RIJEKA Kad su krajem svibnja slavili osvajanje naslova prvaka Hrvatske pa onda i trijumf u Kupu, navijači Rijeke ni sanjali nisu da će se manje od dva mjeseca kasnije slavljenička pjesma opet oriti s ove strane Učke. A u petak 18. srpnja grunuli su naslovi »Damir Kreilach se vratio kući«… I cijeli je Kvarner eruptirao od sreće.

Damir Kreilach, nakon 12 godina opet u voljenom dresu. Otišao je 2013. nakon 133 utakmice za Rijeku i neizbrisivo blistavog ostavljenog traga. Nogometno igrački, a još više – ljudski. Jer Krajla je definicija poštovanja kluba i grba, ljubavi prema Rijeci i načina na koji se mora igrati kad nosiš sveti dres.

Odmah je, u svom stilu, rekao »Nisam došao uzeti ni pola minute nekom mladom igraču, nego pomoći koliko mogu i koliko u klubu misle da mogu, van terena i na terenu«.

Na žalost, brzo je došla ozljeda lista, a Bijeli u novu sezonu krenuli s brdom turbulencija. Oni koji su osvojili dvostruku krunu malo su se uljuljkali u samozadovoljstvo učinjenim, velikom broju novih trebalo je vremena da se istinski prilagode na novu stvarnost, rezultati i kvaliteta igre bili su ispod riječke razine, došla je i smjena trenera, a inicijalni pozitivni efekt koji obično nastane kod takve promjene dogodio se tek nakon mjesec dana.

Rijeka je prije reprezentativne pauze došla do prve HNL-pobjede pod novim trenerom Victorom Sanchezom, momčad i svi u klubu oduševljeni su španjolskim stručnjakom, vrijeme prilagodbe svi polako ostavljaju iza sebe, a uskoro bi se valjda na teren, barem u nekoj reduciranijoj roli, trebao vratiti i Kreilach.

Kakva je situacija s ozljedom lista, kad će navijači napokon vidjeti Kreilacha na terenu, barem na pol’ ure za početak?

– Još me uvijek dok trčim malo smeta ta ozljeda lista. Kad su u pitanju vježbe, skokovi, izolirane vježbe… ne postoji ni najmanji problem. No kad krene duža trka, osjetim bol. Sad smo imali tih pet dana pauze pa se nadam da ću se uskoro vratiti. Ta moja pauza ispala je, na žalost, duža nego smo očekivali.

Ali sve zlo s tim. Liječnička služba, fizioterapeuti, rehabilitatori, treneri… svi rade ogromni napor i pomažu mi da se što prije vratim. Bitna je grupa, bitna je Rijeka, a ne pojedinac pa ma kako se god zvao. Znam da su najbolje godine moje nogometne karijere iza mene, ali svejedno, žao mi je što nisam mogao pomoći dečkima do Gorice. Sve bih dao da sam mogao biti od koristi i na terenu u onom turbulentnijem razdoblju, ali ekipa je izvukla stvar.

Ta pobjeda prije stanke bila je strahovito bitna, a s obzirom na kvalitetu i posloženost momčadi, karakterno i nogometno, Rijeka sigurno može jako visoko. Koliko visoko? Pa malo je HNL utakmica odigrano ove sezone i ja iskreno mislim da mi imamo kapacitet opet se upustiti u borbu za trofeje.

Pomoći mladima

S Kreilachove strane sve izgleda jako optimistično?

– Mislim da je to realnost. Stabiliziramo se, to jasno vidim, lako je uočljivo. U tom su smislu sad najvažniji rezultati. Vjerujem da, čim spojimo dvije-tri pobjede, za Rijeku sve postaje moguće. Idemo korak po korak, tekmu po tekmu no dugoročno svi možemo gledati jako pozitivno i biti optimisti.

Na nama igračima je da trenerove zahtjeve, ideje i ono što uvježbavamo na treningu pretočimo u pobjede. Jer kad smo mi pravi, time u ogromnom dijelu smanjujemo važnost konkurencije. Jer kad je Rijeka najbolja što može biti, onda je bolja od svih. To je uostalom i dokazala. A sad treba nastaviti dokazivati, ne samo na svakoj utakmici nego i na svakom treningu.

Kad se vratite, gdje biste najradije zaigrali, ispred obrane, na »desetki« ili u napadu?

– Svejedno. I prije s Đalovićem i sad pod Sanchezom. Bilo koja pozicija, na minutu, dvije ili 90… Samo da sam uz momčad. I da sam zdrav. Nisam se ja Rijeci vratio kao pojačanje, nego kao netko tko će pomoći mladima i novim igračima da shvate u koliko su veliki klub došli i koje se vrijednosti mora poštovati, tj. kako raditi i ponašati kad si igrač Rijeke. A hoću li moći pomoći i na terenu, to će samo trener odlučiti.

Je li Sanchez trenerski dobitak za Rijeku, što je novog donio?

