RIJEKA Velika rukometna predstava, Europsko prvenstvo u Mađarskoj i Slovačkoj nije završeno, svjetla se nisu ugasila, glumci nisu skinuli kostime, ali to vrijedi samo za protagoniste, ne i za one koji su daleko od borbe za medalje spali među statiste, među kojima se na žalost njihovih brojnih navijača našla i hrvatska reprezentacija.

Hrvatska je ranije od planiranog odradila svoje europske obaveze i osvojila osmo mjesto, posljednja obaveza bila je utakmica s Nizozemskom, koja je na svoj način ilustrirala hrvatske nastupe u Mađarskoj, puna uspona i padova s konačnim remijem u hičkokovskoj završnici, o čemu govori izbornik Hrvoje Horvat.

– Znali smo da će to biti jako teška utakmica jer nas je već uhvatio umor i jer je Nizozemska odigrala fantastičan turnir – kaže Hrvoje Horvat. – Znali smo da su dosta dobri, trkački jako zahtjevni, što je onda za posljednju utakmicu jako velik izazov. Mislim da smo dobro krenuli u utakmicu, iskontrolirali drugo poluvrijeme i onda nam je treće Srnino isključenje poremetilo obrambeni dio. U tom središnjem dijelu smo postali porozni, zabijali su nam nešto lakših golova. Nismo izgubili i turnir smo završili ispred Nizozemske i Crne Gore, što nam je i bio cilj uoči posljednje utakmice.

Baš taj središnji dio obrane je nadigran tik pred kraj, nije mogao ni znao pravovremeno spriječiti suparnika Lucu Steinsa koji je tri sekunde prije kraja kao u NBA utakmici izglednu hrvatsku pobjedu pretvorio u remi.

– Sigurno je da smo to htjeli spriječiti, znali smo da je on igrač koji odlučuje. On je jednostavno jako brz, a mi smo tu imali dva igrača koja su, objektivno, nešto sporiji na nogama, što se moglo vidjeti tijekom utakmice. Mi pak nedostatkom Srne zbog njegovog crvenog kartona nismo mogli adekvatno reagirati.

Umor je jedna od nerado spominjanih, ali često navođenih riječi u sportskim razgovorima, spomenuo ju je i hrvatski izbornik nakon turnira koji je njegova momčad okončala puno ranije nego što se nadala. Ne mogavši se zbog spleta nepovoljnih okolnosti fizički adekvatno pripremiti hrvatski igrači često su bili »trkači olovnih nogu«. U momčad su, silom prilika, doslovno preko noći upadali brojni igrači bez priprema, zajedničkih treninga i utakmica.

Neviđene okolnosti

– Već svi dobro znaju o uvjetima u kojima smo živjeli i radili. Glupost se, naravno, vaditi na nekakve uvjete, ali teško je. Korona ostavi jako puno traga. Ovi dečki koji su došli iz izolacije nisu mogli stajati na nogama. Po noći su ih hvatali grčevi, imali su groznicu, virozu, ni sami ne znaju koliko je korona ostavila traga na njihovom respiratornom ili krvožilnom sustavu. S te strane gledajući, jako je teško igrati prvenstvo na koje igrači u momčad upadaju preko noći, bez ijednog treninga. Niti u nižim ligama se igrač u 23 sata ili iza ponoći ne priključuje momčadi i drugi dan igra utakmicu, a kamoli na Europskom prvenstvu gdje ovisiš o svakom milimetru da bi pobijedio bilo koga.

Sve navedeno na svoj način ilustrira stanje u kojem je Hrvatska uzalud težila plasmanu koji bi zadovoljio njezine ambicije i apetite navijača.

– Bile su to atipične okolnosti, nikada dosad viđene. Može reći tko što hoće, ali na ovakvom prvenstvu u Hrvatskoj nitko nije igrao, niti jedan trener, jer je korona napravila to da moraš igrati s igračima koje nikada nisi trenirao. Da se razumijemo, tim igračima je zapravo najteže. Treba imati velike hrabrosti odazvati se pozivu i igrati bez ijednog treninga.

Hrvatska je uoči Europskoga prvenstva poslala neizrečenu poruku da počinje era pomlađivanja njezine momčadi. Popis kandidata je pružio dojam da izbornik pritom želi postići ravnotežu između mladog vala i iskusnika, no budući da su igrači svjetske klase, Domagoj Duvnjak i Luka Cindrić, tik uoči početka turnira bili zaraženi koronavirusom, željeni balans je nepovratno narušen.

