We Are Chaos

RECENZIJA novog albuma grupe Marilyn Manson: Jedan od najboljih albuma ovog čudnog rock sastava

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Nosač zvuka dug 42 minute cijenit će svaki poklonik suvremenog rocka jer na jednom mjestu nudi eksplozivan spoj prošlosti i sadašnjosti.



Kad je pred puna tri desetljeća Brian Hugh Warner počinjao svoju glazbenu karijeru u floridskoj grupi Marilyn Manson & the Spooky Kids, malo je tko smatrao da će taj čudni sastav sa svojom verzijom a la Alice Cooper horror rocka i industrial rocka pomiješanog s heavy metal udarima napraviti značajniju karijeru.


Nije se taj stav bitnije promijenio ni nakon što su 1996. godine objavili drugi studijski album »Antichrist Superstar« koji je iznimno dojmljivim industrial metal zvukom itekako izazvao pažnju završivši, primjerice, na drugom mjestu u Kanadi te trećem na Billboardovoj ljestvici najprodavanijih albuma u SAD-u.


Sva je ta glazba, tvrdili su mnogi, čista poza usmjerena ponajprije na šokiranje publike, krajnje provokativnim, često i opscenim te antireligijskim tekstovima te skandaloznim scenskim nastupima kojima je cilj samo zarada.


Krajnja iskrenost




Ne mareći previše za takve ocjene, grupa predvođena Warnerom koji se uskoro počeo predstavljati kao Marylin Manson, nastavila rad te nizom jakih albuma (»Mechanical Animals«, 1998., »Holly Wood«, 2000., »The Golden Age of Grotesque«, 2003., »Eat Me, Drink Me«, 2007.) stekla ne samo vjernu sljedbu, već se u SAD-u, pogotovo Warner kao njen najznačajniji član, pretvorila u svojevrsno oličenje svega onog što SAD ne želi od svoje mladeži – nepoštivanja tradicionalnih religijskih, obiteljskih i domoljubnih vjernosti, potpunu seksualnu i svaku drugu slobodu, nesmiljeno kritiziranje dvoličnosti političara i sustava…


Naravno, shodno takvim stavovima bilo je mnogo onih koji su cijenili rad tog sastava koji, usprkos zlogukim prognozama o brzom kraju, traje eto i tri desetljeća nakon objavljivanja debitantskog EP-a.



Očigledno, uz svoju skandaloznost, provokativnost i uočljive cirkuske elemente njihovog pristupa glazbi, u tome što nude ipak ima vrijednosti, a potvrđuje to i njihov novi, jedanaesti po redu studijski album koji uspješno nastavlja i zaključuje niz zaista vrlo dobrih albuma koje su objavili u drugoj dekadi ovog stoljeća – »Born Villain« (2012.), »The Pale Emperor« (2015.) i »Heaven Upside« (2017).


Štoviše, »We Are Chaos« najbolji je od njih, a to znači i jedan od najboljih u cjelokupnoj diskografskoj karijeri ovog čudnog rock sastava. Ono što ovaj album čini drugačijim, pa i boljim u odnosu na većinu njihovih ostalih albuma, svakako je krajnja iskrenost kojom je Warner pristupio stvaranju pjesama.


Najhumaniji album


Najavljujući novi album sam Warner tekstove novih pjesama nazvao je »voštanim muzejem svoje svijesti, studijom užasa u mojoj glavi, prikazom žudnje, čežnje i strasti, dramatičnim pojašnjenjem svega što osjećam, onih najdubljih strahova«, rekao je Warner/Manson naglasivši kako je riječ o konceptualnom albumu kojim se emocionalno razgoljuje pred slušateljima.


Analiza tekstova to zaista i potvrđuje jer iz deset ponuđenih pjesama »šibaju« tjeskoba, strah, strepnja, očaj, žudnja, a sve to izneseno je sa znatno manje agresije i provokativnosti no što je to bilo ranije pa je ovaj album – aludirajući na dojmljiv utjecaj mehaničkog industrial rocka na prethodnim albumima ovog autora i grupe – ugledni britanski NME nazvao njegovim najhumanijim albumom do sada.


