POHVALA (NE)OZBILJNOSTI: Njih dvojica ogolili su do kraja i bez ostatka cijeli sustav kleptokracije



Pročitavši vijest kako je u kategoriji tv-emisija godine za Večernjakovu Ružu nominiran Prime Time koji se prikazuje na N1 televiziji, u uređuju i vode ga Borna Sor i Domagoj Zovak, priznajem bio sam ugodno iznenađen. Iskreno, nisam vjerovao da se takvo što u nas, u Hrvatskoj, barem ne danas (pa ni u dogledno vrijeme) može dogoditi, a eto, stvarnost me je tako (o)lako demantirala. Uostalom, i sami autori emisije to priznaju; Borna Sor je u svom stilu u razgovoru za Večernji list (28. siječnja 2020.) nominaciju sažeto prokomentirao riječima: „Još sam u šoku, mislim da je to podvala da nas se izvuče na otvoreno u pripremljenu stupicu. Naučeni smo na cenzuru i zabranu…“ Pretpostavljam i sudske tužbe i kojekakve prijetnje, i to uvijek i u pravilu kojekakvih besprizornih likova i samozvanih tumača i promotora radikalnog domoljublja, ma što to značilo.


 


Dakle, koliko mi je još uvijek nezamislivo da bi dvojac Sor-Zovak stvarno i mogli postati laureatima (što bih naravno iskreno pozdravio, jer bez ikakve dvojbe to i više nego zaslužuju), toliko se i plašim njihove eventualne „pobjede“, jer u ovom tržišnom svijetu tako se najefikasnije, na volšeban i perfidan način tupi kritička oštrica, koju ovaj sjajan dvojac iz nedjelje u nedjelju brusi u svojoj emisiji u kojoj gotovo nikoga ne štedi. Ali, kako su to već i drugi i upućeniji od mene u ove teme rekli: tamo gdje je opasnost, tamo je i spas i za vjerovati je da će ovaj dvojac znati odoljeti svim iskušenjima. Nepogrešivo biraju najaktualnije teme i na, do suza i boli duhovit način ih obrađuju, ali ne znači da to rade na neozbiljan način. Upravo suprotno: duhovitost, anegdotalnost, humor samo su površina unutar koje se razvijaju daleko sadržajnije, značenjski polifone i slojevite forme koje od ove samo naizgled satirične emisije čine bravuroznu, ali smrtno ozbiljan i relevantan politički happening. Zapravo, daleko najbolji i to bez konkurencije na ovim prostorima.




 


Istina, nešto slično je u Srbiji radio (i vjerojatno će to i nastaviti) Zoran Kesić (emisija 24 minute) koja bi se nakon duže i prisilne pauze izazvane medijskom blokadom Vučićevih kerbera iznova trebala početi emitirati (sada iz beogradskog studija TV Nova S); tu bi možda mogli pribrojiti i emisiju naslovljenu PLJiŽ (na beogradskom N1) u kojem trojac Ljubičić, Draža Petrović i Žanetić u razgovorima (ne)ugodnim, uz gitaru i pjevanje (i verbalno pucanje) rade tematski slične, ali koncepcijski ipak različite stvari. Dok je Kesiću u fokusu politički život Srbije ogoliti do groteske, u PLJiŽ-u se na jedan anegdotalan način, podsmješljivo i ironijski razotkriva svakodnevica srbijanske političke i društvene hipokrizije, Prime Time u fokus stavlja radikalno bespoštedno kritiku hrvatske stvarnosti koja uvijek u završnim komentarima upućuje na izvorište i sukus problema i tako nepogrješivo razotkriva „bespuća naše zbiljnosti“ i njihovih nositelja i protagonista.


