Eto se, napokon, pune tri godine nakon najave, pojavio i novi, sedmi studijski album vrsnog američkog gitarista Lindsaya Buckinghama, široj publici znanog ponajprije kao alfe i omege druge postave čuvenog britansko-američkog sastava Fleetwood Mac. Od sredine šezdesetih pa do početka sedamdesetih taj je sjajni britanski blues sastav zbog briljantnog gitarističkog umijeća Petera Greena opravdano stekao kultni status te ostvario niz svjetskih hitova kao što su »Albatross«, »Oh, Well« ili »Man of the World«.

Od bluesa do pop rocka

No, psihička neuravnoteženost Greena dovela je do prekida rada sastava čiji je osnivač bio bubnjar Mick Fleetwood koji pak nikako nije želio kraj postojanja grupe pa je nakon odlaska Greena odlučio u grupu sredinom sedamdesetih dovesti nove glazbenike te u potpunosti promijeniti glazbene okvire izražavanja.

Tako su u grupu ušli Lindsay Buckingham i dvije sjajne pjevačice – Stevie Nicks i Christine McVie – a glazba je umjesto bluesa skrenula u vode vrlo kvalitetnog pop rocka. Iako su tim potezom »izdali« svoje ortodoksne blues fanove, s druge su strane – zahvaljujući sjajnom radu i nedvojbenoj kvaliteti članova grupe – stekli još više publike kod onih sklonih jednostavnom pop rock izrazu. Potvrdilo se to nizom sjajnih albuma, od debitantskog objavljenog 1975. godine pod nazivom »Fleetwood Mac« pa do svjetski uspješnog »Rumours« iz 1977. godine te za sada zadnjeg »Say You Will« iz 2003. godine.

Trogodišnje čekanje

Buckingham se kao soloizvođač zabilježio i prije pristupanja ovom sastavu pa su tako 1973. godine on i pjevačica, tadašnja njegova djevojka Stevie Nicks, napravili zajednički folk rock album, a prvi njegov potpuno samostalni istup bio je 1981. godine albumom »Law and Order«. Posljednji solistički trenutak dogodio se 2011. godine šestim studijskim albumom nazvanim »Seeds We Saw«, da bi potom 2017. godine objavio vrlo zanimljiv album s Christine McVie.

Te je godine najavljen i njegov aktualni, sedmi studijski album, ali je do pojave trebalo čekati još preduge tri godine, ponajprije zbog, u tom razdoblju, za njega teških dana svađe i rastave braka s voljenom Stevie Nicks, kao i ozbiljnih zdravstvenih, srčanih problema. No, isplatilo se čekati. Jer, novi njegov rad, nemaštovito nazvan imenom i prezimenom autora, sjajna je kolekcija od deset mahom razigranih, plesnih i vrlo pjevnih pjesama koje nam u ovo doba pandemije i nesigurnosti vraćaju vjeru u dobre i pozitivne stvari. Naravno, s obzirom na sve loše što mu se događalo, ovaj pristup možda će nekoga i začuditi. No, ima u njemu i logike jer kad ti loše ide, možda je najbolje nastojati biti što pozitivniji i buditi u sebi vjeru kako će na kraju ipak sve biti dobro.

Foto: Facebook

Pozitivan stav

Konkretno, toj je pozitivi od deset pjesama okrenuto njih čak sedam. Već uvodna, razigrana i na ples pozivajuća »Scream«, govori o punom uživanju u životu s naglaskom na erotiku, a slično raspoloženje, ali uz ritam srednje brzine, donosi »I Dont Mind« s porukom kako u životu treba uživati i onda kad sve nije dobro, lijepo i ugodno. »On the Wrong Side« iznova kroz propošan i razigran ritam poručuje kako su padovi i usponi sastavni dio života te da treba, bez obzira na sve – uživati.

Taj stav ponavlja se i u najhitoidnoj temi albuma, odličnoj »Blue Light« da bi u »Blind Love« kroz pravu ljetnu pop rock himnu iznimne melodioznosti i hitoidnosti progovorio o snazi i sveobuhvatnosti ljubavi, a kroz divnu akustičnu »Time« progovorio, slijedeći Neila Younga i njegovu besmrtnu »Sail Away«, o prolaznosti. Vrlo je u svom izrazu »ljetna« i poletna »Santa Rosa« koja od opće pozitive malo odskače jer je očigledno riječ o svojevrsnim razmiricama dvoje zaljubljenih od kojih ona želi preseljenje u Santa Rosu, a on radije ne bi.

Jak adut za kraj

Odstupanja od krajnje pozitivnog odnosa prema životu uočavamo i u »Power Down« koja govori o ljubavnom porazu, a od ostalih se pjesama razlikuje i po tome što se u njoj više od gitarističkog pop rock pristupa koriste electro i disco elementi što, potvrđuje to i slična joj »Swan Song«, ipak nije jača strana Buckinghamova pristupa glazbi.

No, zato za kraj Buckingham čuva jak adut – »Dancing« je, usprkos nazivu, najsporiji i najbaladičniji trenutak albuma, ujedno i jedina direktno i konkretno društveno kritična pjesma s naglaskom na poruku o tome kako su najveći bogataši do zarade došli nemoralnim postupanjem.

Sve u svemu, Lindsay Buckingham dokazao je kako itekako može napraviti odličan album. Dvije balade, dvije pjesme protkane disco zvukom i daškom elektronike te šest veselih i razigranih ljetnih pjesama prepunih optimizma sjajna su kolekcija za ljeto koje je već pobjeglo. No, itekako mogu poslužiti i za sljedeće ljeto – ili neko ljeto nakon njega. Svejedno. Ovo je album pozitivnih emocija koji se može slušati kad se god osjeti potreba za daškom vjere u bolje sutra.