Ova godina je zaista bila za pamćenje, olimpijska medalja ne može se mjeriti ni sa kojom drugom. Međutim, izuzetna mi je čast nakon svih velikih imena osvojiti i ovu nagradu. To je velika stvar – kaže Hinić
Po onoj »karta u ruke igraču«, trofej Ivica Jobo Kurtini je stigao u prave ruke, one vaterpolskog asa Igora Hinića, Kurtinija 21. stoljeća. Od davne 1995. godine kada je iz matičnog »Primorja« debitirao na Europskom prvenstvu u Beču, pa do naših dana ostvario je teško zamisliv niz nastupa na velikim natjecanjima.
Pritom je u tih 17 godina uzeo skoro sva odličja koja je izborila hrvatska reprezentacija, srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, srebro tri godine poslije na Europskom prvenstvu u Firenzi i 2003. godine u Kranju, pa zlato na SP-u 2007. te broncu na SP-u 2009., kao i europski naslov 2010. godine u Zagrebu. I na kraju preljev na tu tortu, zlatnu medalju na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Slavni riječki centar sada nosi kapicu turskog »Enka Sporta«, odmah po dolasku iz Turske na kratki odmor pohodio je redakciju našega lista.
– Iza kluba stoji velika građevinska firma. Tvrtki je u stvari ponuđena opcija ili da plati porez, ili da jedan dio uloži, da to bude porezna olakšica – kaže Igor Hinić o velikom sponzoru svoga istanbulskoga kluba. – Riječ je o ulaganju u sport i u školstvo. Moj klub ima dobru infrastrukturu, imamo tri bazena, dvije dvorane, atletski stadion i školu. Tu su osnovna i srednja škola sa 500, 600 ili više djece. Klub funkcionira na taj način.
Obitelj nedostaje
Kakvi su uvjeti u ovom inozemnom angažmanu, igranju u turskoj vaterpolskoj ligi, u kojoj se natječe deset klubova, mahom iz Istanbula. Dojam je da ste zadovoljni ponuđenim?
– Jesam. Dobro, ne treba se zavaravati, to nije niti blizu hrvatskom prvenstvu. Svjestan sam da imam trideset i sedam godina, da je karijera sada u silaznoj putanji. Prije sam već govorio da sam ove godine razmišljao o prestanku karijere. Međutim, eto, otvorila se ta opcija, za mene financijski izuzetno povoljna i to je na kraju odlučilo.
Igor Hinić je godinama na svojim odustvovanjima igrajući izvan Rijeke imao kraj sebe obitelj, sada nije tako?
– Navikao sam biti s obitelji, a to je ovoga puta izostalo.
U daleki Istanbul vam je stigla vijest da ste u konkurenciji za ovaj trofej, na kraju ste postali i slavodobitnik poslije mnogih drugih slavnih imena?
– O tome nisam niti razmišljao. Inače, pretplatnik sam Novog lista i pratim ga. Mogu samo reći da sam bio iznenađen činjenicom da sam uopće kandidat, ali bilo mi je drago. Javili su mi da sam dobitnik nagrade. Normalno, bio sam presretan. Izuzetna mi je čast nakon svih tih imena osvojiti ovu nagradu. To je velika stvar. Vrlo sam ponosan na nju.
Ionako vam dobro pristaje uloga slavodobitnika. Uz olimpijski naslov, dodijeljeno vam je priznanje »za životno djelo« poslije tolikih godina igranja u reprezentaciji, brojnih pobjeda i mase osvojenih odličja na najvećim natjecanjima?
– Mogu reći da sam i ja isto ponosan što sam stvarno dugo izdržao, skoro sedamnaest godina kontinuiranog reprezentativnog igranja. Bilo je dva puta po pola godine stanke, ali je uglavnom ostalo sve bilo u kontinuitetu. Ne znam koliko je to utakmica bilo.
Kažu oko petsto?
– Stvarno ne znam, nisam ih brojio. Bilo ih je dosta, bilo ih je i puno važnih. Jednostavno mi se u karijeri poklopilo sve, od toga da inače nisam podložan ozljedama. U »Primorju« su mi se, kada je došao Zoran Roje, usadile odlične radne navike.
Radne navike
To je, znači, Rojino djelo?
– Do tog vremena nisam baš bio neki preveliki radnik. U tih pet, šest godina s njim sam vidio koliko je bitan rad. Poprimio sam radne navike te mi kasnije trening nikad nije bio muka nego sam uživao u treninzima.
Od malih nogu u »Primorju« ste radili s brojnim trenerima?
– Uvijek spominjem dvojicu prije Roja. To je profesor Ivo Rendić – Miočević, koji je sve nas nekako dovukao u vaterpolo. Poslije njega je Zlatko Bibanović koji je bio moj dugogodišnji trener u mlađim kategorijama, kroz pet, šest godina. To su ljudi koji su me usmjerili, zaslužni su za to.
Kako sada gledate na nezaboravno englesko ljeto, kada se povratak u reprezentaciju poklopio s olimpijskim zlatom?
