. bio je seniorski prvak i na vanjskim terenima.

Okupljanje obitelji i prijatelja za 89. rođendan
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je u Davis Cupu od 1956. do 1959. godine. U istom periodu igrao je i na poznatim međunarodnim turnirima Roland Garros u Parizu i Wimbledon u Londonu. Od najvećih rezultatskih uspjeha osim osvojenih prvenstava Jugoslavije, najznačajniji su svakako internacionalni igrački uspjesi: četvrtfinale Monte Carla, polufinale New Delhija, turniri u Bombayju, Münchenu, Stuttgartu i Kitzbühelu te finale internacionalnog prvenstva Jugoslavije u Dubrovniku 1957.

– Izgleda jednostavno i brzo, no uspjesi nisu baš došli preko noći, bilo je tu godina rada i treninga. Prvi turnir osvojio sam s 14 godina, još dok sam bio u gimnaziji, onda su me kao perspektivnog juniora uzeli u Zagreb, no tamo su me držali po strani, degradirali, jer sam bio Varaždinac u velikom gradu, a i moji nisu bili politički pogodni, pa mi je i to bila velika prepreka. Sa 17 godina osvojio sam juniorsko prvenstvo Hrvatske, to je za mene, moju obitelj, ali i cijelu okolinu, moj Varaždin, bio veliki uspjeh. I tako sam malo pomalo napredovao, moja je karijera išla naprijed. Uz tenis sam i studirao, vrlo sam brzo diplomirao pravo. Ne zato jer sam bio posebno pametan, nego jer sam bio štreber, da budemo jasni, ha, ha, ha, iskreno će Keretić.

Trenerska karijera

Nakon odlaska u Njemačku, natjecao se godinama u njemačkoj državnoj ligi, a zanimljivo je istaknuti kako je u 45. godini igrao kao najstariji igrač u najkvalitetnijem nacionalnom teniskom natjecanju. Trenirao je Keretić i velikane australske Davis Cup reprezentacije, ali najveće trenerske uspjehe polučio je kao kapetan i izbornik juniorskih reprezentacija Njemačke.

– U Njemačkoj sam relativno brzo bio priznat kao trener, imam obje licence, i onu teniskog saveza, i onu saveza trenera. Je li se bilo teško etablirati u Njemačkoj? I da, i ne. Meni je bilo možda malo lakše jer sam ipak došao kao bivši tenski prvak Jugoslavije. Došao sam u jedno manje mjesto, titula prvaka Jugoslavije mi je imponirala. Već nakon par godina, počeli su se redati uspjesi, od ničega, kluba koji je igrao pokrajinsku ligu, za šest godina smo ušli u prvu ligu. To se brzo pročulo i tako su počele stizati i ponude za druge trenerske angažmane. U Njemačkoj su me zaista poštovali i cijenili. Trenirao sam Nijemce u Stuttgartu punih 20 godina i to njihove ekipe u dobi od 14 do 23 godine. Ljudi su me tamo voljeli. Njihovim tenisačima bio sam i tata, i mama. U znak zahvale, za prestanak bavljenja tenisom, Nijemci su 2002. čak i jednu ulicu, zapravo put u Stuttgartu nazvali Putem Kamila Keretića. Uvijek kad sam u Stuttgartu i vidim ploču sa svojim imenom obuzmu me emocije. Stvarno su me cijenili, ne samo kao igrača i trenera, već i kao čovjeka.

Bio sam im uzor, kako igrati i ponašati se. To mi je jedno od najvećih priznanja u životu. Što bih izdvojio kao najveći uspjeh? Hm, teško pitanje, ali rad s mojom djecom, mojim igračima. Da, to bih izdvojio, taj rad i naši uspjesi, na to sam posebno ponosan. Bio je taj jedan dječak kojeg sam trenirao, roditelji su mu se rastali i on je to teško proživljavao, bježao je iz škole, počeo pušiti… Bio sam dobar i s njegovim ocem, i s njegovom majkom, ocu je zabranio da dolazi na treninge i turnire, a majka mi je jednog dana došla i rekla: »Kamilo, ti si jedini koji ga može urazumiti.« Ja sam ga posjeo i rekao mu: »Što radiš, upropaštavaš si život, dečki iz tvoje generacije idu naprijed, a ti si na putu za – nigdje.« Nije mu bilo drago to čuti, no za mjesec, dva, vratio se u školu. Svake godine okupio bih dečke koje sam trenirao na večeri, tad je i on došao i kazao: »Kamilo, hvala, da nije bilo tebe, tko zna što bi bilo sa mnom.« Danas je profesor psihologije na fakultetu u Stuttgartu. Ja im nisam bio samo trener, već i podrška i potpora, pomalo psiholog, veli Kamilo.

