Ivana Paris 2002. godine postala je Miss Universe Hrvatske i kako nam otkriva, njezin se život u jednom danu u potpunosti promijenio. Tadašnja srednjoškolka koja je odrastala u mirnom Pazinu, preko noći zasjala je na svim naslovnicama, a s medijskim interesom promijenilo se u Ivaninom životu štošta, nova okruženja, novi ljudi, novi prijatelji…

Lijepo je, priznaje Ivana, bilo živjeti taj trenutak, makar i ne tako jednostavno i bezbolno. Ipak, ne zadugo, jer iako i danas rado nosi revije kad je pozovu, Ivana mašta o skromnom i idiličnom obiteljskom životu sa svoja dva sina, 9-godišnjim Noelom i 4-godišnjim Leonidom.

Nakon prošlogodišnje rastave od supruga, nedavnom objavom na Facebooku 35-godišnja Ivana Paris probudila je znatiželju u medijskom prostoru. Objava je u međuvremenu nestala, ali oni koji su je »uhvatili«, mogli su shvatiti kako se bivša miss pohvalila novim ljubavnim početkom. Ipak, osim nagađanja, Ivana službeno ništa nije zasad potvrdila.

Rastava od bivšeg mistera Dine Bubičića nije puno utjecala na njihov odnos prema djeci, a kad Dino dođe s broda, i danas ga Ivana na obiteljskom ručku dočeka njegovim najdražim jelom. Štoviše, s bivšim suprugom Dinom nastoji održati što bolji kontakt kako bi njihovi dječaci, devetogodišnji Leonid i četverogodišnji Noel, nastavili s nježnim djetinjstvom i mirnim odrastanjem.

Snimio Sergej DRECHSLER

Iako joj ostane malo vremena za sebe, jer Ivana radi kao menadžerica u ordinaciji dentalne medicine Jurković – Klinika Dentalsan, ipak povremeno pronađe vremena za sebe i pokoji večernji izlazak, kad iz tenisica ili japanki uskoči u štikle i ponovo se osjeća ženom.
– To što nismo uspjeli kao ljubavnici, ne znači da ne moramo uspjeti i kao roditelji – objašnjava Ivana.

Posebna veza

U svim tiskovinama već mjesecima se nagađa kako ste u novoj ljubavnoj vezi nakon razvoda od bivšeg supruga Dine Bubičića, a vi uporno svugdje govorite kako nikad nećete nikoga moći voljeti kao Dinu?!

– Dino je otac moje djece i kao takav će uvijek zauzimati posebno mjesto u mom životu. Smatram da je kod razvoda jako važan odnos koji zadržimo s drugim roditeljem isključivo zbog dobrobiti naše djece, njihove budućnosti i odrastanja u sretnom okruženju koliko je god to moguće. Što se tiče mog ljubavnog života nakon Dina, to bih htjela zadržati za sebe. To su ipak prevelike stvari da bi se njima razbacivalo. No, ukoliko dođe do nekog važnog trenutka naravno da to nemam namjeru sakrivati, ponajprije zbog poštovanja prema toj osobi.

Smatrate da postoji više vrsta ljubavi?

– Svakako da postoji više vrsta ljubavi, od one prema djeci do one prema roditeljima, prvoj ljubavi, životnom odabraniku. Svaka je ljubav posebna i drugačija, kao što je svaka veza drugačija. Mislim da u ljubavnom pogledu ljubav varira u skladu s godinama i zrelošću osobe, gdje od nekih leptirića u trbuhu prelazimo na višu razinu u kojoj je bitnije poštovanje, slični pogledi na život, razumijevanje…

… a ima li u vašem srcu mjesta za fatalnu ljubav, vjerujete li u nju?

– Vječiti sam sanjar i stoga vjerujem u nestvarno, iako kako godine odmiču, mislim da je nemoguće da se tako nešto dogodi. Sklona sam vjerovati u onu staru »nikad ne reci nikad«. Puno sam puta bila svjedok da nas život često iznenadi i ode u smjeru u kojem nismo mogli ni zamisliti. Zbog toga ostavljam otvorena vrata za sve opcije, jer ipak i uglavom, »onaj gore« miješa karte, a mi igramo.

Važan trenutak

Bili ste Miss Hrvatske, koliko je to ostavilo traga u Vašem životu?

– Miss Universe Hrvatske je jedan od krucijalnih momenata u mom životu, svakako je promjenio tijek mog života i okrenuo me za 180 stupnjeva. Do izbora za Miss bila sam tek obična učenica 4. razreda srednje škole, a onda je u jednom danu sve krenulo u drugom smjeru. Revije, snimanja, popularnost… moj život se odvijao u posve drugoj dimenziji. Iskreno, na početku i nije bilo lako, odvojenost od roditelja, prijatelja, sama u nepoznatom, u drugom krugu ljudi… ali navikla sam se na taj svijet i mislim kako sam se sasvim dobro snašla sa svim što me svakodnevno čekalo na tom putu.

Je li titula pomogla ili odmogla?

