RECENZIJA

Deseti studijski album grupe The Offspring: Bučni i nepomirljivi prema svemu što smatraju lošim

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

U 33 minute glazbe opisali su mračnu i depresivnu sadašnjicu nastojeći biti što oštriji i kritičniji, pri čemu im itekako pomaže njihov tipično žestok i agresivan punk zvuk kojim, uz prigodne stihove Dextera Hollanda, mitraljiraju sve oko sebe



I dok su se brojni izvođači jedne od najobrađivanijih pjesama u povijesti pop i rock glazbe – pjesme »Let the Good Times Roll« – trudili što vjernije prenijeti ugodu, ljepotu i pozitivu lijepih dana i dobrih vremena, ekipa iz veteranskog američkog pop punk sastava The Offspring stvari je izokrenula naglavačke te stvorila pjesmu potpuno suprotnog naslova i raspoloženja. Štoviše, po njoj su nazvali i cijeli svoj novi, deseti po redu, studijski album »krstivši« ga – »Let The Bad Times Roll«.


Oštri i kritični


Naravno, sve je to u skladu s njihovom nepomirljivom punkerskom buntovničkom filozofijom i željom da nastave raditi ono čime se bave od kraja osamdesetih kad su, 1989. godine, objavili eponimni debitantski album. Potom su devedesetih bili jedan od najznačajnijih bendova kalifornijskog pop punka, a opstali su sve do danas, mada u novom tisućljeću puno rjeđe objavljuju albume pa je tako prethodnik ovoj ploči o vladavini loših vremena objavljen pred punih devet godina.


Bio je to album »Days Go By« iz 2012. godine, a od te pa do ove druge koronagodine malo se toga promijenilo u njihovom pogledu na svijet. To pak znači da su kroz jedanaest pjesama novog albuma i tek nešto više od 33 minute glazbe iznova opisali po njima mračnu i depresivnu sadašnjicu nastojeći biti što oštriji i kritičniji, pri čemu im itekako pomaže njihov tipično žestok i agresivan punk zvuk kojim, uz prigodne stihove Dextera Hollanda, mitraljiraju sve oko sebe.


Izravni i žestoki




Tako već uvodna »This Is Not Utopia«, usmjerena ponajprije k društvu SAD-a, govori o tome kako je u toj nasilnoj državi ljudskost zanijekana i teško je preživjeti u tom svijetu punom mržnje. Još je direktnija i žešća naslovna kroz koju nam kombinirajući punk »presječen« rap brbljanjem poručuju kako je sve puno nasilja, a umjesto principa, pravde i prava vrijede samo zakoni Machavellija. Stanje je tako loše da su ljudi osuđeni na izbor između apatije i samoubojstva.


Odlična je »The Opioid Diaries« koja kritizira sve one dijelove američkog društva koji su dozvolili i dozvoljavaju stvaranje »nacije narkomana«, dok se kroz »Hassan Chop« kritizira, uz blagu nazočnost orijentalnog zvukovlja, američka vojna nazočnosti na Bliskom istoku i sličnim područjima, »Coming for You« odiše prijetećom kafkijanskom atmosferom, kao i »Behind Your Walls« u kojoj tvrde kako živimo okruženi zidovima boli, a »Army of One« svjedoči o gubitku individualnosti i beznačajnosti pojedinca u suvremenom društvu.


the_offspring


Negativno ozračje


To negativno ozračje i prevlast isto takvih emocija osjeti se i u pjesmama koje nisu okrenute kritici društva pa tako u ljubavno gubitničkoj »Breaking These Bones« uz vrlo agresivan punk ritam slušamo Hollanda kako pjeva o ostavljenosti i samoći koju prate bijes i bol, a još bolja je cinično-sarkastična »We Never Have Sex Anymore« koja vapi za nazočnošću bilo kakvih osjećaja što se najočitije vidi u stihu – »ako me više ne želiš voljeti, bar me mrzi«! Ova je pjesma i svojevrstan odmak od punka jer nudi kabaretski pop primjereniji srednjostrujaškim radiopostajama no filozofiji punka.


No, nije to jedini slučaj na albumu. U potpunosti su se od punka udaljili te baladičnosti rocka i popa približili kroz »Gone Away«, piano obradu svoje pjesme iz 1997. godine s albuma »Ixnay On The Hombre«.


Skoro četvrt stoljeća kasnije »obukli« su je u »odijelo s kravatom«, dodali joj i gudače te stvorili atipičan trenutak za njihove žestoke pop punk albume. Slično se može reći i za završnu »Lullaby« koja nema punk žestinu, ali je količinom psihodelije i »preobrazbama« Hollandova glasa bliža košmaru no zdravom snu pa se time, ustvari, uklapa u punk filozofiju provokativnosti.


I dalje u formi


Ne treba nimalo sumnjati da će fanovi biti zadovoljni. Posebno stoga jer je punih devet godina – a to je u slučaju ove grupe najduži zastoj između objavljivanja dvaju albuma – trebalo da se pojavi ovaj album. Producirao ga je Bob Rock koji je s njima već radio dva albuma, a za ljubitelje ovog sastava svakako je jako značajno i to što je ovo prvi album na kojem ne svira Greg K., basist i jedan od utemeljitelja grupe. No, taj nedostatak (otišao je posvađavši se sa svima 2018. godine), kao i predugi rad na ovom albumu, Offspring su izdržali, opstali te, usprkos godinama koje ih sustižu, ostali u formi, a to znači da su i dalje bučni, žestoki i nepomirljivi prema svemu što smatraju lošim. Ili, drugim riječima – Punk’s not Dead!