– Kada gledam iz ove perspektive, čini mi se kao da se sve to trebalo dogoditi, kao da je to bilo negdje zapisano. To nisu samo moje nego i Baraćeve četvrte Olimpijske igre i njegova zlatna medalja. Možda mi je više drago zbog njega nego zbog mene zbog toga, jer mu je karijera duga kao moja, čak i duža. Čovjek je osvojio sve što se može osvojiti. Isti broj godina igra na istoj razini, a olimpijska medalja jednostavno čini razliku.
Vrijednost tog odličja je nešto posebno?
– Velika je razlika između olimpijske i bilo koje druge medalje. Svatko tko je osvojio dvije različite medalje to zna. I olimpijska bronca je važnija od svjetskog zlata. Njemu je nedostajala ta medalja da i do sada veličanstvenu karijeru zaokruži na najbolji način. I evo, došla mu je ona najsjajnija.
U reprezentaciji vas je vodio niz istaknutih trenera?
– Sa svima sam imao korektan odnos. Nabrojio bih ih skoro sve, od pokojnog Bruna Silića. On me uveo u A reprezentaciju, prvi me pozvao. Nakon njega su Neven Kovačević i Zoran Roje te na kraju Ratko Rudić.
Neponovljivi Ratko
Ovaj posljednji je svjetski fenomen s tolikim nizom titula i medalja?
– Najbolji trener je onaj koji je pobjednik, nema boljeg trenera od toga. Ratko je to potvrdio jako puno puta i to do samog kraja. Stvarno je impresivno to što je napravio. Uvijek netko drugi može biti bolji, rekorde se uvijek može rušiti, ali će biti jako teško ponovo napraviti tako nešto.
Pogotovo što je Rudić osvojio naslove s tri različite države?
– Očigledno čovjek dobro zna svoj posao.
U dugoj karijeri ste se naigrali sa znanim i manje znanim suigračima?
– To su kolone ljudi od generacije »Primorja« u kojoj su bili Šimac, Petrić, Glavan do reprezentacije, Smodlake, Vićana… Normalno, u odličnim odnosima sam i s ovim mlađima. Sretan sam što je jaka mlada generacija došla u hrvatski vaterpolo te ćemo sljedeće četiri godine sigurno imati jaku reprezentaciju. Vaterpolo uživa dosta veliku popularnost u Hrvatskoj, što mi je naravno drago. Rukomet je stalno u vrhu, nadam se da će izroniti i košarka.
Novi val »Primorja EB« s Predragom Slobodom, Zoranom Rojom i Ivanom Asićem sjajno gura, osvojen je Kup, »Jug Co« je svladan tri puta?
– Pratio sam dvije utakmice, čestitam im na zasluženoj pobjedi. »Primorje EB« je bilo predominantno. Želim im da se tako nastavi. Bio sam tri tjedna u Rijeci i radio s »Primorjem EB«. Treba pohvaliti Asića, stvarno ima viziju. Kvalitetan je trener.
Možemo li vas jednoga dana opet vidjeti u »Primorju«, u bilo kojoj ulozi?
– Nadam se. Ako ostanem u vaterpolu, to će biti jedino u Rijeci. Otišao sam prije 13 godina, u Rijeku ću se svakako vratiti. Hoće li biti mjesta za mene, e to ćemo vidjeti.
Amaterska davanja
Iskustva iz života u vrhunskom sportu, status sportaša u Hrvatskoj?
– O tome se malo priča. Neću reći da je vrhunski sport tvornica socijalnih slučajeva, ali na jednog vrhunskog sporaša, mora doći još trideset- četrdeset ljudi koji neće postići ekstra rezultate i neće ni približno zaraditi isto. Od početka se igrače tjera da biraju između škole i fakulteta, očekuje se od njih profesionalno ponašanje uz amaterska davanja. Jedan dio sportaša koji to uspije je aktivan do 35. godine, a onda završe karijeru bez škole i riješenog stambenog pitanja. Žive malo bolje dok mogu igrati. Polakome se za tisuću ili deset tisuća kuna, a karijera je kratka. Hrvatski sport je zbog toga tu gdje jest, a je li to pravi put, o tome bi se dalo diskutirati. Moja poruka je da sportaši ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne smiju zanemariti školu. Siguran sam da će većina profesora i nastavnika izaći ususret ako se vidi da je sportaš uporan.
Bliži li se kraj vaše igračke karijere? Što nakon igranja vrhunskog vaterpola?
– Mama mi je jednom rekla: »I ti poduzimaš nešto s novcem pa reci da si poduzetnik«. Imam neke ideje vezane uz turizam na Cresu. Zna se da sam ja jako vezan za Osor. Dok se igra vaterpolo, nema se vremena ni za što drugo, pa onda umjesto mene ovo moraju raditi moj otac ili mama. Kada budem prestao igrati, moći ću si uzeti godinu dana da sve posložim.
Želje riječkom sportu i vama osobno u idućoj godini?
– Riječkom sportu želim najbitniju stvar, financijsku stabilnost svih klubova. To je preduvjet da se profesionalni sport odvija i razvija na pravi način. Uz kvalitetne stručnjake, rezultat će neminovno doći. Meni je stvarno bila lijepa godina. Poslije sportskih uspjeha, dobio sam treću kćer.
