Neprežaljeni glazbenik

Preslušali smo kompilacijski album “Assembly” Joea Strummera: Sjajna kolekcija

Marinko Krmpotić

Foto Ilustracija

Foto Ilustracija

Šesnaest odabranih kompozicija koje je odabrao Paul Hicks uspijeva oslikati neprežaljenog glazbenika, pjesnika, kritičara i borca za ljudska prava i pravdu općenito



Evo jednog svake pažnje vrijednog kompilacijskog albuma koji istodobno daje solidan i vjerodostojan prikaz autorova stvaralaštva, a s druge strane uspješno budi sjećanja i raspiruje nostalgiju.


Riječ je o albumu »Assembly« legendarnog i nikad prežaljenog člana grupe The Clash, Joea Strummera, koji je umro u pedesetoj godini, krajem sad već pomalo i davne 2002. godine.


Za života si je Strummer spomenik i kultan status izgradio zahvaljujući radu u grupi The Clash u kojoj je, uz sjajnog Micka Jonesa, bio temelj svega vrijednog što su stvorili, a toga je bilo jako puno jer je The Clash bez imalo dvojbe jedna od najboljih i najutjecajnijih rock grupa cjelokupne povijesti rocka.


Za bolji svijet




Nakon što su, na žalost svakog iskrenog ljubitelja rocka, Jones i Strummer prekinuli suradnju i 1986. godine rasformirali čuveni londonski rock sastav, nastavli su sa solokarijerama pri čemu, pomalo i logično, nikada nisu dosegli značaj, kvalitetu i popularnost do koje su došli kroz rad u grupi The Clash.


Ipak, i bez te The Clash magije uspijevali su, posebno baš Strummer, dokazati visoku vrijednost i kvalitetu svog rada pa iako njegovi novi sastavi (The Mescaleros, Latino Rockabilly War) kao ni povremeni samostalni radovi, nikad nisu dosegli razinu prihvaćenosti kakvu je ostvarivao kroz rad u sastavu The Clash, Strummer je potpuno opravdano i dalje uživao veliku naklonost glazbene kritike, svojih kolega i brojnih fanova kojima je itekako bilo jasno da Strummer nastoji i uspijeva kroz nove oblike rada nastaviti ono što je radio s grupom The Clash, a to pak znači kroz različite glazbene izraze (punk, rockabilly, latino, ska, reggae, funk, dub…) iskreno i bez kompleksa progovoriti o nesavršenostima i nepravdama suvremenog društva nastojeći – poput pravih i iskonskih umjetnika – svijet promijeniti nabolje.



Radost i melankolija


»Assembly« sa 16 odabranih kompozicija uspijeva u najvećoj mjeri oslikati i potvrditi tog i takvog Strummera, glazbenika, pjesnika, kritičara i borca za ljudska prava i pravdu općenito. Naravno, kao i kod svake kompilacije uvijek se može postaviti piranje o tome nije li možda mjesto na njoj trebala naći neka druga pjesma jer je bolja od te i te.


No, u osnovi je nedvojbeno da »Assembly«, objavljen tri godine nakon obimnije i sveobuhvatnije kompilacije »Joe Strummer 001«, daje odličan uvid u glazbeni i idejni svijet Joea Strummera, a to pak znači da će slušanje ovog albuma pobuditi radost i trunčicu melankolije kod svih koji su voljeli i vole ovog genijalca, odnosno moglo bi kod onih koji ga pvi put čuju pobuditi zanimanje za njegov rad koji je, ponavljamo, iznimno bitan za cjelokupnu povijest rock glazbe.


Šarolika »ponuda«


Pjesme za ovu kompilaciju odabrao je Paul Hicks, koji se očigledno potrudio zahvatiti što šire razdoblje Strummerova rada pa je stoga na album smjestio tri pjesme grupe The Clash, neobjavljene dosad u ovim verzijama.


Tako imamo priliku čuti akustičnu verziju »Junco Partner«, odnosno The Mescaleros live izvedbe čuvenih »Rudie Can’t Fail« i »I Fought The Law« odsvirane i snimljene za nastupa na londonskoj Brixton Academy 2001. godine.


Tu je i dojmljiva Strummerova izvedba čuvene Marleyjeve »Redemption Song«, a sve ostalo vezano je za Strummerov solistički rad, posebno onaj dio vezan za grupu The Mescaleros.



Neopisiv gubitak


Album otvara briljantno poletna, razigrana i radosna »Coma Girl« nakon koje do kraja albuma slušamo raznovrsnu paletu glazbe koju je Strummer volio slušati i stvarati. Tu je, primjerice, »Love Kills« iz filma »Syd i Nancy« (1986.), country folk tužaljka »Long Shadow«, prekrasna balada o usamljenosti »Sleepwalk« s tragovima tex mex melodioznosti, reggae i rock zvukovima u pravom The Clash stilu spojene »Tony Adams« i »Get Down Moses«, na elektroniku te dub zahvate oslonjena »Yala, Yala«, latino i rockabilly dodirima oplemenjena »X-Ray Stile«, prozračni latino »Mondo Bongo«, world music ozračju okrenuta »At the Border, Guy«, sjetna rockerska »Forbidden City«… Sve u svemu, kolekcija pjesama koju je ne samo ugodno slušati već koja potvrđuje kako je prerana smrt Joea Strummera bila i ostala jedan od najvećih gubitaka rock glazbe.


Od Turske do Engleske


Pravo ime Joea Strummera je John Graham Mellor, a rođen je u Ankari (Turska) 21. kolovoza 1952. godine. Mjesto rođenja odredio je diplomatski posao kojim se kao predstavnik britanske vlade bavio njegov otac Ronald Ralph Mellor.


Samo mu je devet godina kad njega i godinu dana starijeg mu brata Davida roditelji punih sedam godina ostavljaju na školovanju u Engleskoj, dok se oni bave diplomatskim poslovima po raznim zemljama.


Ta odvojenost itekako će utjecati na njihove sinove pa će se tako David okrenuti veličanju nacizma i u 19. godini izvršiti samoubojstvo. John, kasnije Joe, okrenut će se, na svu sreću, drugim područjima. Točnije – glazbi.


Junaci njegova djetinjstva bili su pionir rocka Little Richard, čuveni američki rock sastav The Beach Boys te legendarni američki protestni folk pjevač Woody Guthrie po kojem je u mladosti Strummer i dobio nadimak Woody.