 


PXL_240916_14254720


 


Sve su to vrsne obrade aktualnih, u pravilu političkih zbivanja, ali i vječitih tema kroz koje se u bezbroj varijanti manifestira glupost, kao i sveprisutno društveno licemjerje, naša malograđanština i provincijalizmi, palanačka filozofija laži, kao i sablasni, tvrdokorni, vječito živahni nacionalizmi/šovinizmi/klerikalizmi koji već godinama dominiraju na postjugoslavenskim prostorima i na žalost (sve više) daju ton našim životima. Sigurno je da se dobar broj građana ne slaže s dominirajućim stanjem (zlo)duha, možda i škripe zubima od nezadovoljstva, ali ipak na koncu pristaju na sve, prilagođavaju se (za)danim obrascima dekorativnog institucionalizma; drugim riječima: pas možda i (za)laje, ali karavana sa svojim kabadahijama sigurno prolazi. Da su glupost i ljudska pohlepa, kriminal često dizajniran ksenofobijom, te mržnja kao obrazac fingirane slobode govora, kao i sva sila nebrojenih svinjarija koje nam se na dnevnoj bazi serviraju, nalik kozmičkim silama, zapravo konstante ovih (ali ne samo ovih) prostora, to dobro znamo; međutim na ovom tlu posebno brzo i lako uspijevaju i šire se kao i bolni prezir, bahatost, beskrupuloznost, uzurpacija i nasilje vladajućih elita prema zdravom razumu običnog građanina, koji sve to vidi i sve to zna, ali ipak pritisnut svakodnevnom oskudicom, na koncu pristaje na sve jer (pre)živjeti se mora. Oportunizam, često zaogrnut i isprikama tipa: treba izvesti djecu na put, ne treba se bosti s rogatima i sl., već su genetski upisani u kodove ovih prostora i ljudi, a upravo primetimeovci to snažno razobličavaju, prozivaju i kritiziraju. Ovo pravilo: dok me ne diraju, neću se buniti (a i ako se pobunim neće to biti presnažno) univerzalno je i samo zbog toga ne bi trebalo previše jako i žustro osuđivati građane, jer većinom ljudi nisu heroji, niti od njih treba tražiti da to budu.


 


Ali, odjeci onoga što rade u Prime Timeu (i oni malobrojni pozitivni, kao i oni daleko brojniji negativni) jasno ukazuju kako sve ono što nam se zbiva, usprkos našem brzom zaboravu, ipak se utiskuje u našu (pod)svijest, pamćenje i tako se gomila nezadovoljstvo i neka si stoga nitko ne umišlja, neka se nitko ne zavarava kako sve to može proći „lišo“, bez ikakvih posljedica. Na koncu „sve se vraća, sve se plaća“, samo je pitanje cijene i posljedica, koje u našim povijesnim i društvenim (ne)prilikama (pre)često poprimaju tragične, pa i krvave dimenzije. To je slično ignoriranju problema klime: kada konačno uočimo da smo je uništili, svima je i za sve kasno, a moćnici, koliko god se pravili da ništa i ni o čemu ne znaju, da nisu ništa čuli niti vidjeli, svoj dio odgovornosti neće moći izbjeći. Bili su i jesu glavni protagonisti ove naše nevesele i otužne zbilje, a Prime Time, ako ništa drugo, slika je i dokaz tih zloćudnih, olovnih vremena, malignih godina koje su nam pojeli skakavci,a na koje su prstom upirali Domagoj Zovak i Borna Sor (u posljednje vrijeme i uz asistenciju Jana Štiha).


 


Šteta što se u nominacijama za Večernjakovu Ružu nije našlo mjesta ili neka kategorija nagrade i za Darija Juričana alias Milana Bandića, jer ono što rade u tv emisijama Zovak i Bor, to je nedavni kandidat za predsjednika RH (po profesiji filmski redatelj) radio tijekom kampanje i u svakodnevnom životu. Valja podsjetiti kako je Juričan i autor filma o usponu i padu tajkuna Todorića i njegova Agrokora (a slično uprizorenje priprema i u svezi gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića) pri čemu pokazuje i dokazuje kako se maestralnim i ubojitim političko angažiranim performansima najefikasnije može razobličiti jad i mizeriju naših elita. Moćnima više od svake kritike smeta „smijeh slobode“, ne mogu podnijeti izrugivanje i ne znaju se suprotstaviti satiri, ironiji, sarkazmu (pa i po potrebi cinizmu), sverazoružavajućem humoru koji šiba arogantne političare, bahate prelate, nedodirljive tajkune koji otuđeni od društva i ljudi u kojem i s kojima žive; ne vide ništa drugo do svojih osobnih profita i klijentelističkih interesa.


