Evo još jednog glazbenog slatkiša za ljubitelje rocka, pogotovo onog starijeg datuma. Riječ je o albumu »Homegrown«, punih 45 godina »sakrivenog« albuma Neila Younga, ploči koja se u prodaji pojaviti trebala 1975. godine, ali je njeno mjesto zauzeo LP »Tonigt’s the Night«.

Potom je Young smatrao da je svaki novi album koji je radio bitniji od već snimljenog materijala pa je »Homegrown« iz godine u godinu čekao i čekao, dočekavši tako da bude objavljen punih 45 godina nakon što su pjesme za njega snimljene!

Dogodilo se to sredinom lipnja ove godine i to u povodu Record Store Daya – Dana prodavaonica ploča. Objavljivanjem je »Homegrown« postao četrdeseti studijski album ovog velikog kanadskog kantautora.

Dvanaest pjesama

Razlozi neobjavljivanja ovog sasvim dobrog albuma pomalo su nesvakidašnji, ali i itekako razumljivi. Naime, u prvom dijelu sedamdesetih Neil Young bio je u vezi s američkom glumicom Carrie Snodgress kojoj je posvetio niz pjesama na albumima »On the Beach« i »Zuma«.

Isti su cilj imale i pjesme snimane od lipnja 1974. pa do siječnja 1975. godine i namijenjene albumu »Homegrown«. No, onda se dogodilo ono što se u vezama često događa – Young i Carrie su se posvađali i veza je prekinuta, a njemu je bilo glupo objavljivati album ljubavnih pjesama posvećen djevojci s kojom je – prekinuo! I tako je »Homegrown« odgurnut u zapećak i tamo je ostao sve do kasnog proljeća ove naše 2020. godine.

I šteta bi bilo da nije objavljen. Jer, već nakon prvog slušanja jasno postaje kako se po svemu idealno uklapa u niz odličnih albuma koje je Neil Young objavio tijekom sedamdesetih godina, a s druge strane itekako kroz svih 12 pjesama pokazuje današnjoj publici kako se to i što sviralo sredinom danas već pomalo i mitskih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Dakle, »Homegrown« je idealan za ljubitelje Neila Younga jer obogaćuje njegovu diskografiju, a istodobno može biti itekako privlačan i mladima jer predstavlja najsvježiji mogući kontakt s prošlošću.

Ljubavni motivi

Od dvadesetak pjesama snimljenih te 1974. godine i početkom 1975. godine i namijenjenih albumu »Homegrown«, Young je za ovogodišnje prvo službeno izdanje izabrao njih dvanaest. Iako ih je snimao na različitim lokacijama i u društvu različitih glazbenika, najveći dio njih određen je okvirima Youngu uvijek dragog akustičnog pristupa u kojem uz gitaru i usnu harmoniku slušamo i njegov prepoznatljiv vokal.

Sam Young rekao je kako je »Homegrown« karika koja je nedostajala između albuma »Harvest«, »Comes a Time«, »Old Ways« i »Harvest Moon«. Dakle, ako su vam dragi ti akustični i country albumi, onda je »Homegrown« album koji morate čuti.

Tematski je najveći dio pjesama posvećen svemu što je tih dana karaktertiziralo vezu njega i Carrie Snodgress, a to znači i ljubav, ali i strah od gubitka ljubavi, odnosno spoznaja da je nekada strasna i duboka veza pri svom kraju. Tako u uvodnoj »Separate Ways«, nježnoj country baladi u čijoj mu izvedbi pomaže Levon Helm iz grupe The Band, govori kako mu je jasno da će dalje morati odvojenim putevima, ali želi sačuvati lijepa sjećanja na ljubav koju su doživjeli, između ostalog i zbog zajedničkog sina.

U temi »Try« puno je optimističniji i kroz lagani country valcer ojačan steel gitarom smatra kako za njih još ima vremena. Ovakve izmjene optimizma, pesimizma i realnog prihvaćanja stvarnosti izmjenjivat će se i u ostalim pjesmama A-strane.

Tako u pjesmi »Mexico« želi pobjeći na pješčane plaže Meksika i zaboraviti sve, a u pjesmi »Kansas« budi se uz neku drugu, da bi u još jednoj »geografskoj« nazvanoj »Florida« ne otpjevao, već doslovce ispričao doživljaj iz jednog grada na Floridi te na kraju u »Love Is a Rose« donio zaključak o tome kako ljubav istodobno nudi ljepote i opasnosti.

Značajan autor

B-strana nudi pet pjesama i brža je od prve stane na kojoj se energičnošću može mjeriti jedino naslovna rasplesana blues tema kakva je na B-strani odlična »We Dont Smoke It«, idealna za ples sa svojim minimalističkim tekstom, dok će »Vacancy« s psihodeličnim ozračjem u tekstu i glazbi podsjetiti na završetak šezdesetih.

Ostalo je nježno i ugodno. Gorkoslatka »White Line« u kojoj mu glasom pomaže Robbie Robertson iz grupe The Band jedan je od najboljih trenutaka albuma, vrlo je dobra i akustična »Little Wing«, a završna »Star of Bethlehem« uz vokalnu suradnju s Emmylou Harris možda je i najbolji trenutak albuma, prekrasna country balada o prolaznosti svega, ljubavi, ali i života.

Nedvojbeno, albumom čije su pjesme nastale pred 45 i 46 godina Young je dokazao kako je velik i značajan autor bio, a činjenica da je i danas kad je već ozbiljno u osmom desetljeću života itekako puno radi i objavljuje potvrđuje kako je Neil Young jedan od onih bez kojih bi povijest rock glazbe bila puno siromašnija. I baš stoga jako je lijepo – čak i uz pododsta nostalgije – prisjetiti se Younga iz sredine sedamdesetih, dana kad je imao samo trideset godina.