Trideset godina – toliko je prošlo od kako su Soul fingersi prvi puta stali na pozornicu kultnog zagrebačkog Kulušića.

Energično, poletno, neobično, rasplesano i glasno haraju i danas kako našim tako i svjetskim pozornicama. Njihov elan vital glazba je sama, a braća Denis i Haris Ahmetašević s nama su podijelili svoje osjećaje o ovoj, za njih, velikoj godini, ali i razmišljanja o karijeri, umjetnosti, koronakrizi, kulturi u Hrvata…

Kako tri desetljeća benda nisu mala stvar, prije svega, kako se osjećate po tom pitanju? Kada sagledavate sve ispočetka, biste li išli istom putanjom?

DENIS: Velika je stvar tri desetljeća skakati po pozornicama, na preko 2000 koncerata, uz to prevaliti hrpetine kilometara, veseliti se svakom novom putovanju, pritom na istim binama susresti velika glazbena imena poput BB Kinga, The Blues Brothers banda, Eddie Floyda, David Bowiea, Georgie Fame, Makoto Ozonea, Miriam Makebu, George Clintona, Siu, skijati u ekshibicijskoj trci u timu Alberta Tombe, a na završnim taktovima koncerata gotovo svaki put silaziti s bine među ljude i njihove osmijehe i tako napunjen dobrom energijom otići na spavanje.

Ti su trenuci svakako za pamćenje. Bilo je tu i mnogih frustrirajućih momenata, pogotovo s početaka, koji iz današnje perspektive izgledaju kao akrobacija bez zaštitne mreže, ali, kad bih mogao, opet bih sve ponovio.

HARIS: Kad malo mislim o svemu, shvatim kako nas je ideja Soul Fingersa u kojoj smo se naglo našli jedne nedjelje u Kulušiću, u veljači 1991. godine, zapravo spasila, dala nam je živote u ruke i kao dvojici studenata prava s nejasnom vizijom što bismo uopće radili u pravnoj državi bacila pred nas talente s kojima smo se svakodnevno dalje nosili.

Brzo smo učili život sa svih njegovih strana i shvatili kako će ti samo talent uljepšati dan kakav god da bio, a to je ono bitno i to ostaje. Mi živimo na terenu gdje su uvijek izazovna vremena, već smo se na to navikli.

U šali kažemo da je to Zemlja vječne tranzicije. Onda smo imali rat, pa oporavak, pa kriza, pa hrpa reformatora s novim idejama za blagostanje, sada šugavi virus. Normalno radiš sedam, pa se nekoliko godina oporavljaš, sve je kao iz neke sumanute priče. Da nema benda, odavno bismo poludjeli.

Slatka mala laž

Jeste li se uvijek slagali kada su neke odluke u bendu trebale biti donesene? Ili je stariji Denis ipak imao glavnu riječ?

HARIS: Denis stariji? Hvala na komplimentu! Denis izgleda starije, ima viška energije, što mu je dobro ne samo za binu, već i za sve vezano uz kreaciju – produkcija, režija, studio. Meni je ostavio više ove dnevno logističke stvari – banke, knjigovodstva, kemijske čistione… sve ono što vole plavuše.

DENIS: U glazbi se slažemo sjajno, bez obzira na to je li koktel slaganja ili neslaganja demokratski – plodan je! Na kraju ipak glavnu riječ ima publika i nadasve – Porezna uprava, ha, ha.

Otkud naziv za bend?

DENIS: Ime benda nastalo je u onoj gužvi oko prvog koncerta, kad smo slatkom malom laži dogovorili koncert u Kulušiću i već za petnaest dana trebali nastupiti. Tada nismo imali ni plesačice, ni puhače, a ni ime za bend. Ime nam je, onako u prolazu, dobacio Tomo Ricov koji je tada organizirao programe u Kulušiću i puštao glazbu.

Od prve nam je dobro zazvučalo i kad smo ime benda mogli staviti na plakat, otišli smo kod naše prijateljice Berke kako bismo je nagovorili da s prijateljicom Mirelom pleše sa Soul Fingersima na bini Kulušića. Koja bi žena odbila takvo što? Ha, ha. Svaki smo dan do koncerta vježbali koreografije kod Berke u stanu, u Novom Zagrebu. Sve je to bilo suludo i zabavno.

Odustali ste od politike, od pjevanja na svadbama… Žalite li za nekim glazbenim odlukama i ima li onih na koje se ponosite? Koje biste događaje izdvojili kao prekretnice u karijeri?

DENIS: Ni za jednom odlukom ne žalimo jer smo ih donijeli kad je trebalo i iz svake smo nešto naučili. Poduzetnici smo u kulturi i nema žalovanja. Volimo velike stvari, volimo izazovne stvari.