 


4180775


 


U javnoj areni se možda naizgled i sukobljavaju, ali u biti „dogovorno“ vode svoje (be)smislene igre i igrice kako bi prikrili vlastitu korumpiranost i lopovska mešetarenje. Ova aktualna Plenkovićeva ministarska ekipa svojim aferama i skandalima nadmašila je sve do sada poznate rekorde; niti u jednoj dosadašnjoj hrvatskoj vladi nije bilo toliko ministara koji su oboljeli od tzv. imovinske demencije, sukoba interesa ili pogodovanja. Gotovo svi na svojim kontima imaju daleko više od onoga što su morali prikazati u imovinskim karticama. A, nisu. Ako je sve čisto i jasno, zašto tako uporno, do nepodnošljivosti kriju svoju „pošteno stečenu imovinu“.


 


U Prime Timeu, Borna Sor i Domagoj Zovak su svojim britkim, naizgled anegdotalnim komentarima, ogolili do kraja i bez ostatka cijeli sustav kleptokracije koji više nije incident, već je postao svakodnevnom praksom koju živimo. U mandatu ove vlade, Plenković se morao odreći usluga osmero ministara i to ne stoga što su loše radili (a jesu) i zbog čega bi ponajprije trebali dobiti šup-kartu, već zbog kojekakvih petljanja, od plagiranja do neprijavljivanja ili netransparentnog stjecanja imovine. U stalnom su sukobu interesa, naravno uvijek u korist privatnog, osobnog, a na štetu javnog i društvenog. I što je najžalosnije, gotovo sve ove afere i skandale otkrili su upravo novinari, mediji, a službe zadužene za tu vrstu poslova, uključujući i sudstvo, uglavnom servisiraju partiju i političare na vlasti. Borna Sor i Domagoj Zovak sve su to na svoj briljantan način, bez kalkulacija, oštro i britko naz(i)vali pravim imenom i upravo su stoga njihova satira, humor i kritika djelovali ljekovito. Govorili su i govore normalnim i svima razumljivim jezikom, koji u sferi naše politike već odavno slovi kao zaboravljeni jezik. Branili su i zagovarali u nas već odavno zapostavljene vrijednosti, građansku pristojnost, elementarni moral i ljudskost i ne na koncu zdrav razum, potvrđujući kako u ovom našem, bolesnom društvu ipak nismo svi zahvaćeni virusom nepoštenja i zaborava, kako se možemo suprotstaviti epidemiji poltronskog klimoglava i(li) bježanju u dragovoljno ropstvo pukog preživljavanja. Svojim komentarima, jednostavnim logičnim pitanjima razvaljuju nagomilane politički nebulozne i normalnom umu neprihvatljive izjave, što se primjerice moglo uočiti na njihovom nedavnom maestralnom seciranju Plenkovićevih eskapada kada je navodio razloge smjene (pripadnost masonskoj loži) državnog odvjetnika Dražena Jelenića. Prokazali su da je i zašto je car gol, iako se dvorjani prave kako ništa ne vide i ne znaju.


 


prime time


 


Bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, vjerojatno budući predsjednik vlade Davor Bernardić, svemoćni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić sa svim svojim silnim bezobraštinama, malverzacijama i kaznenim prijavama i potkupljivim žetončićima, tj. dičnim saborskim prebjezima, šampioni su političkog kameleonstva (uz dakako već zaboravljene „asove“ HNS-a na čelu sa Ivanom Vrdoljakom), te „patentirai“ domoljubni, braniteljski stožeri za obranu od zdravog razuma, na čelu s ministrom i generalom (herojem Domovinskog rata) Krstičevićem kojem je teško sastaviti ijednu suvislu rečenicu, raznorazni nasilnici i seksualni,spolni, rodni etnički i ini zlostavljači i mogli bi nabrajati u nedogled, sve to i još puno toga prošlo bi mimo nas, ispod radara, ostalo zagušeno u moru informacija na društvenim mrežama da nije i primetimeovaca koji to ne dopuštaju, parodiraju i seciraju navedene i slične događaje i u svojim komentarima im daju puno i pravo značenje. Oni se ne zgražavaju niti isprazno moraliziraju nad svim tim političkim farsama, već jednostavno smatraju svojom ljudskom i profesionalnom dužnošću na kritički način, respektirajući zdrav razum svekoliki taj brutalni primitivizam (pro)komentirati. Još su do jučer novinski stupci i društvene mreže bili puni vijesti o sinkopi poduzetnika Horvatinčića, koji se na taj ignorantski i providan način „vadio“ od krivnje za smrt dvoje nevinih ljudi; iako, na koncu, nakon maratonskog procesa pravomoćno osuđen na izdržavanje zatvorske kazne, on je bez pol brige otišao u inozemstvo na operaciju i poručio: vratit ću se kad mi bude bolje.


 


Nešto slično se dogodilo i drugom tajkunu Josipu Klemmu, jednom od šatoraških kolovođa koji je također pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, ali eto baš mu se sada, uoči odlaska na izdržavanje kazne dogodila prometna nesreća i naravno iznova je, po tko zna koji put, odlazak u zatvor morao odgoditi. I naravno, nikome ništa; toliko je tih afera i skandala da ih je teško pobrojati i sjetiti se više; međutim primetimeovci jednostavno ne dopuštaju da takve stvari prođu neprimijećeno, i aktere i njihove mentore izvrgavaju ruglu, prozivaju i žigošu zlo koje sobom nose, a koje nas svakim danom sve više i jače obuzima i pritišće. Svojim emisijama iz nedjelje u nedjelju instruktivno nas opominju riječima američkog dramatičara Arthura Millera: „Bez našeg suučesništva zlo ne bi moglo opstati“. Ali, veliko je pitanje: čujemo li ih uopće, a ako i čujemo, koliko marimo za nijh.


 


Afera Agrokor i siroti, posrnuli Todorić, koji se na sva usta zaklinje kako nikada u svom novčaniku nije ni vidio 20 000 kuna, a kamo li ih potrošio u privatne svrhe (valjda su Kulmerovi dvori i sve ostalo silno bogatstvo, računajući i bijeg i dugi boravak u London kao i skupe usluge odvjetnike, došli samom milošću Božjom), već i gramziva i pohlepna koterija uključena u sumnjive poslove grupe Borg koja si je, na čelu s Martinom Dalić i Plenkovićevim prijateljem odvjetnikom Šavorićem, debelo naplatila savjetničke usluge, a koja prijeti da uz prateće obavještajne afere preraste u aferu svih hrvatskih afera, na stalnom su tapetu dvojca Sor-Zovak koji kao vrsni novinari, lucidni satiričari i analitički kritičari naše tegobne zbilje osjećaju politički smrad koji se nezaustavljivo širi i ne daju istražnim i pravosudnim organima mira, ne dozvoljavaju im da „zapuše nos“ nad ovom septičkom jamom sveopćeg hrvatskog političkog beščašća. E, ali uz korumpirane političare, nedjelotvorne suce, državne i ine odvjetnike nazasitne medijske mogule, beskrupulozne poduzetničko-financijske tajkune, te kojekakve braniteljske stožere koji se poput bivših SUBNOR-ovaca petljaju u sve ono što ih se ne tiče (najnoviji primjer: nezadovoljani svečanostima otvaranja EPK, formirali su nekakav Stožer za obranu hrvatske Rijeke), i uz sve njih, u našu su se neveselu zbilju odnedavno umiješali i masoni kao vrhunac domaćeg kiča i malograđanštine.