– Ja sam kao izbornik sa svojim stručnim stožerom imao viziju. Mislim da je ona jasna i bila je prilično točna. Htjeli smo ostvariti miks nešto starijih igrača s mladim snagama. Mislim da su se sada nakon svega svi uvjerili da tu ima igrača koji će tijekom idućih godina nositi medalje za Hrvatsku. Smatram da se to moglo vidjeti kroz ovaj turnir. Nakon korone i ozljeda ušli smo u fazu da smo morali krpati rupe preko noći, u momčad je ulazio tko je mogao. U prvoj fazi zvali smo igrače koji su već bili s nama, poput Muse ili Jelinića, kojeg sam ja trenirao, tako da on kada dođe u 23 sata idućega dana otprilike zna nešto o onome što tu tražimo.

Naravno, da bismo se uigrali treba treninga, treba prijateljskih utakmica. Nakon toga smo skužili da ćemo mlade koji su došli zaraziti koronom te nije bilo smisla stavljati dečke koji je nisu preboljeli jer bi se zarazili i otišli kući. Nije lako od zdravih momaka raditi bolesne ljude, to je grozno. Počeli smo raditi bazu podataka igrača koji su nedavno preboljeli koronu, to nam je dalo sigurnost da se neće zaraziti. U miksu toga svega je sada jako teško pričati o nekakvom sportu, to nema veze sa sportom, treningom, nema veze s uigravanjem. Nije to skok udalj pa otpadnu trojica skakača zbog bolesti i pozovemo četvrtoga da dođe i skoči.

Hrvatska je imala niz debitanata na Europskom prvenstvu koji su stjecali prva iskustva na velikom natjecanju. Isto tako ih je stjecao i njihov izbornik svojim debijem kao nasljednik slavnih stručnjaka na klupi Hrvatske.

– Učim iz svakog treninga i iz svake utakmice, kada je čovjek pametan uvijek može nešto naučiti. Jednom je jedan naš veliki trener rekao da svi živimo onoliko dugo koliko smo spremni učiti. Učenjem se i mi razvijamo. I ja sam isto imao debi, vatreno krštenje. Nakon ovoga prvenstva mislim da će sve biti »kamilica«.

Pomlađena momčad

Hrvatska rukometna reprezentacija godinama je navijače naviknula na uspjehe, na najvećim svjetskim turnirima je izazivala salve oduševljenja. Sada je pak u Budimpešti bila uzrok uzdaha razočaranja, osmo mjesto je miljama daleko od očekivanih ciljeva, uostalom, ova pozicija je najlošija za Hrvatsku na europskim prvenstvima, gore od toga jedino je 16. mjesto 2002. godine.

– Sigurno da hrvatska reprezentacija ne može biti sretna s osmim mjestom niti će ikada biti. Ni u kakvim okolnostima ne možemo slaviti osmo mjesto. Ono što možemo slaviti je pristup momaka koji su u ovim uvjetima igrali bespoštedno, davali sve od sebe, odazivali se, dolazili u žarište korone, odlazili bolesni. Dečki su pokazali što im znači hrvatski dres i igranje za hrvatsku reprezentaciju i navijači to prepoznaju i znaju cijeniti. Naravno, osmo mjesto rezultatski nije ono što smo očekivali. Mi smo isto sanjali borbu za medalje, vjerujem da bi Hrvatska, da su nam okolnosti dopustile, bila visoko već u ovom pomlađenom sastavu.

U pomlađenom hrvatskom zboru europska rukometna javnost čula je neke nove ugodne glasove koji svojim debijem na tako jakom turniru itekako mnogo obećavaju.

– Mi smo već tijekom ljeta napravili dobar posao. Kao što se već moglo vidjeti, detektirali smo dečke koji će nositi medalje oko vrata u godinama koje dolaze. Drago mi je da su oni to potvrdili i pokazali. Njima je bilo najteže igrati u ovakvim okolnostima, stariji, iskusniji igrač lakše se prilagodi na tako atipične situacije. Kad mladi tu uspiju izvući maksimum, to je veliki pokazatelj. Dečkima je najveća pobjeda što su na ovom prvenstvu vidjeli da je reprezentativni dres 30 kilograma teži, a na ovom je prvenstvu bio teži i 130 kilograma.

Za hrvatski rukomet je ovo prvenstvo, koje će pamtiti po neuspjehu, svaki dan sve više stvar prošlosti i treba se okrenuti prema budućnosti.

– Sada ćemo napraviti analizu, sa svim reprezentativcima ćemo ostati u kontaktu. Pratit ćemo njihov razvoj, nastupe u klubovima, njihovu igru. Danas imamo izvlačenje skupina kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, pripremat ćemo se za sljedećeg protivnika, skautirati ga. Imamo puno posla, nadamo se samo da će nas ova pošast pustiti da možemo pričati o sportu.