Antun Vrdoljak upucao olimpizam

Stolnotenisača Zorana Primorca najprije je prozvao: »Bio si na sedam Olimpijada? I što si napravio tamo, osvojio si pola brončane medalje!«, što je zatiranje kubertenizma, a onda mu prišio neodazivanje u sportsku četu

Antun Vrdoljak zapravo i nema neke sreće. Da je ima, ne bi skoro pa smrtonosan hitac u ideju olimpizma ispalio u tjednu kad je jedina istinska »zvijezda« na ovim prostorima Željka Markić. Ili je stari lisac baš toga bio svjestan pa je, u maniri najsvjetlijih odredbi zakonika po babi Lončaruši, svoju definiciju olimpizma po hrvatski ispalio namjerno u trenu kad će je svijet primijetiti, ali se neće za nju grčevito uhvatiti s obzirom da, kako već rekosmo, ima nekih većih problema i važnijih zanimacija, makar to bila samo potreba da zajedeno s Dariom Šimićem ponavlja biblijsko gradivo i nanovo uči tko je sve to putovao famoznom Noinom arkom. A opet, koliko god bila istina da se povampirena izdanja tog sportaša bez tenisica i političara bez skrupula dogode svako malo, teško je preskočiti eto činjenicu da je u nas ona olimpijska maksima koja kaže da je važno sudjelovati dovedena do krajnjeg apsurda, iscipelarena i preinačene u bezobraznu rečenicu: Ti si bio na sedam Olimpijada? I što si napravio tamo, osvojio si pola brončane medalje!  

Markić pojela show?

S jedne strane Zoran Primorac, sedmerostruki olimpijac, osvajač olimpijskog srebra u Seulu 1988. te još 20 svjetskih i europskih medalja. S druge strane Antun Vrdoljak, član Međunarodnog olimpijskog odbora i počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, funkcioner u svakom slučaju, koji, eto, olimpizam mjeri po broju osvojenih medalja. A sve na skupštini Hrvatskog olimpijskog odbora za koje se sportašima koji su osvajali medalje praktički veli da svoje glave nemaju već misle tuđom. I onda ti čitav show pojede Željka Markić!

Za vjerovati je kako u nekom zdravijem društvu ovakav ljubitelj sporta ne bi sportu bio pripušten ni blizu, makar svi dužnosnici MOO-a impozantnih godina, iza zatvorenih vrata, uz plemenito piće i cigare redovito ismijavali olimpizam kao takav. U ovom našem nezdravom društvu takvi sportsku politiku kroje, a nezadovoljnicima ostaje tek tu i tamo podsjetiti se s koliko to ljubavi Vrdoljak godinama promiče hrvatski sport, od Tuđmanova doba naovamo. Dovoljna je kakva tražilica koja nas, htjeli ne htjeli, uredno i svaki put nanovo dovede do Antologije hrvatske gluposti što ju je 1998. godine objavio Feral Tribune. A tamo, nakon vaterpolskog finala mediteranskih igara u Bariju koji je Hrvatska izgubila od Srbije s golom razlike, i opjevana opservacija by Vrdoljak koja kaže: Mi smo s Jugoslavijom odigrali praktički 7:7. Onaj osmi gol mogli smo postići i mi, kao i oni.  

Crnci i Bog

Eto kako je sve relativno usprkos golovima, rezultatima, sekundama, metrima. Gol amo, ili gol tamo, i poraz u čas postaje pobjeda. Nekada su u to ime na meti crnoputi sportaši. Recimo onda kada je Vrdoljak u lipnju 1997. godine gostovao na Hrvatskoj televiziji pa kazivao: Sad će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali šezdeset posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci!?.

A nekad je sve u Božjim rukama koji, treba li se čuditi, s Antunom Vrdoljakom ima posve direktan odnos. Zato evo i podsjećanje na to tko je zapravo učinio ono ključno da Hrvatska dobije finalnu utakmicu rukometnog turnira na Olimpijadi u Atlanti.

– Nisam jeo ni spavao dva dana i dvije noći, a jutro uoči utakmice imao sam razgovor s Bogom. Rekao sam mu: »Ti znaš da sam ja uvijek za tobom hodao, nemoj me razapinjati do Sydneya. Daj nam danas to zlato«, kazivao je nakon tog finala, dakako, Vrdoljak.  

