RIJEKA Sa 16 godina prvi put je kročio u teretanu nakon što se aktivno prestao baviti košarkom. Krajem devedesetih godina prometnuo se u jedno od najpoznatijih lica na ulazu u najpopularnija mjesta za izlazak u Rijeci i paralelno se počeo baviti bodybuildingom u kojem si je postavio visoke ciljeve, koje je bez problema ostvario. U prvom nastupu 2000. godine odmah je osvojio broncu, dvije godine kasnije bio je apsolutni prvak Hrvatske u svim kategorijama, nakon čega je tijekom priprema za Mr. Universe u Londonu zaradio ozljedu kralježnice zbog koje mu se srušio cijeli svijet.

Roni Kovačić danas zagovara potpuno drugačiju koncepciju od one zahvaljujući kojoj je 2009. godine u Rimu postao prvak svijeta u bodybuildingu, zbog čega je 2013. godine osnovao Bodysculpt i postao jedan od cijenjenijih fitness trenera koji za cilj imaju psihičku i fizičku dobrobit čovjeka.

– Moja trenerska priča počela je prije 24 godine kada sam radio suhe treninge s jednim od najboljih hrvatskih plivača, Milošem Miloševićem, koji je na Europskom prvenstvu u kratkim bazenima u Sheffieldu postao svjetski rekorder u utrci na 50 delfin.

I dalje radim sa sportašima, ali sam prvenstveno baziran na rekreativce i ljude koji žele raditi na svojem zdravlju. Dolaze mi tako ljudi koji imaju problema s kralježnicom i nije im preporučeno dizanje tereta, kao i osobe koje boluju od multiple skleroze. I nema boljeg osjećaja od onoga kad vidiš da im pomažeš, da osoba koja boluje od multiple skleroze nakon deset godina opet može skočiti. I dok god bude tako, bavit ću se ovim poslom.

Roni Kovačić tijekom treninga sa sinom Nikom i Androm Cerovićem/Foto: S. DRECHSLER

Prostitucija

Fitness je danas najveća prostitucija na svijetu, svaki dan izlazi neki novi proizvod, ljudi pišu statuse na Facebooku ili Instagramu i odmah misle da su treneri. Trener je danas zabavljač, on se slika, a svoje fotografije objavljuje na društvenim mrežama. Ja ne želim biti motivacija, već inspiracija. Fitness je i najbrže rastuća industrija i tako će biti idućih deset godina, a najveća ulaganja nemaju veze s ljudskim zdravljem.

Prioritet Bodysculpta je zdravstvena komponenta, posturalni i hormonalni problemi, odnosno rad na unapređenju kvalitete života. Loše je ići u fitness da bi živjeli fitness, nije dovoljno imati šejker i misliti da tako mijenjate život. Fitness nije neka prevelika mudrost, poput prehrane i sportske industrije napravljen je po obrascu po kojem sve funkcionira. To sam shvatio upravo kada sam radio s Milošem Miloševićem.

Bilo mi je nevjerojatno da u rasplivavanju može bez problema otplivati 20 kilometara, a da ne može trčati ni tri kilometra. Ja bih se utopio da plivam jedan kilometar, a trčanje mi je vrlo jednostavno. Tada sam prvi put shvatio što su naučeni obraci i koliko se teško plivačima i vaterpolistima kretati izvan bazena, kao i da po završetku karijere imaju strahovitih problema s kralježnicom jer se čitav život ne upiru u ništa čvrsto. Takva je situacija i s dugoprugašima.

Bilo što u životu radite, radite vanjski otpor. Nakon jednog mojeg predavanja u Splitu jedna me gospođa pitala kada bi njezin devetogodišnji sin trebao početi s težinskim treningom. Odgovorio sam joj: Jučer. Svaki uzrast ima određenu količinu vanjskog otpora koji treba svladati, primjerice, djeca prije nego što prohodaju čučnu da bi pružila ruke roditeljima. Ili da to prenesemo na život, ruke dižemo kada smo sretni, primjerice, kada slavimo gol. Čovjek je kreiran kroz kretnju, osam sati spavamo, dva sata ležimo, osam sati sjedimo, a ostali sati definiraju ono što zapravo jesmo. Ako ništa nismo napravili, onda nismo ništa i to je najveći problem.