 


PXL_190219_23632227


Ozbiljni ljudi, ili nam se barem tako predstavljaju (među kojima uz sada već bivšeg državnog odvjetnika Dražena Jelenića, po osobnom priznanju vidimo i uglednog liječnika Nikicu Gabrića, poznatog odvjetnika Veljka Miljevića…), poput nekakvih adolescenata uživaju u svojim tajnovitim udrugama i nimalo naivnim igricama, te bez stida i pameti nabijaju nam na nos navodnu vlastitu izuzetnost, izvrsnost i elitizam. Prosto za ne povjerovati, ali jedino (barem meni osobno) moguće objašnjenje zašto se tzv. ozbiljni ljudi prepuštaju pubertetskim frustracijama i fantazijama moguće je pronaći u činjenici kako im roditelji nisu dozvoljavali dok su bili mali, igrati se poput ostale djece i sada to kompenziraju, maskirajući se u nekakve halje i prepuštajući se čudnovatim ritualima tzv. inicijacije. Ali, kakvi su svi ovi naši masoni, templari, vitezovi Svetog groba jeruzalemskog, takva nam je na žalost i Hrvatska. Uglavnom jad i bijeda, tragikomična bratija koju smo dozvolili (tko nam je za to kriv) da u svoje ruke preuzme sve poluge vlasti i moći i proglasi se nedodirljivim gospodarima koji nam kroje sudbinu kako im se „ćefne“.


 


Borna Sor i Domagoj Zovak majstorski uočavaju sve ove kontraste između stvarnosti i privida stvarnosti, između istina i laži svih neiscrpnih modusa našeg licemjerja, a taj se prostor, na naš užas, iz dana u dan širi. Za Prime Time je to možda i dobro, jer tvorcima ove emisije u budućnosti materijala očevidno neće nedostajati. Dapače. Ali, bez njihove konstantne kritike za koju naši „domoljubi“ tvrde kako se radi o sustavnom, blaćenju, vrijeđanju i ismijavanju nacionalnih svetinja i domovinskih vrijednosti, ova bi sredina bila još bolesnija, a već je i onako dramatično „bolesna na smrt“. Pirandello u eseju „O humornom“ s pravom tvrdi kako komičari i satiričari u pravilu govore ozbiljne stvari i istine; taj čin karnevalizacije (po Bahtinu) „snažno je sredstvo iskaza o životu, jer takav ironijsko-satirično-humorni pogled na svijet duboko je ambivalentan i u njemu se ozbiljnost miješa sa smijehom, mudrost s glupošću, život sa smrću, lijevo s desnim i ono što je dole, s onim što je gore“. Upravo ova višeznačna „karnevalska“ ideologija čini Bornu Sora i Domagoja Zovaka izuzetnim u ovim našim prostorima.


 


U nominaciji za Večernjakovu Ružu, uz Prime Time našle su se još emisije: Lijepom našom, Provjereno, The Voice itd. Izgledi primetimeovaca za pobjedu su poprilično slabašni, ali meni osobno (neka mi oproste) to je najmanje važne; ovom nominacijom oni su već pobijedili, jer usprkos brojnim sudskim tužbama protiv novinara u RH (na snazi je 1200 postupaka u kojim se novinare tuži zbog kleveta, uvreda i sl., na koncu i sam prolazim kalvariju sličnih sudskih procesa u kojima su me gospoda Sanader, Šeks i Glavaš tužili zbog uvreda i navodno neistinitih tvrdnji), oni uporno ustrajavaju „da bobu kažu bob, a popu pop“. A, sličnih primetimeovcima, u nas u RH nema mnogo, mogu se nabrojati na prste jedne ruke. I utoliko su njihove emisije, usprkos svemu, ohrabrujuće i ozdravljujuće, jer se uvijek jasno i otvoreno rugaju pokvarenosti, pohlepi, zlu i gluposti i stavljaju na stranu slabijih. I to rade uistinu dobro i pošteno: gledajući i slušajući ih ne možemo se ne (na)smijati, ali na kraju „balade“ (pre)ostaje nam samo otužni i gorak okus u ustima i osjećaj nepodnošljive beznadežnosti kojoj se ne vidi kraja.


<Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.