Sedamdeseti album

Willie Nelson “First rose of spring”: O prolaznosti, starosti i smrti bez patetike i kiča

Marinko Krmpotić

Uz pomoć dugogodišnjeg suradnika i producenta Buddyja Cannona, Willie Nelson je, unatoč poodmakloj dobi, stvorio još jedan zadivljujući album kojim se potvrđuje kao jedan od najznačajnijih autora suvremene glazbe, posebno country izraza



Kad je prošle godine 86-godišnji country bard Willie Nelson objavio 69. album pod nazivom »Ride Me Back Home«, znatan broj glazbenih kritičara opravdano ga je tematski vezao s prethodna dva – »God’s Problem Child« (2017.) te »Last Man Standing« (2018.) nazvavši taj niz albuma »trilogijom o smrtnosti«. E, sad, nakon pred koji dan objavljenog albuma »First Rose of Spring«, pojam trilogija mora biti pretvoren u tetralogija, a s obzirom u kakvoj je formi sada već 87-godišnji Nelson, lako je moguće da ćemo sljedeće godine spominjati i pentalogiju… No, šalu na stranu, Willie Nelson je – uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika i producenta Buddyja Cannona – objavio još jedan zadivljući album koji, potpuno je logično s obzirom na činjenicu da je Nelson rođen zaista davne 1933. godine, iznova okrenut ponajprije temama prolaznosti, starosti i slutnje skore smrti. Toj je temi, kao i na prethodna tri albuma (pa i u nekim pjesmama iz ranijih godina) Nelson pristupio bez patetike i kiča.


Opravdana patetika


Umjesto toga opredijelio se za odnos u kojem uz iskustvo, zrelost pa i životnu mudrost uočavamo i elemente blagog humora, a sve to izneseno nam je kroz najčešće sjajne stihove i za Nelsona tipičan country izraz s puno steel i akustičnih gitara, povremenih tonova usne harmonike, lijenog i sporog basa, nježnih dodira španjolskih gitara, diskretnih udaraljki te njegovog prepoznatljivog napuklog poluhrapavog glasa uobličenog godinama korištenja viskija, cigareta i marihuane… Ukratko, stari je maher još jednom za sebe i one koji ga vole stvorio glazbu za gušt po sistemu – ajmo još jednu, pa što bude!
Sedamdeseti studijski album (prvi pod nazivom »And Then I Wrote« objavio je nezamislivo daleke 1962.) Nelson otvara predivnom naslovnom pjesmom čiji je romantični naziv posudio iz stihova čuvenog Sinatrinog hita »My Way«. »First Rose of Spring« prekrasna je balada o sudbinskoj ljubavi, trenutku kad ju je prvi put ugledao i kad je u njemu sve procvjetalo onako kako cvjeta prva ruža u proljeće. Pa je onda opisan njihov život te starost i njena smrt nakon koje njegove suze padaju na sjećanja vezana uz njegovu prvu ružu proljeća. Neki će možda reći da je to patetično, melodramatično i slatkasto. Možda i je. Ali je i dobro, pogotovo kad tu pjesmu pjeva čovjek koji na leđima ima 87 godina i u čiju iskrenost je tako lako vjerovati.


Sjajne obrade


Na potpuno istom tematskom tragu ove skladbe je i sljedeća, divna »Blue Star«, jedna od dvije koje su za ovaj album napravili Nelson i Cannon, u kojoj opet uspješno opisuje zajednički bračni život i ljubav te starost uz poruku voljenoj kako će je, ako on umre prvi, dočekati na nebesima i bit će ona prva plava zvijezda desno od nje! U ovaj tematski krug pjesama o prolaznosti svrstati treba i odličnu »Stealing Home« koja kroz priču o prodaji kuće govori i o nepovratnosti vremena i bolnoj spoznaji kako se, baš kad bi to jako želio, ne možeš vratiti kući jer je više nema. Melankolija, nostalgija i bol zbog prolaznosti vremena još je uočljivija u sjajnoj završnoj »Yesterday When I Was Young«, prekrasnoj šansoni Charlesa Aznavoura znanoj u originalu pod nazivom »Hier Encore«.




Svjetskim ju je hitom krajem šezdesetih učinio Roy Clark, a Nelsonova verzija o svemu što je bilo i kako je sve izgledalo dok je bio mlad, na razini je spomenutih izvođača. Štoviše, njen izbor za kraj albuma najbolji je mogući jer ova tugaljiva šansona pretvorena u country baladu tekstom i glazbom idealno odgovara cijelom albumu. Smrti i prolaznost, ali uz dozu humora, čak i ironije, posvećena je i odlična obrada pjesme »Don’t Let the Old Man In« koju je Toby Keith napisao za posljednji film Clinta Eastwooda, film »Mula«. Starac iz naslova ove pjesme je smrt, a Willie slušateljima poručuje – ne puštajte ga da uđe i što duže živite tako da volite svoju ženu, družite se s prijateljima i svakoj večeri dodajte bar malo okusa vina.



Dojmljivo i kvalitetno


No, nije Nelson samo u temama prolaznosti. »Our Song« (autor je Chris Stapleton) te »Love Just Laughed« čiji su autori Nelson i Cannon, dojmljive su ljubavne pjesme pri čemu je ova posljednja najbliža rocku i americana izrazu. »Just Bummin’ Around« kroz jazz/blues okvire poigrava se obradom pjesme Deana Martina o neobaveznom pristupu životu, a itekako je zanimljiva »We Are the Cowboys«, obrada pjesme Billjay Joea Shavera, baladična himna svim kaubojima u kojoj Nelson, suprotno stavovima Donalda Trumpa, poručuje kako su kauboji svi obični Amerikanci: »Texicans, mexicans, black man and jews« – Teksašani, Meksikanci, crnci i židovi. Uz kauboje Nelson se – a bez toga nikako ne može, posebno s obzirom na njegov status outlaw country zvijezde, dotiče i zatvorenika, za što mu služe dvije najplesnije pjesme albuma – »I’m the Only Hell My Mama Ever Raised« te »I’ll Break Out Again Tonight«, pjesma koju je Merle Hagard objavio 1974. godine i govori o zatvoreniku koji pati za domom i utjehu pronalazi u maštanju koje mu tako dobro ide da je, ustvari, svaku noć »vani« sa ženom i djecom.
Sve u svemu – Willie se ne da! I dobro da je tako jer unatoč itekako poodmakloj dobi, još uvijek i zna i može stvoriti itekako dojmljiv i kvalitetan album koji definitivno nije puko odrađivanje posla, već sjajan doprinos njegovoj cjelokupnoj diskografiji, album koji ga potvrđuje kao jednog od najznačajnijih autora suvremene glazbe, posebno country izraza.