Vizija

Ja uživam u ovome što radim, toliko sam puta bio na dnu i novac je za mene čisto preživljavanje, a ne motiv da bih se bavio ovim poslom. Jer da nije tako, ne bih se bavio ovime, nego bih prodavao fitness. A to za mene nije etički. Komotno bih mogao otvoriti dva centra i imati trenere koji rade za mene, to, uostalom, radi cijelo naše društvo, ali ja to ne želim. Znam da to nije pametno, puno se trošim i zdravstveno nisam baš najbolje, a ljudi koji su živjeli poput mene ne žive dugo. Vjerojatno neću živjeti duže od 60 godina, možda čak i manje. Ali, danas bih opet sve ponovio. Jer da nisam prošao taj put sada ne bih bio ovdje gdje jesam.

Sa 16 godina sam prestao igrati košarku, bio sam fizikalac, sve sam radio na snagu i obranu, ali nisam bio talentiran. Bile su to ratne godine, ubrzo sam završio radeći kao izbacivač na ulazima u riječke klubove i nekako sam se više našao u rekreativnim sportovima jer mi nitko nije mogao reći što ću i kako ću, nego sam sve sam sebi određivao. Prije mi je bilo neugodno kada su moji prijatelji u društvu znali pričati anegdote iz vremena dok sam radio kao izbacivač, iako nikada nisam nijekao to razdoblje svog života i ono što sam tada radio. Sad to prihvaćam, zato sam tu gdje jesam.

U početku nisam imao viziju što želim, a onda sam 1997. godine na Zagrebačkom velesajmu gledao natjecanje u bodybuildingu i odlučio sam da se želim time baviti. Bilo je tu podsmjehivanja, ali ja sam odlučio uspjeti. Ja sam osoba koja mora imati sve, moram imati cilj, ako ujutro nemam viziju, dan mi je potpuno izgubljen. Ne dokazujem se nikome osim sebi. I na prvom natjecanju odmah sam osvojio broncu.

Transformacija

Moj put je definirala teška ozljeda 2002. godine, imao sam tri hernije diska na vratnoj kralježnici, otišao sam na pregled i ugledan hrvatski ortoped me proglasio potpunim invalidom. Bio sam izrazito frustiran i sve sam pokrete morao učiti iz početka. Nisam znao što radim, ali sam znao da želim vratiti sve što sam imao, koliko god je to moguće.

Svijet mi se srušio, uvijek sam bio apsolutni alfa u svemu što sam radio, nisam trpio prosjek, bio sam spreman »poginuti« u svemu što radim, svakodnevno sam se suočavao s predrasudama da vjerojatno ne znam komunicirati jer se bavim bodybuildingom i jer radim kao izbacivač, a rečeno mi je da je došao kraj. Još se danas itekako dobro sjećam kako sam plakao ispred bolnice u Lovranu.

A sve što sam radio u životu, radio sam da bih se mogao baviti sportom. Završio sam dvije godine pravnog fakulteta, ali to jednostavno nisam bio ja. U životu je jako bitno da shvatiš što nisi jer ćeš onda shvatiti što jesi. Ja sam uvijek bio dobar vođa, nikada nisam bio stvoren da budem vrhunski sportaš, već da budem mentor ili trener. Samo mi je trebalo dovoljno iskustva, da puno puta padnem i ustanem.

A ja sam više puta teško pao, to su stvari koje su me definirale, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu. Tri godine bio sam izvan sebe, radio sam kao izbacivač jer sam morao, sve mi se raspalo, čak i brak. Nisam znao drugačije živjeti, ne volim slabost. Ljudi stalno traže neka priznanja svojih vrijednosti, danas sve češće putem društvenih mreža, važno im je mišljenje drugih ljudi. I onda dolaze u teretanu.

