RIJEKA »Nogomet je igra koju treba razumjeti, ali još više od toga nogomet je emocija koju moraš osjećati«, poručio je Victor Sanchez putem društvenih mreža nakon turbulentnog subotnjeg 2:2 remija s Belupom na Rujevici. I ako je čega bilo, bilo je emocija.

Očekivani rezultat nismo dobili, ali sve vrste emocija itekako jesmo. Već kad je objavljen službeni zapisnik s čudnovatom postavom u kojoj je Čop bio na »desetki« (?!), a Janković drugi put zaredom ni na klupi. Imali smo isključenje (Majstorović), kardinalne kikseve (Majstorović, Husić), odlične akcije (Oreč, Ndockyt), sjajne izvedbe (Dantas, Barišić, Oreč, Ndockyt), mlade snage (Bodetić), svjetski pogodak (Dantas), odlične ulaske s klupe (Barišić, Jurić, Barco) »krepat ma ne molat« karakter s igračem manje, preokrete…

Na kraju se osvojilo samo bod, ali se u drugih 45 minuta prvu potvrdilo kako je Rijeka dovela jedno istinsko pojačanje kojem ne treba ni minuta vremena za adaptaciju, nego odmah može u vatru i to na tri-četiri pozicije.

Bilo koja stoperska, svejedno igralo se s tri ili četiri iza, a bez apsolutno ikakvih problema može i na desni bok. Tek 21 godina, prve minute u životu, a da nisu odigrane za Lyon, ali novi riječki defenzivac Teo Barišić drugo je poluvrijeme odigrao impresivno. Kao rutiner koji je godinama na Rujevici. Nije ga niti najmanje dotakla činjenica da je pred riječkom publikom debitirao kao obrambeni igrač momčadi koja s čovjekom manje mora loviti protivničku prednost.

Mladi hrvatski reprezentativac bio je miran i staložen, dominantan u duelima. Hladnokrvan i superioran s loptom u nogama. Prototip modernog obrambenog igrača. Dobro je rekao Antonini Čulina, »budući hrvatski A reprezentativac«. I sigurna velika zarada za klub koji živi od izlaznih transfera. A kojih ove zime još uvijek – nema. Ni jedan cent još nije zarađen od prodaje igrača.

Buđenje

Barišić je pred diktafonom totalna suprotnost izvedbi na terenu. Tih, čak pomalo introvertan. Možda i zato što mu sve hrvatske riječi još ne dolaze prirodno i tečno. Što je nebitno. To će se poboljšati samo po sebi. Najvažnije je ono što je pokazao na travnjaku, a to je bilo baš – jako dobro.

– Ne mogu biti posve zadovoljan jer mi smo Rijeka, a kod kuće nismo pobijedili. Ali… Da. I ja mislim da sam odigrao dobro i naznačio što mogu dati Rijeci, na koji način mogu pomoći ekipi. Optimist sam po prirodi, a ako na to dodamo i osjećaj koji imam od svog prvog riječkog dana, činjenicu da sam jako sam sretan što sam tu, onda je sve jasno. Rijeka i ja smo odlična kombinacija. A bilo je teško s igračem manje. Dali smo sve od sebe i na kraju morali biti sretni i s remijem. Premda jedino što Rijeku treba činiti istinski sretnom moraju biti pobjede.

Jeste li više stoper ili desni bek? Ili vam je svejedno?

– Meni je jedino važno da Rijeka pobjeđuje, a da ja dajem sve od sebe kad igram. Svejedno mi je koja pozicija, ali… Vjerujem da se odmah vidjelo kako sam obrambeni igrač koji voli imati loptu u posjedu, volim igrati, volim otići naprijed i pomoći napadačima. To mogu i kao stoper i kao bek, ali prirodnije je za bekovsku poziciju.

Nije čudo da voli igrati, on je branič s tehnikom veznjaka. Tako i primjerice Gvardiol ode naprijed. Ili je usporedba pretjerana?

– On je vrhunski svjetski igrač, ali ne volim usporedbe. Ja sam Teo Barišić. A nadam se da ću imati istu karijeru kao Joško.

Rijeka je protiv Belupa u prvom poluvremenu pa i u prvih 10-15 minuta nastavka pokazala jako malo, razočaravajuće malo. Ali onda kao da ste se svi odjednom probudili. Proradio je neki ratnički duh, fanatična borbenost. Na kraju ste gotovo u potpunosti preokrenuti utakmicu?

– Pa to je minimum. Može se dogoditi loš dan, ali nikako se ne može i ne smije dogoditi da netko bude borbeniji od nas. Moraš dati sve od sebe na svakom poslu. Što sam vam rekao prvi dan kad sam kročio na Rujevicu? Da ću trčati i za Rijeku se boriti kao pas. Pogreška se može dogoditi, ali manjak borbe i trke… Nema šanse.

Najbolji potez

Izgleda da vam ne treba vremena za prilagodbu na novi klub, novu momčad, novog trenera?

– Ma kakvi. Za mene je lako što se toga tiče. Mislim da znam igrati nogomet, a sigurno ću svaki put dati sve od sebe. I onda ne treba ni pričati o nekom vremenu za adaptaciju. To je nogomet. Ili ga znaš i boriš se ili mijenjaj zanimanje.

Iz Lyona u Rijeku… Obično igrači sanjaju obrnuti put?

– Čuo sam to već, kao da je ovo stepenica niže. Glupost. Bitno je da si sretan tamo gdje igraš, sve ostalo onda dođe s vremenom. Znao sam ja jako dobro kakav je Rijeka klub, duže smo već u kontaktu. I bio sam presretan kad je postalo jasno da se može ostvariti taj dolazak iz Lyona u Rijeku. Ne trebam čekati da prođe neko vrijeme kako bih bio siguran da je dolazak u Rijeku bio najbolji mogući potez za moju karijeru.

Dojmovi o ekipi?

– Ako budemo igrali i borili se kao jedan, onda se možemo opasno približiti vodećem dvojcu. Došao sam kad je taj zaostatak već postojao, no mislim da nitko nije bolji od nas. S obzirom na sve, treće mjesto je minimum, ali vjerujem da jedna borbena Rijeka puna zajedništva može napraviti i više. Kao što u Europi i Kupu možemo daleko. Još je dosta do kraja prvenstva. Kvalitetu imamo. Dakle, mogu samo ponoviti – optimizam, pozitiva, zajedništvo i žestoka borba. Onda je sve moguće.

Travnjak je za Rujevicu neuobičajeno loš, ali na ljeto ide promjena i posve nova podloga. Dojmovi o uvjetima rada u Rijeci?

– Savršeni su. Jedina razlika u odnosu na Lyon je što je tamo sve veće, ali Rijeka može biti ponosna na ovo što je izgradila i kakve je uvjete za trening omogućila svima, od najmlađih do prve ekipe.

U mladoj reprezentaciji ste standardni. Sanjate li A selekciju Hrvatske?

– Pa normalno. Samo ne ovako, kroz izjave u novinama i na portalima, nego dokazujući se na terenu. Ogromna je konkurencija, ipak je Hrvatska jedna od najvećih svjetskih reprezentacija. Vidjet ćemo… Korak po korak. Ne želim nametanje preko medija, nego dokazivanje na nogometnom travnjaku. Poziv se jedino tako zaslužuje i u mladu i u A reprezentaciju – rekao nam je na kraju Teo Barišić, još jedan puni pogodak riječke struke.