Uvijek smo imali veliku postavu benda, pa nek nas ima i na bini i na putovanju. Sve svoje ideje i produkcije plaćali smo sami, o vlastitom trošku, s računa naše male agilne soul tvrtke bez ikakve institucionalne pomoći iz državnog proračuna.

U 30 godina, kao bend s internacionalnim referencama, napravili smo i dobre izvozne rezultate i žao nam je da u ovoj koronakriznoj godini nitko od ovih »gore« nije to ni primijetio, niti je ikome od njih to važan faktor.

Svejedno za politiku nismo i nikada nećemo svirati. Davno smo odlučili izbjeći i pijane kumove s manjkom stila, pogotovo glazbenog, da nas potežu za rukave,,odijela«. Ponosni smo na to što smo svih ovih 30 godina totalno neovisni, mada smo s pravom očekivali od države da nam pomogne kad je u pitanju nepoznati virus koji je napao i zaustavio cijeli svijet.

HARIS: Prekretnica u karijeri svakako je bila 1993. godina kada smo snimali prvi spot za pjesmu Drive my car u centru Zagreba. Mama nam je posudila novac da napravimo što smo zamislili – u pješačku smo zonu naručili veliku pozornicu iz HNK. Redatelj Gonzo i sva ekipa s kamerama i šinama su spremni, sve je već plaćeno.

U to doba bila je na snazi zabrana javnog okupljanja, nešto slično kao i danas. Ljudi željni svega, začas su se okupili, mada ih nismo očekivali u toj mjeri i sve je moglo početi, kad odjednom dolazi policija i inspektor s namjerom da zaustave događaj.

Denis – spreman za nastup s tregerima i u širokim hlačama od tate, u ruci drži Eden šešir od djeda, stoji i uvjerava inspektora kako se ne smije vratiti kući mami jer smo već sve novce potrošili i moli ga da održimo koncert.

Inspektor mu je rekao neka se samo moli da se ništa ne dogodi i naposljetku pustio da se održi snimanje. Spot je dva tjedna bio na prvom mjestu Hit depoa. Te je večeri karijera Soul Fingersa bila u rukama inspektora i doista smo mu zahvalni. Možda svega ovog ne bi ni bilo da je drukčije odlučio.

Naša mala kolonija

Kakvo je stanje sa soul i funkom u svijetu, odnosno glazbenim izričajem kojim se vi zanimate te kakva je situacija u Hrvatskoj? Dojma sam kako se toj vrsti glazbe ne daje dovoljno javnog prostora u Hrvatskoj?

HARIS: Soul, funk ili pastirska frula jednako je nebitno u našoj maloj koloniji. Zapravo, nama je najzanimljiviji dio ovog posla onaj koji se odigrava na pozornici, ispred publike. Ta zajednička čarolija koju uspostavimo u dvosatnom nastupu u kojem je soul samo alat kojim se dovedemo do ruba emocije s publikom i doživimo trans u kojem te ples digne totalno iznad zemlje.

To je sto posto naša istina u kojoj volimo boraviti. Sve ostalo su producenti, vješti komunikatori s medijima, urednička,,politika« koje, doduše, odavno nema. Stoga, previše niti ne razmišljam u kojoj je fazi soul i funk kod nas ili globalno.

Imamo velik opus autorske glazbe, zasad u trezoru, spreman za novih trideset godina, a vrata smo trezora polako odškrinuli…

DENIS: Što se medija tiče – mi dobro ne kuhamo, ha, ha. Tko uopće nastupa u medijima? Glazba već 13 mjeseci nije tema! Čekam samo dan kad će na TV-u, u zabavnom programu, nastupati Stožer s pjesmicom o koronavirusu pod nazivom »Nije korona svjetski prvak u atletici pa da skače s čovjeka na čovjeka… u vrijeme izbora« (smijeh).

Prvu autorsku pjesmu snimili ste tek 2013. Što nam sad spremate?

DENIS: Kad je Trump na početku koronakrize poručio umjetnicima da si nađu neki ozbiljan posao, mislim da je civilizacija došla do svog ruba i da dalje ne može. Što bi mu na to, da mogu, rekli Leonardo, Michelangelo, Mozart, Pavarotti?

Umjetnici uvijek nose dobre vijesti koje ostaju kao dokaz vremena u kojem su živjeli. Kada je došao virus, kultura i umjetnost su, u ime preživljavanja, stavljeni po strani. Glazba je postala neodgovorna društvena smetnja.

Otkazani su svi događaji i tako je već punu godinu dana. To nas je jako uznemirilo. Odlučili smo baš tu našu prvu autorsku pjesmu »All I wanna do is dance« osvježiti jer je životni trenutak idealan za nju. Snimili smo i spot koji će ovih dana publika imati prilike vidjeti na ekranima.

