NOVI VINODOLSKI Uvijek osvježavajuća oaza, mirni kutak kao iz bajke, automatski bi čovjek pomislio kada uđe u atrij Narodne knjižnice i čitaonice Novi Vinodolski, srpanjska sparina, vreva i žamor turista koji sa svih strana mile kao mravi odjednom je kao spužvom prebrisana da bi se otvorio jedan drugi, u ovom slučaju uvijek privlačni nogometni svijet.

Marljiva i gostoljubiva Barbara Kalanj Butković imala je čast i zadovoljstvo svima biti na usluzi, voduteljica tamošnje knjižnice je samo jedna među tolikim svjedocima i svjedokinjama na predstavljanju knjige “Petica” Josipa Čopa.

Čim se spomene ovog slavnog stopera, bude se uspomene na najslavnijeg radijskog reportera Ivu Tomića i njegov poklik “Ali stop, tu je Čop” kojim je opisao uspješni start tadašnjeg varaždinskog igrača koji se u bogatoj karijeri nanosio dresa Varteksa, Dinama, Zagreba, Hajduka i Sturma, toliko uspješno da je i dva puta igrao za reprezentaciju bivše države.

PREZENTACIJA – Andrija Kačić Karlin, Branko Ivanković, Miroslav Uljan i Josip Čop

Diplomirani ekonomist poslovnog marketinga potom je poslovno znanje, kao i veliko sportsko iskustvo i znanje darovao hrvatskom sportu, kao tajnik HNS-a pratio je Vatrene na njihovom prvom Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine, te dvije godine kasnije i na nezaboravnom Svjetskom prvenstvu u Francuskoj na kojem je Hrvatska osvojila osvojila brončanu medalju.

Bio je u dva mandata, od 1996. do 2000. godine, potpredsjednik UEFA Komisije za reprezentacije do 21 godine i delegat FiFA-e i UEFA-e, sadašnji umirovljenik bio je i dugogodišnji glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora.

Ponos

Od djetinjih dana pa nadalje opisao je tolike zanimljive događaje iz života, s ponosom, ne zaboravljajući da mnogi ne odole kada su blizu velikom novcu, a da mu je primarnije poštenje te da nikada ni pomislio nije na neodgovorno trošenje društvenih sredstava.

U slučaju Josipa Čopa i Novog Vinodolskoga dogodila je klasična, toliko spominjana ljubav na prvi pogled, već u prvom dolasku u taj naš primorski kutak jednostavno se u njega zaljubio priželjkujući vratiti mu se za stalno. Sada se taj mirni staloženi “Varaždinec, domovine sin” zadovoljno može smatrati i Novljanom, tu ima kuću i brojne prijatelje, ovdje je kao doma.

– Zaista s velikim ponosom i s jako puno zadovoljstva mogu reći da sam i nakon 36 godina kroz jedan dio godine stanovnik Novog Vinodolskog – konstatirao je staloženi Josip Čop koji se te večeri strpljivo posvećivao ispisivanju posveta na knjigu tolikim prijateljima koji su došli uveličati njegovu feštu. – Sve to, naime, traje još od 1989. godine. I nakon toliko vremena mogu reći da mi dolazak u ovaj prelijepi primorski gradić predstavlja izuzetno zadovoljstvo.

Josipa je sport vodio tolikim svjetskim meridijanima i paralelama, ali također i onima našeg kraja. Konkretno, vojni je rok služio u Klani, ne zaboravlja razne ljude iz tih dana. Jedan od njih, vrsni klanjski napadač Moreno Grgurin, bio je tada klinac koji je upijao njegove poteze, sada je ponosnio isticao kako ga je njegov idol spomenuo u knjizi u kojoj su tolika slavna imena.

– Te 1981. sam otišao u tadašnju JNA i završio u Klani i eto, do danas imam jako dobre odnose s ljudima iz tih dana, od onih u Nogometnom klubu Klana do tamošnjih stanovnika. Imao sam 28 godina i oni su mi pomogli da jako dobro provedem tu godinu dana, koliko se to može reči za vojničke prilike. Bez pomoći tih divnih prijatelja kao što su Moreno, Paško, trener Vilko Gržinčić, teško bih sve izdržao i ne bih to proveo onako kako sam uspio uz njihovu pomoć.

Duga vožnja

“Kad skupiš ća je bilo, u jednu pismu stane”, poručivao je Oliver u “Malinkoniji”. Čop je pak u knjigu trebao sažeti jedan bogat život, tu dugu vožnju s tolikim slavnim suputnicima. Puno ih je i previše, nema smisla nekoga izdvajati.

– Teško je sve to, recimo i kada se iz sadašnjih dana, sa 71 godinom, prisjetite onih kada vam je bilo 6-7 godina, sažeti u knjigu, u autobiografsko djelo tih više od šest desetljeća. Naravno, ne smatram se piscem, pokušao sam tek stvoriti nešto s nadom da će se nekome svidjeti i da ljudi vide razliku kako se živjelo, kakva je bila politička situacija, koje su bile brige nekada i kako je sve to sada. Mlada današnja osoba iz različitih kuteva može tu uočiti ogromnu razliku vremena prije 50 godina i danas.

Na ovoj stanici životnog puta može se zadovoljno osvrnuti, pomisliti na tolike ostvarene djetinje snove.

– Ostvarili su se skoro svi moji snovi. Ostvario sam želju da uspijem u profesionalnom nogometu, isto kao i želju da uspijem u akademskoj karijeri. Imao sam i snove o administrativnoj karijeri, uspio sam i to. Imam i dobar obiteljski život, sa suprugom sam u braku skoro 40 godina, imamo dvoje djece. Gledajući sve te aspekte, mogu biti apsolutno zadovoljan čovjek. Bilo je i jako puno situacija koje lome čovjeka, njegov karakter, snagu, budućnost. To su mi bili najveći životni izazovi. Opstati u nogometnom miljeu te u HOO-u uz toliko pritisaka i toliko prisutne politike i ne okaljati se, te nikada ne učiniti nešto na štetu institucije i države u kojoj živiš, kada čovjek sve to uspije, svakako mora biti zadovoljan.

Igračka pa administrativna karijera su uvod u ovu spisateljsku epizodu, koju svakako nije očekivao.

– Uopće nisam pomišljao da ću napisati knjigu, to je došlo spontano. Sortirao sam članke, izreske iz novina, osvrte, fotografije, počne se stvarati mozaik, sjena sve više postaje oštra slika i poželio sam sve prenijeti na papir. Nisam pisac, ali drago mi je da sam imao hrabrosti napisati osobno, intimno djelo u kojem će, nadam se, mnogi prepoznati i sami sebe – želja je Josipa Čopa na prezentaciji s uglednicima na čelu s dopredsjednikom Vlade Republike Hrvatske Olegom Butkovićem i brojnim nogometnim znalcima kakav je i domaćin Dado Polić.