– Titula Miss Universe mi je svakako pomogla, kako tada, tako i sada. Ostvarila sam i zadržala kontakte s novim ljudima, stvorila neka prijateljstva koja su se održala do danas, ali najviše od svega mi je pomoglo što sam u jako kratkom roku postala samostalna, neovisna i naučila sam se brinuti sama o sebi. Mislim da je to oblikovalo moju osobnost, da budem sigurna u sebe, da se borim, snalazim gdje god da dođem, da budem jaka i svjesna svojih mogućnosti, da ne odustajem i da naučim da u životu trebaš računati sam na sebe.

Snimio Sergej DRECHSLER

Majka ste dvojice dječaka, kako usklađujete sve svoje uloge: biti mama, poslovna žena, imati vrijeme za sebe… Stižete li na sve ili neki dio zasad mora pričekati?

– Trudim se stići na sve, dati najbolje od sebe kao majka i kao poslovna žena, iako nije baš lako uvijek sve izbalansirati. Ima trenutaka kada budem baš premorena, ali kako Leonid i Noel odrastaju i postaju samostalniji, tako mi je svakim danom sve lakše. Svatko od njih želi mamu samo za sebe pa je ponekad nakon 8-satnog radnog vremena na poslu i ono malo što ostane za naša druženja teško realizirati. Trudim se u svakom trenutku više pažnje dati onome kome je potrebnije. Primjerice, kako je bila kriza s koronavirusom i nastava se održavala na daljinu, više sam vremena provodila s Leonidom i školskim obavezama, pa bih to nekako nadomjestila igranjem s Noelom u popodnevnim satima.

Kako gledate na svoje sutra, osjećate li se opterećeno kao majka s obzirom da je većina obaveza ipak na vama?

To nije opterećenost, to je moj izbor! Željela sam postati majka i to se Bogu hvala dogodilo i učinilo moj život ispunjenim i sretnim. Svakako bih voljela da više vremena mogu provoditi s djecom, ali život je takav i tu ništa ne možemo promijeniti. Djeca su svjesna da mama mora raditi jer se živi od kuna i da će tako i oni morati jednog dana. Zaista se trudim dati najviše što mogu i priuštiti im sretno odrastanje, učiti ih moralnim vrijednostima i od njih napraviti sretne i poštene ljude dajući im ono što je najdragocijenije – svoje vrijeme, pažnju i ljubav.

Kakva ste majka, kako biste se opisali? Vidjela sam da vas dječaci vole, čak sam uhvatila i jednu zgodnu pjesmicu na Fejsu koju vam je vaš sin posvetio?

– Kakva sam mama?! To biste trebali njih pitati… mislim da sam razumna i realna, ponekad stroga i jako često zabavna. Mama koja se spušta na razinu njihovih godina, ne očekujući ništa više od toga. Mama koja im dopušta da pogriješe, ali ih isto tako pokušava naučiti da na tim greškama uče. Nisam tip roditelja koji na vlastitoj djeci liječi vlastite komplekse.

Dajem im na izbor hoće li na sport, likovnu grupu i glumačku, pa i ako ne odaberu ništa od toga, isto poštujem. Mama koja ih uči da se sa svakim treba ponašati s poštovanjem, i nikada ne vratiti loše za loše, već se samo okrenuti i otići.

Iskreno ne znam odgajam li ih dobro za svijet u kojem živimo, ali ja sam tako odgojena i smatram da je to ispravno. Mama koja će s Leonidovim prijateljima iz razreda zaigrati Playstation, ili s Noelovim u vrtiću ostati se igrati u parkiću.

Djeca znaju da je mama ljuta kada se nešto ne smije, znaju koliko je sati čim vide moj izraz lica. Mama sam kojoj je sreća vlastite djece na prvom mjestu, kakve god odabire u životu napravili.

Kad bi vam netko dao vremenski stroj za povratak i popravak, što biste mijenjali?

– Znate što, mislim da ne bih baš ništa. Sve, i pozitivne i negativne stvari i situacije su me oblikovale u ovo što sam sada. Nije svako zlo za zlo… Nekad treba pasti da bismo još snažniji ustali, naučili nešto više o sebi, postali jači za životne borbe. Smatram da se sve u životu događa s razlogom, iako nam u tom trenutku često taj razlog nije jasan, u konačnici shvatimo zašto je baš nešto tako trebalo biti. Prilagođavanje na novonastalu situaciju je teško i ponekad mukotrpno, ali je zadovoljstvo koje proizlazi iz toga neusporedivo s bilo čime, kada shvatiš da si se izvukao iz nečega za što si mislio da nećeš moći.

Snimio Sergej DRECHSLER

Kućica u prirodi

Jedno hipotetsko pitanje: kad biste imali čarobni štapić, kako biste uredili svoj život?

– Pa ovako: kupila bih kućicu negdje u prirodi podalje od grada, s puno vrta i zemlje, jednim konjem i psom. Živjela bih s djecom, sretno i opušteno, bez stresa, gužvi i gradske vreve. Sadila, kopala, kuhala i brinula se o obitelji. Znam da je to samo san, ali nikad ne ne zna, možda i taj san ostvarim… haha.