Rudić bez fronte

Sve je tu taman takvo da je na kraju pobjednik Vrdoljak. I sve je on uspio pretvoriti u svoju pobjedu, osim što nikad nije prebolio Ratka Rudića. Kako i bi, kad iza Rudića stoji goli rezultat, medalje i medalje. A kada je tako, onda ga ne možeš nego blatiti i to tako da huškaš javnost raspirujući najprizemnije moguće strasti.

– Svo to zlato, sve te sportske medalje, ne vrijede pobjede na Maslenici! Žao mi je što Ratko Rudić nije bio s nama i radovao se podvizima na južnoj fronti, ulasku u Knin, povratku Hrvatske u Podunavlje. Ti se, Rudiću, tome nisi veselio, a to ti je sto puta, milijardu puta, više od svake kolajne! – govorio je Antun Vrdoljak u intervjuu Sportskim novostima,u travnju 2007.

Pljuvanja po vaterpolskoj legendi Vrdoljka se nikad nije ostavio. Pa kad je nedavno buknula bruka s financijskim izviješćem HOO-a i Sportskom televizijom, kada je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša zamijetio kako je to ministar Željko Jovanović protiv njega odlučio pokrenuti »politički napad na osobnoj razini« i kako se zna njegov nasljednik, i kad je gdjekoja tiskovina sa zebnjom snovidjela da bi taj nasljednik mogao biti Ratko Rudić, javio se, dakako, Vrdoljak da objasni zašto to čovjek koji je hrvatskom vaterpolu donio i olimpijsko, i svjetsko, i europsko zlato »nema legitimitet za prvog čovjeka HOO-a«.

– Osobno sam ga pet godina moljakao da bude izbornik naše vaterpolske reprezentacije, a čak i kada smo se dogovorili, ipak je odabrao reprezentaciju SAD-a. Zašto bi takav čovjek sada vodio hrvatski sport?! – govorio je Vrdoljak.  

»Vesela« je Rijeka

Dalo bi se vesti još, poglavito ružnih stvari izrečenih od strane Vrdoljaka o Rudiću. Dalo bi se dakako spomenuti veselje građanstva Rijeke kad god im se spomene Vrdoljak i Mediteranske igre koje im je toliko puta obećao da bi toliko puta popušili, no o tom štošta imaju za razgovarati Vrdoljak i ministar sporta Željko Jovanović. Za ovu priču o poimanju olimpizma, sporta, igre by Tonči, možda je mudrije vratit se na početak.

 Dakle, nakon što je Zoranu Primorcu dao do znanja da mu sedam Olimpijada ne vrijedi ama baš ništa, i nakon što je drastično zatiranje kubertenizma nekako ostalo u sjeni kojekakvih brakova i mrakova, Vrdoljak je govoreći za portal Index.hr otišao korak dalje, na svoj omiljen teren vrhunskog autoriteta za pitanja domoljublja, kako i dolikuje onom tko je lijep braniteljski staž zaslužio boreći se na prisavskoj fronti. Pa, upitan za svoj sukob s Primorcem, Vrdoljak tako veli i da su hrvatsku državu stvorili dragovoljci i sportaši, onda se spominje Dražena Petrovića i Stojka Vrankovića koji su štrajkali glađu pred zgradom UN-a na East Riveru, a onda se prisjeća i tada osnovane sportske čete.  

Dika babe Lončaruše

– Osnovali smo tada sportsku četu, bili su tu i Ivanišević, Cikatić, Šimenc, Rađa, Šuker, ma svi… Postrojili su se u maskirnim uniformama, položili zakletvu, uzeli opremu i krenuli u svijet. Obišli su i hrvatska ratišta. Samo dva bitna sportaša nisu se odazvala, prvi je Zoran Primorac, a drugog ne želim imenovati jer je sada općenacionalni junak. Primorac je nastupao za Partizan, ali želio je na Igre u Barcelonu. Svi su mi govorili, što će ti sada on, gdje je bio kad je trebalo, ali ja sam ga pozvao u našu reprezentaciju – poručuje.

A ako ne upali ni ovo prije 18. prosinca i nove sjednice Skupštine HOO-a – skupštine u kojoj sjede i individue koje od Samira Baraća traže da se predstavi prije nego počne govoriti!? – lako bi na valu najnovije hrvatske opijenosti moglo uslijediti nešto vezano za brak, djecu i seksualnu orijentaciju. Pa da konačno Željka Markić shvati tko je tu zvijezda za jednokratnu upotrebu, a tko je bezvremenska dika babe Lončaruše.