– Prošao sam 20 trenera u karijeri. I od svakog nešto naučio. Kod Đalovića se igralo više tranzicijski, a Sanchez uspjeh traži kroz igru s više posjeda. Lakše je složiti momčadsku igru u obrani, nego prema naprijed. Dakle, treba još malo strpljenja. Vidjeli ste kod Gorice kako sve bolje prihvaćamo i primjenjujemo ideje Victora Sancheza. Treninzi su odlični, radimo vrhunski, došla je i ta pobjeda kao prekretnica. Na pravom smo putu, u to nema nikakve sumnje.

Puno se priča o kvaliteti igračkog kadra, pozicijama koje nisu dovoljno dobro popunjene… Što vi mislite, ima li Rijeka dobru i dobro selektiranu momčad?

– Imamo jako kvalitetnu i poprilično mladu momčad. Neću u detaljne analize, nije na meni da komentiram ime po ime, ali po meni je sigurno da Rijeka ima momčad za trofeje. Time sam, valjda, sve rekao.

Atmosfera odlična

Jeste li nove igrače naučili što je Rijeka, pitaju li stranci i mladi za savjet?

– Ma naravno da smo ih naučili i da to gradivo svaki dan utvrđujemo. Svakome treba malo vremena, ali sad svi oni znaju koliko je ovo veliki klub, kakva je to ponosna povijest, koliko blistava tradicija. I znaju da stalno moraju biti 100 posto fokusirani. I na treninzima. I iznad svega zahvalni na privilegiju da za život zarađuju, dobro zarađuju igrajući nogomet. A prvo i osnovno je ono što se stalno i dokazuje primjerom i ponavlja u razgovoru, ona još veći privilegij i čast da smo igrači Rijeke.

Atmosfera u momčadi?

– Apsolutno odlična. I još smo sad s tom pobjedom dobili dodatni mir. A radimo zaista dobro i naporno, ali s osmijehom. To će nam se sve vratiti. Prošao sam ovakve situacije i takav se rad i takvo zajedništvo uvijek na kraju vrate slavljima, pravim igrama i rezultatima.

Dominica Iankova poznate još iz MLS-a. Čini li vam se da se Dominic diže i da će zaista postati pojačanje kakvom smo se nadali?

– Dominic je prije svega vrhunska osoba, a onda i isto takav i kao igrač. Nismo svi isti. Nekome prilagodba traje tjedan dana, nekome nekoliko mjeseci. Njemu se dogodila i jedna strahovito teška osobna, obiteljska situacija. No Iankov će biti veliko pojačanje za Rijeku! A samo je na treneru da odluči kad je došlo vrijeme da mu pruži onu pravu šansu, u kontinuitetu.

Kolika je razlika između HNL-a koji ste ostavili sad već davne 2013. i ovog u koji ste se vratili ljetos? Što je drukčije? Što je bolje, a što lošije?

– Ja sam imao veliku sreću i privilegij da sam u formativnim godinama igrao s Ahmadom Sharbinijem, Štrokom, Đalovićem, Buletom, Čagljem, Landekom, Jakirovićem… Isprike svima koje sam zaboravio, ali i sva ta imena kojih sam se ovako na prvu sjetio jasan su dokaz kako sam itekako imao od koga učiti. Baš sam onako jako puno mogao naučiti. O svemu. I nogometnom profesionalizmu i životu uopće. A sad sam, po povratku, našao jednu europsku Rijeku.

Riječka priča traje već gotovo desetljeće i pol?

– Mi smo od 2008. do 2013. išli trenirati u Šmriku. Jer nekad se na Kantridi ni iza gola nije moglo trenirati. A Mišković je sad to podignuo na najvišu europsku razinu uvjeta za rad.

I zato danas mladi moraju biti svjesni tog privilegija. Sami moraju shvatiti kakvu čast i privilegij imaju što igraju za Rijeku i u kako savršenim uvjetima žive, rade i treniraju. Ako ne shvate, tu sam ja i mi iskusniji da im objasnimo. Normalno, uvijek može bolje, ali ovo, ova Miškovićeva Rijeka… To je čudo i jedna fenomenalna priča koja traje već gotovo desetljeće i pol. I nema nikakvog razloga da ne nastavi biti takva i ove sezone.

Svaki dan se napravi pomak u pravom smjeru. Naporno radimo na tome da navijači opet uživaju u Rijeci koja se bori za trofeje. Klub po tom pitanju uvijek napravi svoje, sad je na struci i nama igračima da tu klupsku i navijačku podršku vratimo tako što ćemo Rijeku vratiti u vrh ili na vrh hrvatskog nogometa – zaključuje Kreilach.

Kad pogledaš ljestvicu, zvuči preoptimistično, ali ako netko ima dovoljno iskustva, znanja i inteligencije da na pravi način može procijeniti stvar, onda je to Damir Kreilach. On valjda zna, a na nama je da mu vjerujemo…