Kad spominjemo mijenjanje, moram reći da izgledate sasvim drukčije, imate sasvim drugu energiju kao brineta, što vas je inspiriralo da promijenite boju kose?

– Ja sam uglavnom čitav život imala tamniju kosu, osim ovih par »plavih momenata«. Nekako se najbolje osjećam s tamnijom kosom, koja je ujedno i moja prirodna, tako da mislim da ću takva ostati duže vrijeme, ipak nekako najbolje osobi stoji prirodna boja kose.

Moram vam komplimentirati jer i nakon svih godina izgledate nepromijenjeno, kako se njegujete?

– Hvala na koplimentu, to je uvijek lijepo čuti. Iskreno, ništa pretjerano, što se tiče moje kilaže i tjela mislim da sam tu dobila dar od Boga, a to su geni, tako da nemam potrebu pretjerano brinuti o tome. To vam govorim jer sam u teretani provela samo dva mjeseca u svom životu. Zdravo se hranim, uglavnom jedem meso, ribu i povrće, a izbjegavam ugljikohirate jer ih moje tijelo jednostavno ne podnosi. Pijem dosta vode. Tijelo mažem uglavnom baby uljem, a lice domaćim maslinovim. Od preparata sam otkrila odličan serum Dr.Vivian’s Anti Age serum doktorice Vivian Jurković i sada je to postao moj must have preparat u kozmetičkoj torbici. Moja preplanula put je rezultat posve prirodnog proizvoda »Sun glow by Thea« u kojem se koriste ulja koja sadrže prirodne zaštitne filtere i intezivno djeluju na kožu, a specifičnost proizvoda je u tome što su namijenjena svakom tipu kože i izuzetno su ugodnog mirisa…

Jesu li brojke i na centimetru ostale iste, hoćete li nam otkriti svoje sadašnje mjere?

– Brojke i centimetri su uglavnom uvijek isti, te se nadam da će tako i ostati… Imam 57 kg, a mjere ju 93-64-93.

Recite nam nešto o sebi što još nikad niste?

– Ne znam što još o sebi nisam rekla, nakon toliko intervjua, ali eto, neke specifičnosti o kojima baš ne pričam često. Obožavam kuhati, volim vrijeme provoditi u prirodi, brati gljive, šparoge, kestene. Ljeti obožavam otići na plažu, ovisnik sam o suncu. Jako volim raditi na zemlji, obožavam cvijeće i bukete. Najdraža pjesma mi je »Cesarica« i jako volim Olivera Dragojevića. Više sam za zabave uz kamin nego provode vani, iako i to volim. Vedra sam i vesela, i uvijek za društvo i druženja. Volim putovati, iako sada baš ne stižem pretjerano. Najdraže boje su mi boja pudera, zelena i žuta. Jutarnji sam tip osobe, i nemam problem s buđenjem. Ujutro obavezno kava, pa tek onda razgovor. Jako volim roštilj i veliki sam mesožder.

Kad već spominjete kuhanje, načula sam i da ste i vrlo vješti u kuhinji, od koga ste »ubrali« sve talente?

– Obožavam kuhati, to sam nasljedila od mame i none. Iako moja mama zna reći da sam u kuhanju više na nonu, jer uglavnom smišljam recepte iz glave i nikada ne skuham dva ista jela. U kuhinji sam više »od oka« nego od točnih recepata. Volim kuhati konkretne stvari, ali i torte i kolače, tako da moja djeca još nisu imala »kupovnu« tortu za svoje rođendane. Volim kad hrana lijepo izgleda pa je obavezno lijepo posložim i ukrasim tanjur.

Sretna žena

Gradite sliku savršene žene, smatrate li to prednošću ili nedostatkom? Salijeću li vas udvarači?

– Pa ne mislim da sam savršena žena, smatram se sretnom ženom koja u životu radi ono što je čini sretnom i zadovoljnom, ne opterećujući se mišljenjem drugih. Zadovoljna sam sobom i mislim da to nekako isijava i da se vidi izvana. Udvarači? A to je posebna tematika, o tome radije ne bih…

Koji tip muškarca bi uopće imao »prolaz«? Je li vas možda netko pokušao osvojiti pjesmama, imate li neki simpatičan primjer kojeg se sjećate da vas je iznenadio, nasmijao?

– Haha, je, pjesmicom, ali u osnovnoj školi. Današnji muškarci su malo izgubili tu čar osvajanja, uglavnom se sve svelo na nekakve »sirove« ulete, naravno čast izuzecima. Mislim da su muškarci izgubili onaj »gentlemanski« stav i da je to najveći problem. Živimo u društvu gdje su često žene veći muškarci od muškaraca, kao da im fali samopouzdanja, ili se samo izgubila ta romantika. Iskreno, odmah bih se vratila u vrijeme kada se pisalo pisma a ne poruke na mobitel, kada se osvajalo cvijećem i pjesmom ispod prozora.