Recenzija

Red Hot Chili Peppers – Unlimited Love: Novo djelo neće privući novu publiku, ali ni razočarati staru

Tihomir Ivka

Foto: Clara Balzary

Foto: Clara Balzary

Ne treba na njemu tražiti masivne hitove jer ih se ne može naći. Ali, njihova glazba je i dalje dovoljno izvan uskih žanrovskih ladica da ovih 17 pjesama zvuče svježe, a svježina je pojam kojim se može pohvaliti rijetko koji bend s 40 godina staža na sceni



Kad se pogleda u gotovo 40 godina dugu diskografsku aktivnost jednog od najuspješnijih bendova „alternativne“ glazbe, prilično je jasno da od sveukupno 11 albuma prije ovog posljednjeg kojeg upravo imamo pred sobom, pet snimljenih s Johnom Fruscianteom je ujedno i pet najboljih djela benda. Red Hot Chili Peppers jednostavno nisu isti bend bez ili sa ovim sjajnim gitaristom. Nije on toliki virtuoz ni genijalac (ili jest?), da bi cijeli bend ovisio isključivo njemu, ali je u zvuku Peppersa – kad ga nema karika – koja kritično nedostaje i koju nitko ne može nadomjestiti. Nije to mogao Dave Navarro na „One Hot Minute“, a još manje Josh Klinghoffer koji ga je mijenjao između 2009. i 2019. godine, vrlo solidan gitarist od kojeg se očekivalo da kopira Fruscianteov zvuk. I činio je to dobro, ali nedostajalo je imaginacije…


Dvanaesto djelo „Unlimited Love“ prvi je nakon epski dugog (122 minute), tour de force i kreativnog vrhunca benda „Stadium Arcadium” iz 2006., na kojem ponovno sudjeluje Frusciante. Treba dodati i da se nakon kraće pauze bend ujedinio s Rickom Rubinom koji je bendu bio više od producenta, nešto kao umjetnički korektor koji od prekretničkog albuma ka slavi „Blood Sugar Seks Magik“ „zacrtao“ prepoznatljivi zvuk benda. Dakle, svi su originalni sastojci prijašnjih velikih uspjeha ponovno na broju i „Unlimited Love“ se s pravom nakon dva prosječna albuma iščekivao s nestrpljenjem.


Red Hot Chili Peppers su tu i tamo imali problema s inspiracijom i isporučivali lako zaboravljive albume, ali jedna stvar im se mora priznati. Nisu to maskirali fancy producentima, utrpavali se u vlakove pomodnih kretanja u glazbi i kopirali glazbene šablone koje su u određenom razdoblju dominirale vrhovima top lista. I kad su bili nešto lošiji, ostali su dosljedni i odani vlastitom zvuku i viziji. „Unlimited Love“ nije iznimka. Ne treba na njemu tražiti masivne hitove tipa „Give It Away“, „Around The World“, „By The Way“, „Can’t Stop“ ili „Dani California“ jer ih se ne može naći. Ali, njihova glazba je i dalje dovoljno izvan uskih žanrovskih ladica da ovih 17 pjesama zvuče svježe, a svježina je pojam kojim se može pohvaliti rijetko koji bend s 40 godina staža na sceni. RHCP su u skladu s godinama usporili, postali mekši i rekli bismo da je ovo jedan korak elegantnog glazbenog starenja. Glaba je i dalje funky, puna ritma i sinkopiranih dionica, no „Unlimited Love“ se puno više od bilo kojeg prethodnog albuma oslanja na fine melodije negoli na žestinu i rif.  Od tog standarda odskače tek „These Are The Ways“ sa snažnim hard rock rifom, prilično netipičnim za delikatno Fruscianteovo baratanje gitarom.




I kad Peppersi ne nude ništa revolucionarno novo, svako novo slušanje otkriva zanimljive iskre kreativnosti, glazbene radoznalosti i širine. Tako u „Aquatic Mouth Dance“ iza uobičajenog funky „štrikanja“ basa uvijek nadahnutog Fleae i staccato „pikanja“ Frusciantea na gitari u jednom trenutku umjesto gitarskog sola ulijeće neobična jazz kakofonija truba i saksofona, u „Poster Child“ Peppersi kao da odaju počast Ianu Duryju i njegovoj unikatnoj mješavini funka, novog vala i reggaea.


Manje uvjerljivo Peppersi zvuče u stvarima koje se približavaju mainstream rock laganicama, kao u „Bastards Of Light“ , fileru od pjesme u kojoj zvuče kao umorni Pearl Jam. „Unlimited Love“ sa svojih 73 minute i 17 pjesama malo pati od pretjerane dužine, ali ako je albumu 2-3 pjesme viška najveći problem, onda problema zapravo i nema.


Produkcijski fino pogođen, s dokazanim majstorima bubnja, basa i gitare na razini zadatka, te Anthonyjem Kiedesom koji je uvijek bio bolji studijski negoli live pjevač, dvanaesto djelo predstavlja slavni kalifornijski bend u vrlo dobroj formi. Red Hot Chili Peppers doduše nisu dosegli svoje najviše standarde iz prošlosti i s obzirom da se ovdje ne čuje veliki hit vjerojatno neće novim albumom privući novu publiku. Ali je skoro sigurno da neće razočarati ili izgubiti staru.