RECENZIJA

Deseti nosač zvuka američke grupe Son Volt: U jednostavnosti se krije ljepota i snaga umjetnosti

Marinko Krmpotić

Foto: FACEBOOK

Foto: FACEBOOK

U pedesetak minuta glazbe album donosi alt country, country rock i americana sjajne i pamtljive melodije, dobre refrene i jake tekstove, bilo da je riječ o osobnim ispovijedima ili osvrtima na nimalo lijepu stvarnost cijelog svijeta



Prošle su godine Jay Farrar i njegova grupa Son Volt trebali obilježiti 25 godina rada i to desetim studijskim albumom i velikom turnejom. Nažalost, pandemija korone spriječila ih je u toj nakani, ali Farrar i društvo nisu htjeli priznati poraz pa su se ove godine vlo uspješno »osvetili« koroni i svemu lošem što ta bolest nosi sa sobom. Učinili su to na taj način da su ipak objavili – i to s više pjesama od plana – deseti studijski album, a planiraju i turneju na koju će, dozvole li to prilike, sigurno krenuti!


Pojačala za gitare


Dogodi li se taj priželjkivani scenarij, njihovi mnogobrojni obožavatelji zasigurno će uživati, a čak i da korona iznova odgodi koncertne turneje – album »Electro Melodier« odlična je zamjena i uz slušanje novih 14 pjesama Son Volta lakše će se dočekati novi život na rock pozornicama.


Naime, album nazvan po starinskim pojačalima za električne gitare, nudi u više od pedeset minuta glazbe sve ono zbog čega su Son Volt postali i ostali poznati i omiljeni – alt country, country rock i americana sjajne i pamtljive melodije, dobre refrene i jake tekstove, bilo da je riječ o osobnim ispovijedima, ili pak osvrtima na nimalo lijepu stvarnost cijelog svijeta.




Pritom je sve to odsvirano i otpjevano tako da za ovaj, kao i za ranije albume ovog sastava, vrijedi ono staro pravilo po kojem se u jednostavnosti krije ljepota i snaga umjetnosti.


Foto: FACEBOOK


Zahvala supruzi


Možda je najljepši trenutak albuma divna »Lucky Ones«, pjesma posvećena njegovoj supruzi s kojom je u braku 25 godina i koju smatra najzaslužnijom za njihovu ljubav i zajedništvo zbog kojeg se, pjeva Farrar, još uvijek mogu nazivati sretnicima. Ti su stihovi otpjevani u prekrasnom starinskom a la Solomon Burke soul stilu te odsvirani uz dominaciju klavijatura pa je ova pjesma istodobno idealna za ples, ali i za slušanje.


Nažalost, ljubavne tematike Farrar se »ne hvata« ni pri jednoj preostaloj pjesmi albuma, ali je isto tako dobar i uvjerljiv i pri obradi drugih tema. Tako je »Arkey Blue« na tren nježni, na tren čvrsti americana blues/soul s očiglednim ekološkim porukama o nužnosti promjene ponašanja čovječanstva želi li opstati na ovoj plavom planetu.


Isto su tako Son Volt vrlo uvjerljivi kad odluče raditi protestne folk balade kakve su na ovom albumu bluegrass folk »Rebetika« te posebno sjajna i uz dominaciju slide gitare odsvirana »The Levee on Down« u kojoj slušamo tužnu priču o nasilnom preseljevanju Cherokee Indijanaca i nasilju prema tom autohtonom narodu Sjeverne Amerike.


Nepristajanje na poraz


I dok bi s ove dvije pjesme zadovoljan bio i Woody Guthrie (jedan od Farrarovih idola), većinu ostalih pjesama s albuma svakako će cijeniti i Bob Dylan (drugi veliki Farrarov uzor) jer čak sedam pjesama nemilosrdno udara po problemima američkog i svjetskog društva. Pri tome, logično, dolazi i do prožimanja jer su često problemi SAD-a i problemi cijelog svijeta.


No, u izvrsnoj »Living in the USA« jasno je da je oštrica kritike kroz ovu odličnu heartland rock pjesmu usmjerena ponajprije prema Farrarovoj domovini: »Where’s the heart from days of old? Where’s the empathy?, Where’s the soul?« – pita se Jay Farrar koji i u »Reverie« ruglu i kritici izvrgava politiku, posebno onu Trumpovu protiv koje je bio dušom i srcem.


Ipak, u većini pjesama okrenutih društvenoj kritici Farrar kao autor ljestvicu diže do razine svjetske problematike pa se tako u nježnoj završnoj akustičnoj baladi »Like You« pita hoće li uskoro uopće biti svijeta i života kakav smo poznavali. Na svu sreću takav pesimistički stav rijedak je u stihovima i glazbi ove grupe pa je tako svake pažnje vrijedna »The Globe« čista antiglobalistička rock himna, pomalo i hipijevski naivna jer poziva na pobunu protiv autoriteta i vlastodržaca i to uz čvrsto uvjerenje kako će u tome biti uspjeha.


»Someday is Now« i »These Are the Times« prikaz su svijeta omotanog pandemijom korone, ali uz poruku koja glasi: »Ne dozvoli da ti nada, tvoja glavna snaga, bude srušena na tlo«. To nepristajanje na poraz još je očitije u »War on Misery« u kojoj Farrar poziva slušatelje da proglase rat jadu i očaju te pobijede sve nevolje.


Slava glazbe


Svim ovim različitim temama svakako valja pridodati i dvije pjesme napisane u slavu glazbe – »Sweet Refrain« posveta je starim i manje poznatim majstorima country i blues glazbe, a prekrasna »Diamonds and Cigarettes« prepuna steel gitara koju izvodi uz veličanstvenu pratnju country pjevačice Laure Cantrell himna je glazbeničkom načinu života, lutanju i stotinama gradova i tisućama ljudi koje na taj način upoznaješ.


Sve u svemu, Son Volt podarili su svojim fanovima još jedan odličan album, zbirku od pedesetak minuta glazbe koja jednostavno ne može dosaditi onima koji vole americanu.


Od grupe Uncle Tupelo do Son Volta i Wilca

Son Volt stvoreni su 1994. godine i to nakon raspada kultnog američkog alt country sastava Uncle Tupelo. Sukobi dva jaka autora kao što su u toj grupi bili Jay Farrar i Jeff Tweedy, dovela su do stvaranja dva nova sjajna benda – Son Volt i Wilco. Son Volt debitirali su 1995. godine albumom »Trace«, a kroz 25 godina rada promijenilo se u postavi grupe nekoliko glazbenika. Danas je njihov rad vezan uz Minneappolis i St. Lous, gradove iz kojih dolaze aktualni članovi grupe. To su, uz Farrara, još i Andrew DuPlantis (bas), John Horton (gitara), Mark Patterson (bubnjevi) te Mark Spencer (klavijature, steel gitara).