Jer žele tjelesnu transformaciju. Potpuno pogrešan pristup. Jer da biste napravili tjelesnu transformaciju, prva na redu mora biti mentalna transformacija. Ne možeš mijenjati svoje tijelo ako nisi razvio potencijal za njegovu promjenu. Primaran mora biti razvoj jakosti i funkcionalnosti za život, a tjelesna transformacija je samo nuspojava dobrog fitness procesa.

Kvaliteta

Jednom mi je na trening došla jedna cura i rekla da se udaje za mjesec dana pa se mora dotjerati. Odmah sam joj rekao da nećemo surađivati ako joj je to jedini cilj. Mnogi se pitaju kako ja sad zagovaram tako nešto, a bavio sam se bodybuildingom u kojem sam izlagao svoje tijelo i dobivao aplauze prije nego što sam počeo pozirati. Zato što sam shvatio da zdravlje mora biti primarni razlog dolaska u teretanu, kao što vaš plan mora biti građevnog karaktera.

Mnogi se vode kalorijskim deficitom koji organizmu neće napraviti ništa dobroga. Zašto? Zato što nakon mjesec dana nećete moći stajati na nogama, a kamoli odraditi trening jakosti koji aktivira najviše mišića i time omogućava veću apsorpciju hrane. Trening jakosti mijenja način funkcioniranja našeg tijela, poboljšava funkcioniranje mozga, lučenje hormona, srca i podiže metaboličke mogućnosti, ne postoji učinkovitiji način za ozbiljne promjene nabolje u zdravlju i fizičkom izgledu.

Imam pak primjer jednog poslovnog čovjeka koji trenira tri puta tjedno, hrani se po restoranima jer to zahtijeva njegov način života, a fizički se promijenio. I tu opet dolazimo do onoga da je transformacija nije ekvivalent broja treninga, nego kvalitete treninga. Sve ostalo su priče za malu djecu. Idealan omjer su maksimalno tri treninga tjedno jer nakon dobrog treninga jakosti tijelu treba 48 sati za oporavak.

I sam treniram tri puta tjedno, genetski sam napravljen da budem čudovište, ljudi se čude kako izgledam, a imam 46 godina. Ja sam bio ogroman radnik. Kada bismo govorili o etici, govorili bismo o puno stvari koje ne postoje. Jer svi sve uzimaju, samo je stvar što kemikalije, odnosno neki hormon radi da možete češće i više trenirati, a on će vas reparirati. Ako od njega tražite nešto za što nemate genetske predispozicije, cijeli život ćete patiti. Ljudi vide bildera, odmah upiru prstom u njega i kažu da tu nešto nije u redu, a normalno im je kad vide biciklista od 58 kilograma koji svaki dan vozi 200 kilometara i skače dva i pol metra s mjesta. U sportu svi lažemo.

Rezultat

Sada živim na relaciji Rijeka – Zagreb, a osamdeset posto mojih klijenata su žene jer one imaju realna očekivanja, znaju što žele, a ja sam, s druge strane, maksimalno iskren i kažem što su prioriteti. Ja sam u svoj rad uveo nešto zbog čega me ljudi ili vole ili mrze. Obavezan rezultat. To je ozbiljno ulaganje, a jako velikom broju ljudi to ne odgovara. Među mojom klijentelom ima sportaša, ljudi s društveno-političke scene, baš svakojakih profila.

Nama nije bitno koliko zarađujete, već nam je ljudskost na prvome mjestu. Ljudi nam vjeruju. I zato smo uspješni.
Za ovo što radim živim sto na sat. Obožavam film Posljednji samuraj, gledao sam ga valjda tisuću puta. Oni sve rade do samog savršenstva, a ako tako radiš, strast je vječita. Jer savršenstvo ne postoji. Ljudi danas ništa ne rade sa strašću, sve je uvjetovano. Kreirali smo svijet u kojem svi misle da mogu sve. To nije točno. Ali, ako znaš svoju ulogu, to je sve. I pokušavaš se okružiti ljudima koji će te dignuti stepenicu više. Kad sam imao sve, nikad nisam uspio ništa napraviti. Sport me odveo po cijelom svijetu i tko zna gdje će me još odvesti.