HARIS: Nismo tražili drugi posao. S »All I wanna do is dance« šaljemo poruku da smo tu i da i dalje plešemo. Jedan dio pjesme remiksirao je, u clubbing maniri, Baby Dooks iz Bolesne braće, a u spotu smo angažirali vrhunske mlade plesače iz plesne skupine Modus koji u spotu simboliziraju mlade kojima je pandemija također uzela najljepše godine života – one u kojima bi trebali uživati svoju mladost.

Čarolija života

Pretpostavljam kako vas je pandemija spriječila u svim planovima koje ste imali za ovu veliku obljetnicu?

HARIS: Da, pandemija nam je pomrsila račune i u banci i u glavi. Otela nam publiku, otkazala nastupe i sad sa svječicama i tortom pod rukom hodamo svijetom i pričamo o trideset godina nečega, što zvuči kao san koji nema veze sa stvarnošću.

DENIS: Ne može se dogoditi situacija u kojoj trinaest mjeseci nema nikakvog rješenja za industriju zabave i profesionalce koji se time bave. Mogu shvatiti da se obustavlja aktivnost na mjesec, dva, ali trinaest mjeseci – nikako!

Neka vrsta aktivnosti mora postojati. Najlakše je sve samo zatvoriti i ukidati preporukama. Preporuke Stožera imaju zakonsku snagu. Mislim da oni koji odlučuju o kulturi niti ne mogu naći rješenje.

Zašto? Jer nisu nikad bili poduzetnici u kulturi. Oni su samo trošili budžete, a ja žalosno mogu ustvrditi kako ni kultura, ni industrija zabave još dan danas nemaju niti vodstva, niti ideje kako bi to riješili, a doista nije tako teško, samo se time mora ozbiljno pozabaviti.

Nažalost, ljudi su otpisali zabavu iz svojih života i bojim se kako će im to psihički ostaviti velike posljedice. Vedrina i humor klice su zabave i ljudske neuništivosti i spasile su opsade gradova tijekom ratova i održale ljudski duh.

Shvatio sam da ljudi u svojoj suštini, pokazalo se, ipak nisu zabavni. Više vole biti zabrinuti (smijeh). Ali Soul fingersi će uvijek težiti zabavi jer je bolje i terapeutski ispravnije. Ne zaboravite – glazba i zabava posljednje umiru.

Krasna scena iz filma Titanik pokazuje svu simboliku života s glazbom. Na brodu ostaju samo kapetan i glazbenici koji se obraćaju jedni drugima riječima: »Gospodo, bila mi je čast svirati s vama!«, te nastavljaju muzicirati do posljednjeg časa.

Ne iznenađuje me nepostojanje empatije prema glazbenicima i umjetnicima jer smo ipak odrasli u okruženju gdje nam se godinama obraća s,,gdje si, muzikaš«. Stoga, mnogi ne mogu niti shvatiti koliko je dostojanstva i čarolije života utkano u talentu i umjetnosti. Žalosti me sve što smo mi, u umjetničkoj branši, proživjeli posljednjih godinu dana.

Nedostaju li Zagrebu svi ti klubovi koji su postojali prije trideset i više godina?

HARIS: Nedostaju i tu se trebalo intervenirati, ali urbanost je spala na sponzorstvo, sponzorstvo radije prati politiku, dok tržište pada. Gubi grad, gube ljudi.

DENIS: Ipak se ne mogu oteti dojmu da sam bio sretnik koji je gledao mnoge koncerte u Kulušiću, kupovao ploče snimljene tamo, doslovno sastavio bend za inicijalni nastup u Kulušiću, a svakodnevno sam silazio i stepenicama BP kluba u kojem sam gledao vrhunske jazz glazbenike kao što su Gerry Burton, Toots Teelemans, Nils Pedersen, Alvin Queen, bluesericu Danu Gillespy i još hrpu sjajnih izvođača. Toga više nema, to nedostaje metropoli!

Razgovor s BB Kingom

Jesu li neki od glazbenika koje ste skupili za taj prvi nastup, nakon te poznate bijele laži, i dalje s vama?

DENIS: Mi smo još uvijek u bendu, iako su »gazde« stroge (smijeh.)

HARIS: Nitko od prvotne postave nije trenutno u bendu, ali nam je posebno drago što sada binu dijelimo s mladim glazbenicima od kojih se mnogi nisu ni rodili kada su Soul fingersi započeli s karijerom.

Mnogi vam, vjerujem, zavide na svim imenima s kojima ste dijelili pozornicu. Koji vam je nastup vam ipak najviše prirastao srcu?