Odrednicama o »humanosti« teksta valja pridodati i sve što je vezano uz glazbu. Istina, svi MM fanovi koji i dalje žele moćni gothic, hard rock, metal, industrial rock i sve ostale oblike žestine, i dalje će u nizu pjesama u tome moći uživati, ali isto tako više no ikada ranije očigledno je Warnerovo okretanje jednom od njegovih najvećih uzora – Davidu Bowieju – kao i glam rocku sedamdesetih godina prošlog stoljeća.


Usto, grupa se, zahvaljujući producentskom radu southern country rock glazbenika Shootera Jeningsa, više no ikad približila i tom južnjačkom rocku pa je u konačnici stvoren iznimno zanimljiv 42 minuta dug album koji će cijeniti svaki poklonik suvremenog rocka jer na jednom mjestu nudi eksplozivan spoj prošlosti i sadašnjosti.


Krug prošlosti


Uvodna »Red Black and Blue« s još jednom Mansonovom slikom negativnosti suvremenog svijeta nakon uvodnog horror monologa kombinira glam rock i metal s ubitačnim industrial rock ritmom, a nakon tog žestokog uvoda slijedi posveta sedamdesetima i Davidu Bowieju.


Naslovna »We Are Chaos« s mučnom i za Mansona tipično provokativnom porukom koja glasi »We are sick, fucked up and complicated, We are chaos, we can’t be cured« (Bolesni smo, sjebani i komplicirani, mi smo kaos koji ne može biti izliječen) uočljivo je dominacijom gitara i glasom vezana na Bowiejev rad iz prvog dijela sedamdesetih, a još je u tom smjeru okrenutija »Paint You with My Love« s koje prateći vokali djeluju baš kao da su sišli s nekog Bowiejevog albuma iz tog doba, dok poletna »Don’t Chase the Dead« jasno zaziva glam rock u stilu Marca Bolana i grupe T. Rex.


U taj krug prošlosti koju je Manson (rođen je 1969.) upijao kao dijete ide i žestoki glam-metal »Perfume« čiji se tekst poziva na čuveni Suskindov istoimeni roman, dok u završnoj mračnoj »Broken Needle« svjedočimo tome kako ovaj sastav može svirati i sasvim prihvatljiv southern rock.


Uporan i odlučan


Ostale pjesme uspješno koketiraju – koristeći moćni industrial i gothic rock temelj – s novim valom i zvukom osamdesetih pa će tako »Half-Way & One Step Forward« biti draga svakome tko voli The Cure ili Depeche Mode, a »Keep My Head Together« i »Infinite Darkness« prave su Mariyln Manson industrial post-punk žestice prepune ubitačnog ritma i režanja gitara pri čemu treba reći kako je »Infinite Darkness« i naziv Mansonove slike koja krasi naslovnicu ovog albuma.


Najosobnija pjesma svakako je »Solve Coagula«. Moćni arena rock kroz koji stihovima »I’m not special, I’m just broken – And I don’t wanna be fixed« Manson poručuje kako ne želi biti kao bilo tko drugi, ne želi biti »popravljen«. Upravo zbog te upornosti i odlučnosti Warner je tako dugo i opstao te napravio veliku karijeru zbog koje ga, čak i oni koji ga ne vole, cijene. Ovaj album sve to dodatno potvrđuje.




Uloga producenta Shootera Jeningsa

Suradnja tako žestokog rockera i southern rock i country glazbenika Shootera Jeningsa (sin čuvenog Wylona) jest neobična, ali i vrlo uspješna jer je baš Jenings zaslužan za pitkost i melodioznost ovog albuma.


S Mansonom se upoznao pri snimanju čuvene TV serije »Sinovi anarhije« u kojoj su obojica imali uloge i snimali pjesme za nju. Surađivali su i prije ovog albuma i to pri Jeningsovoj obradi Bowiejeve pjesme »Cat People« objavljene na njegovom albumu »Countach«.

TRI DESETLJEĆA USPJEŠNE KARIJERE

Marilyn Manson je 1990-ih postao svojevrsno oličenje svega onog što SAD ne želi od svoje mladeži – nepoštovanja tradicionalnih religijskih, obiteljskih i domoljubnih vjernosti, potpunu seksualnu i svaku drugu slobodu, nesmiljeno kritiziranje dvoličnosti političara i sustava… Naravno, bilo je mnogo onih koji su cijenili rad sastava koji, unatoč zlogukim prognozama o brzom kraju, traje i tri desetljeća od objavljivanja debitantskog EP-a