U potrazi za novim „tankoćutnim“ gitarskim bendovima poput Echo And The Bunnymen koji su početkom 80-ih  pokazali što bi to poslije punka, new vawea i novog romantizma moglo zanimati širu glazbenu publiku, veliki Virgin platio je bendu Pale Fountains tada krupnih 150 tisuća funti za potpis na ugovor. Nažalost, pjesme iza kojih je stajao nadareni Michael Head nisu naišla na širi odziv publike, tek na hvalospjeve kritičara od kojih se ne živi i kultnu sljedbu od koje se također ne živi.

Head je tad bio mladi autor, pa se još u njegovom slučaju mogla primijeniti uzrečica da se prvi mačići u vodu bacaju. Ali čovjeka je do dana današnjeg nastavilo pratiti neko prokletstvo i disproporcija između toga da ga novinari nazivaju najvećim živućim britanskim kantautorom i da ga obožavaju i one veličine koje inače sve mrze poput Liama Gallaghera i toga da nikako da se sastane s poštovanjem publike širih razmjera. Mala je i kratkotrajna iznimka kraj 90-ih kad je sa svojim bendom Shack oformljenom nakon demisije hvaljenih i komercijalno beznadnih Pale Fountains, svijetu ponudio „HMS Fable“, jedan od kreativnih vrhunaca britanske gitarske glazbe 90-ih godina. Možda je pomoglo što je taj album na neki način fino korespondirao s tad već ugaslim brit-popom, no idila nije potrajala. Shack su ponovno potonuli u anonimnost. Bilo je tu baksuza, propadale su mu diskografske kuće s kojima je imao ugovor, gorili studiji u kojima je snimao, nestajale master trake…, ali mnogo toga si je zakuhao i sam.

Michael Head nije samo glazbeni genijalac, autorski kolos kojem nikako da se posreći ono što oduvijek u pop glazbi opisujemo kao „hit“, već i rob vlastitih demona. U intervjuima ne krije da je od početka karijere svoju kreativnost ložio opijatima, odnosno kombinacijom više njih. Na početku, „dobitni“ miks bio je LSD, speed i Baileys, a onda…

„LSD i speed otvorili su put ekstaziju, ekstazi je otvorio put kokainu, kokain je otvorio put heroinu…“ – pobrojao je novinaru Guardiana povodom izlaska povratničkog albuma prije pet godina kronologiju svog životnog jada za koji je ipak vjerovao da mu je pomogao. „HMS Fable“ stvoren je na heroinu i Head će i danas tvrditi da možda ne bi bio tako epohalno dobar da nije bilo tako. Ipak, u vrijeme njegovog izlaska 1999. skinuo se, pa se borio s alkoholom, pa mu je bilo dosadno i opet se navukao na „žuto“. Na čemu god bio dvije su stvari kroz karijeru ostale konstantne: Head je periodično izdavao vrhunsku glazbu s upečatljivom lirikom i široj publici se živo fućkalo za to.

Prvi album za koji sam kaže da je napravio sasvim čist je spomenuti iz 2017. bedastog naziva „Adios Senor Pussycat“ s pratećim bendom Red Elastic Band s koji  nastupa od 2008. godine. Dakako, postavljalo se pitanje hoće li bez pomoći opijata održati visoke artističke dosege iz prošlosti. Na kraju, u biti, nije se promijenilo gotovo ništa, i ovaj album je bio izvrstan, Heada očito ni otrežnjivanje nije moglo odvojiti od njegovog talenta.

Pet godina kasnije, i dalje čisti Michael Head vratio se s kolekcijom od tucet novih pjesama. I to kakvih! Njegov novi album, ovaj put malo profinjenijeg naslova „Dear Scott“ (inspiriran ljubavnim pismima znamenitog američkog pisca F. Scotta Fitzgeralda), veličanstvena je demonstracija kreativne sile. Iako ga se oduvijek svrstavalo u široku ladicu indie rocka, Head sam ističe da nije slušao mnogo tuđe glazbe, i da se nalazi u onome što su nekad svirali Love i rani Byrdsi. Mi s druge strane zvučnika bismo rekli da Head sa svojim bendom svira božanski gitarski pop, prilično konvencionalan, da ne kažemo običan. Michael Head je bio i ostao indie rocker šansonjerskog srca.

Od sličnih pojava iz manje ili više recentnih vremena, da plastično približimo stvari, po duhu i atmosferi njegova nova glazba podsjeća na nešto što je s dosta uspjeha svojevremeno radio Badly Drown Boy ili još jedan slabo prepoznati i priznati genijalac i gubitnik Steve Mason iz upokojenih The Beta Band.  Ali, u toj konvencionalnosti kriju se nijanse koje čine razliku od konkurencije. Tu nema „fillera“ od pjesama, u svakoj se osjeća nadahnuće, Head je – između ostalog – vrlo ekspresivan pjevač koji melankoliju iz svojih stihova uvjerljivo vokalno prenosi preko svog sanjivog i toplog glasa. Nije za preskočiti da Michael Head, sad već na rub starosti (navršit će 61 ove godine), s ovisnostima iza sebe zvuči nevjerojatno poletno, svježe i…zdravo. Bogom dani talent, hvala nebesima, nije iščezao zajedno s LSD-om, alkoholom i heroinom.

I kao neka dobra karma, napokon je s ovim uratkom dobio i priznanje publike. „Dear Scott“ se po izlasku prošli mjesec popeo do 6. mjesta britanske liste najprodavanijih albuma, što je uspjeh kakav Micheal Head dosad nikad nije doživio. Izgleda da se na novom albumu sve poklopilo. Unatoč podužoj diskografiji u raznim inkarnacijama, usudili bi se reći da slušamo – po ujednačenosti – najkonzistentnije i po kvaliteti najbolje njegovo djelo ikad.

Čut ćete artistički hrabrijih, energičnijih i avangradnijih albuma ove godine, ali srčanijih i „ljepših“ teško. Michael Head, najveći živući engleski kantautor, kako mu i dalje voli tepati engleski glazbeni tisak, isporučio je s „Dear Scott“ malo remek-djelo, nepatvorenu glazbenu ljepotu.