HARIS: Kao mladog izvođača koji ranih devedesetih žari i pali sa Soul fingersima na nedjeljnim večerima u BP klubu nikad neću zaboraviti kada nam se na bini pridružio, na svom Hammondu, i zapjevao s nama ni manje ni više do Georgie Fame – autor poznate filmske Balade o Bonnie & Clyde, glazbenik koji je sa svojim hitom »Yeah Yeah« skinuo s prvog mjesta top ljestvice velike Beatlese.

Uživali smo i s BB Kingom u dugom razgovoru nakon zagrebačkog koncerta u Domu sportova i poželjeli sebi da dočekamo duboku i vitalnu starost na bini poput njega.

DENIS: Nastup na Montreux jazz festivalu mi je ipak jedan od najdražih. Štoviše, radi se o najvećem festivalu glazbe na kojem smo toliko oduševili publiku koncertom u dvorani da su nam organizatori ponudili još jedan ponoćni nastup na velikom mostu uz jezero za goste festivala, tako da smo možda jedini na Montreux koji su dobili ponudu za dva nastupa u jednoj večeri.

Sjajno iskustvo

Okušali ste se u raznim područjima svoje profesije. Kako je bilo raditi u kazalištu?

DENIS: U Hrvatskom narodnom kazalištu smo imali priliku biti dio predstave Drama o Mirjani povodom 150 godina HNK u Zagrebu. Već smo i prije toga imali kazališna iskustva na daskama ZKM-a.

Postavljali smo koncertnu produkciju Live in ZKM i snimali je televizijski i kao nosač zvuka. To je bilo sjajno iskustvo za koje smo nagrađeni Porinom. Svaka je pjesma imala svoju scenografiju, a u jednom je trenutku na sceni bilo trideset i troje izvođača – bend, plesači, zbor.

HARIS: U kazališnoj je produkciji, kada smo dio predstave, kao u HNK, malo opuštenije. Dobro se odmorimo, samo ušetamo u kazalište i raširimo ruke dok cijela četa garderobijerki brine o nama.

Donose nam obleku, kopčaju nam manšete, češljaju nas. Sve to u Soul Fingersima sami moramo raditi.

Za kraj, kako klinci reagiraju na životni put svojih roditelja? Čuvate li nekom od njih mjesto u bendu?

HARIS: Previše su nas ovu zadnju godinu gledali zatvorene u kući gdje nastupamo bez publike. Ali, izgledaju nam sretni, veseli i puni ljubavi.

DENIS: Hoće li nastupati u našem bendu ili u nekom svom, drugom sastavu, o tome ćemo nekom drugom prilikom, za sljedećih trideset godina.

Ekstravagancija

Poznati ste i po svom upečatljivom, ekstravagantnom scenskom nastupu i izgledu. Koliko vam je važan imidž?

HARIS: Trenutak kada oblačimo odijela za nastup svojevrsni je ritual i moment u kojem budimo onu dvojicu likova, naše alter egiće, koji nikad nemaju probleme i kod kojih je sve moguće.

Ispeglani su na crtu, a u isto vrijeme divlji. Mnogo su zanimljiviji od nas dvojice i vjeruju u čuda iz šešira.

DENIS: …možda bi i medicina imala štogod reći o tome što je Haris upravo kazao…

Novljanski zet

Kakve vas uspomene vežu uz Primorje, uz Rijeku? Denis je i novljanski zet?

HARIS: Dugo nismo svirali u Rijeci i već smo počeli misliti kako s nama nešto nije u redu. Ipak Rijeka slovi za grad kulture i glazbe. Kao kroz maglu se sjećamo i nastupa na Fiumanki. Svirali smo i u Guvernerovoj palači u okviru maskenbala.

Guverner je očito nekad davno volio tihe violinistice i nije računao na naše kočoperne electric gitariste, ali bilo je uzbudljivo i glasno. Jedan od dražih riječkih nastupa nam je bio kad smo davno, u Teatru Fenice, održali sat glazbenog odgoja na Soul Fingers način za riječke osnovnoškolce i srednjoškolce. Nismo mogli vjerovati kako su dobro to prihvatili.

DENIS: Novi Vinodolski postao je neodvojivi dio mene kroz zadnjih tridesetak godina otkako sam preko moje supruge Sandre ušao u puls grada. Drago mi je što kontinuirano napreduje, a ljetno me je kino prošle sezone posebno razveselilo.

Izgleda da su pokretanje SF-a, upoznavanje Sandra i Novog najvažnije prekretnice u mom životu. Sve se dogodilo u istom periodu. Veselimo se nekom skorom nastupu u Novom, na domaćem terenu.