Možda u svijetu i nema grupe na koju se engleski pojam loud and proud (glasni i ponosni) može toliko primijeniti kao na bostonske majstore iz sastava The Dropkick Murphys. Od osnutka 1996. godine pa evo sve do nove naše 2021. godine veseli i bučni američki Irci isporučuju svakim koncertom ili novim albumom neshvatljivu količinu folk punk melodiozne energije zbog čega s pravom u najrazličitijim dijelovima svijeta, pa i u Hrvatskoj, imaju ogroman broj obožavatelja.

Četvrt stoljeća postojanja i rada dečki su odlučili ove godine obilježiti i novim, desetim studijskim albumom koji su mnogi jedva dočekali jer su od prethodnika mu, odličnog »Short Stories of Pain & Glory«, prošle već pune četiri godine.

Podizanje morala

»Turn Up That Dial« već nailazi na odličan prijam, a razlozi nisu samo u tipičnom Dropkick Murphys zvuku već i u činjenici da je riječ o albumu koji, od naziva preko naslovnice pa do snimljenih četrdesetak minuta glazbe, zaziva bolju rock (punk) prošlost i po mnogočemu je njihova zahvala glazbi koja ih je odgojila.

Uostalom, jedan od pjevača grupe, Ken Casey rekao je, govoreći o albumu: »Prevladavajuća tema albuma je važnost glazbe, posebno onih grupa koje su nas učinile ovim što jesmo. Nadamo se da će glazba s ovog albuma omogućiti ljudima da bar malo zaborave na brige. Ako pjesme ovog albuma imaju poruku, onda ona glasi – Podignite ruke u zrak i pjevajte s nama iz sve snage!«

Casey zaključuje kako su Dropkick Murphys band čiji se članovi trude u najmračnijim vremenima podizati ljudima moral svojom glazbom. I zaista to rade.

Pankerska filozofija

Onaj nostalgični dio albuma vezan za glazbu koja ih je odgojila, vezan je za pet pjesama. Naslovna i uvodna »Turn Up That Dial« kroz irske gajde, divlju harmoniku, kakvu kod nas znaju svirati samo Gustafi te ostali punk instrumentarij, razorna je i munjevita folk punk žestica s indirektnom posvetom svim punk rock pionirima, ponajprije grupi The Clash čiju pjesmu »Clampdown« spominju.

No nije to jedini dodir s tim velikanima punka. Drugi takav trenutak – možda i ponajbolji na albumu – je iznimno duhovita »Mick Jones Nicked My Pudding« u kojoj su, koristeći baš sve što je bilo tipično za rani britanski punk (čak i onaj čuveni punk povik Oi!) pričaju istiniti događaj kad im je Mick Jones, legendarni gitarist te grupe, pri jednoj suradnji s njima – »mrknuo« puding pripremljen za pjevača!

Naravno, ovu »kritiku« Jones će sigurno primiti sa smiješkom, a još sretniji od njega bit će Lee Firshner, njihov aktualni gajdaš kojemu su posvetili cijelu pjesmu, pravu folk punk himnu »L-EE-B-O-Y« u kojoj ga nazivaju najboljim sviračem gajdi na svijetu.

Isticanje značenja glazbe za njih kao pojedince i grupu uočljivo je i u temi »Good as Gold«, a u ovaj krug himni punk i općenito žestokoj glazbi svakako treba svrstati i na The Pogues oslonjenu »Middle Finger« kroz koju iznose svoju životnu pankersku filozofiju sabijenu u rečenicu kako je onaj njihov srednji prst uvijek podignut prema svima i svemu – jer je to jednostavno način života i odnosa prema svemu.

Žestoko i kritično

Kroz ostale pjesme bostonski majstori potvrđuju sve ono o čemu pjevaju u pet spomenutih, a to znači da kroz žestoku i ritmičnu kombinaciju irskog folka i punka kritiziraju ono što im se ne sviđa ili pak iznose priče iz života najčešće radničkog svijeta pa je tako »Smash Shit Up« ispovijest svojedobno grubog tipa koji se smirio u braku, a odlična »Queen of Suffolk County« priča nam kroz nešto blaži ritam o agresivnoj i žestokoj djevojci koja i kod grubljih muškaraca budi poštovanje.

Ironični i sarkastični Murphys Boys su u »H.B.D.M.F.«, komičnoj rođendanskoj pjesmi koja ismijava rođendanska slavlja, a najkritičniji su u odličnoj »Chosen Few« u kojoj ismijavaju Trumpa i njegov odnos prema pandemiji, ali iznose i činjenicu kako SAD više nije uzor mnogima, već potpuno suprotno. Još su dvije pjesme zaista vrijedne spomena.

»City by the Sea« posveta je rodnom im Bostonu otprašena uz poštovanja folk punk temelja, a prekrasna završna »I Wish You Were Here« veličanstvena je rock balada koju je pjevač Al Barr napisao nakon smrti svog voljenog oca, premda se stihovi mogu odnositi i na sve žrtve korone.

Himničnom melodioznošću i nepatvorenom nježnošću ova je pjesma idealna za kraj albuma, kao i i koncerata jer jednostavno neizostavno traži zborno pjevanje, upaljače ili svjetla mobitela u zraku.

Obljetnički hit

»Turn Up That Dial« nije samo ljubavno pismo punku već i dokaz kako The Dropkick Murphys ne mogu napraviti loš album. Iako su količine nostalgije, sjete i sjećanja znatno obimnije no ranije, u njihovoj se glazbi nimalo ne primijeti da dečki već imaju koju godinicu.

Naime, kroz zvučni zid sastavljen od gitara, bubnjeva, gajdi i harmonike još se uvijek isporučuju neshvatljivu količinu energije pa ove keltske punk himne djeluju i dalje neodoljivo, a to znači da će svi poklonici ovih moćnih Bostonaca itekako uživati u albumu koji po svemu predstavlja idealan način obilježavanja 25 godina rada.