Egoističan sport

Keretić kaže da u Hrvatskoj postoje vrhunski tenisači, no naglašava i kako je Hrvatska iznimno talentirana nacija za mnoge sportove.
– Ako igrate, trenirate samo tenis, onda se jednosmjerno odgajate. Tenis je sport koji djelomično kvari karakter čovjeka, jer vas odgaja kao egoista. Kao mladi sportaš morate se odgajati da budete čovjek otvoren za sve, da budete dio zajednice spreman pomoći drugima i okolini. Zato znam reći da bi bilo dobro da se tenisači bave i nekim timskim sportom, da osjete i iskuse taj duh zajedništva. Tenisači su i u životu onakvi kakve ih vidite na terenu. Ne možete biti sportaš ako niste zaljubljeni u sport i ako niste »živac«. Svojim igračima sam uvijek znao reći, ako misliš da ćeš izgubiti, ne izlazi na teren, jer je to već pola poraza. Moraš vjerovati u sebe i u pobjedu. Samo s mišlju na pobjedu može se postići uspjeh, pojašnjava Keretić.

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Tenis nekad i danas?
– Ma to se ne može usporediti. Tenis sam počeo treniriti iza Drugog svjetskog rata, igrali smo s drvenim reketima i lopticama bez filca. Borili smo se za opstanak, bilo nam je važno samo da igramo. Uvjeti su bili puno, ma nezamislivo teži nego danas, ali smo možda ipak bili sretniji, jer smo u svemu uživali, za nas su i mali uspjesi bili veliki, bila nam je važna igra, da nas puste da igramo. Za ono vrijeme to je bilo fantastično. Ali kad iz današnje perspektive pogledam unatrag, to je bilo katastrofa. Danas je tenis, ma sport općenito više biznis. Federer je iznad svih, Đoković igra fantastičan tenis… Teško je ocijeniti tko je najbolji svih vremena, svako vrijeme ima svoje. Svi igrači, i nekadašnji i današnji, morali su se i moraju prilagoditi ili vremenu, ili okolini, a to vrijeme i okolina ili vam daju, ili vas prisiljavaju. Tenis kakav smo mi igrali nekad uopće se ne može usporediti s današnjim tenisom. Tu je totalni, apsolutni napredak. Kad dečki iz moje generacije kažu: »Da su nama bili današnji uvjeti…« Ja im samo odgovorim: »Ma što bismo mi danas? Mi bismo mogli samo skupljati loptice…« Kad vidite kako danas ti dečki igraju, ta snaga i brzina… Znate, tenis je nekad bio elegantniji, finiji, igra je bila duža, zanimljivija za gledati. Danas je sve u prvom ili drugom udarcu, u snazi.

Talent i upornost

Osjetio je, kaže Keretić, čari igranja na teniskim turnirima u Londonu, Parizu, Monte Carlu, Bombayu, New Delhiju, Stuttgartu, Münhenu, Kitzbühelu…
– Uvijek ističem da nisam bio najtalentiraniji tenisač, ali sam zato bio najuporniji. Naravno da je talent važan, jer bez njega malo što možete napraviti, ali u to vrijeme upornost je bila važnija. A moram priznati da sam ja bio jako uporan. I da, može se reći da su mi odgovarale sve podloge. Wimbledon se igrao na travi, ja sam ga igrao četiri puta, i u Indiji smo igrali na travi. No uvjeti u kojima smo mi trenirali i pripremali bili su daleko od idealnih. Zimi, kad se nije igralo vani, trenirali smo u dvorani, na parketu. Morali smo se prilagoditi. Uostalom, nije to kao danas, kad igrači dođu najmanje tjedan dana prije početka turnira kako bi probali i prilagodili se terenu. Primjerice, kad sam igrao Wimbledon, došao sam u nedjelju navečer u London, a u ponedjeljak smo igrali turnir. Nije bilo baš nikakve pripreme, prisjeća se Keretić.

Na najstarijem i najuglednijem turniru, onom u u klubu All England u Londonu, igrao je četiri puta.
– Kakav je bio osjećaj igrati Wimbledon? Meni dobar, ja sam se kao golman osjećao ugodno na travi, ležao mi je taj brzi teren, imao sam brze reflekse, još da smo imali vremena za pripremu… Tad nam se to činilo jednostavno, dođeš i igraš turnir, danas kad gledam na te situacije, ma općenito na život u to vrijeme, bilo je teško. Nas troje djece, ja i dvije sestre, bili smo na studiju u Zagrebu, jedva smo krpali kraj s krajem, nismo imali ništa. Ali smo bili zadovoljni s onim što smo imali, sve troje smo diplomirali. Kako smo putovali na turnire? Eh, to je posebna priča, nije bio problem putovati na turnire u Europi, ali primjerice na one u Indiji, u New Delhiju i Bombayu… Putovali smo mjesec dana trgovačkim brodom! Kako smo se pripremali tih mjesec dana? Nikako, ali bili smo mladi, snalazili smo se, trčali po brodu, gore-dole. Trgovački brodovi su na rutama pristajali svakih nekoliko dana u neku luku, pa bismo se iskrcali i trenirali. To zvuči ludo danas, zar ne?

I sin Damir krenuo je očevim, teniskim putem.
– Istina, i sin Damir je krenuo mojim stopama, igrao je u Njemačkoj, sedam je godina bio u top sto tenisača na svijetu, igrao je sve velike turnire, bio je član Davis Cup reprezentacije Njemačke. Nisam ga silio, on je bio fanatik za loptom. To su ti sportski geni, talent je naslijedio od majke, ali upornost od mene. Moja supruga Mia je bila talentirana, nas dvojica uporni, ha, ha, ha…