Jolu vole svi, mladi, stari pa i naše rukometašice koje su se uz pobjedničke lovorike iz Danske vraćale uz Jolinu pjesmu »Duša od papira« koju su jednoglasno zapjevale u avionu. Sve je naravno završilo na društvenim mrežama, oduševljen pobjedom i pjesmom iz avionske kabine, Jole je rukometašicama uzvratio pjesmom i čestitkom.

Joško Čagalj, popularni Jole, glazbenu je scenu počeo osvajati pred dvadesetak godina, kako i sam kaže, kao one man band, a u vrh popularnosti odvela ga je baš ta Huljićeva pjesma koja već godinama osvaja brojne generacije. Jole, osim što je sjajan zabavljač i pjevač, sasvim je obiteljski tip, potpuno zaljubljen u suprugu Anu i njihovo četvero djece – kćeri Ivu, Tiu i Emu i sina Ivana Luku koji je upravo proslavio svoj prvi rođendan. Unatoč trenutnoj situaciji, Jole stalno nešto radi pa otkriva kako mu je zadnja godina dana naprosto prohujala. Ovog je ljeta snimio novu pjesmu, priprema i novi DVD sa svog jubilarnog koncerta u Ciboni, a za proljeće najavljuje i novu pjesmu.

Joletove princeze, Foto: Tina Šuto / Photoshooto

Životna želja

Vaš posljednji ljetni hit osvojio je publiku, lakonotan uz vedre boje i ljepoticu u videu, sasvim opušteno i jednostavno. To je i inače vaš životni recept?

– Uvijek nastojim ići pozitivno kroz život, gledam svijetlu stranu života i to se osjeti i u mojoj glazbi. Volim životne teme opjevati na svoj način.

Imate dara za to, koliko su tu od pomoći menadžeri, aranžeri, redatelji… Slušaju li vas?

– Naravno da me slušaju, a ja se moram pohvaliti svojim suradnicima. Moja životna želja bila je doći do Tončija Huljića, a zahvaljujući Doris Dragović to se i ostvarilo. Prvu pjesmu, »Duša od papira«, koju je Tonči napisao za mene publika je odmah prepoznala i postala je hit. Tonči je svestrani autor koji može napisati pjesmu za svakoga. Prepoznao je i to što ja volim, pa imamo vrlo uspješnu suradnju.

S glazbom ste se susreli još kao dijete, u glazbenu školu krenuli ste kao petogodišnjak. Koji instrument vam je tada bio najzanimljiviji, gitara?

– Uvijek sam gledao instrumente i roditelji su mi još kao dječaku kupili gitaru, melodiku, harmoniku… Kao dijete volio sam se igrati svima i svačime, ali najradije s instrumentima.

I princ, Foto: Tina Šuto / Photoshooto

Ah, taj njemački

Rođeni ste u Njemačkoj, jeste li ikada pomislili otići i graditi život u inozemstvu? Mnogi su danas potražili sreću na adresama izvan rodne grude…

– Kod mene je bila obrnuta situacija, rodio sam se tamo i došao živjeti ovdje. Ovdje sam izgradio život, imam posao i egzistenciju iako sa svojom glazbom mogu živjeti bilo gdje u svijetu. Tužno je što danas mladi moraju svoju egzistenciju tražiti izvan domovine, mnogi se više nikada ni ne vrate.

Često se susrećete s tim ljudima, imate koncerte u dijaspori, kakvi su to susreti? Govorite njemački?

– Pa zaboravio sam dosta, ali kad bi zatrebalo mislim da bih brzo progovorio. Služim se njime, razumijem ga, ostao mi je u podsvijesti. Ipak sam tamo išao u vrtić i u školu. Kasnije sam se morao uklopiti u hrvatsku školu. Mama je željela da nastavim njegovati jezik pa bi kod kuće pokušavala sa mnom razgovarati na njemačkom, ali bilo je puno posla oko hrvatske prilagodbe pa sam na to nevoljko pristajao.

Kako vi danas odgajate svoju djecu?

– Odgajam kao što su i mene moji roditelji. Gledam da im ništa ne fali, pazim u kakvom su društvu, pokušavam ostvariti što bolji kontakt s njima. Volim reći omladini da otvori oči i pamet, te da slušaju mater i oca.

​Iva i Ema su već nastupale na Splitskom festivalu, jeste li ih savjetovali?

– Moja djeca odrastaju u okruženju glazbe, mnogi glazbenici dolaze u naš dom, odlaze na neke koncerta, slušaju glazbu i imaju ljubav za nju. Iako kod kuće imamo klavir, no nisu često na njemu… Više vole plesati i slušati glazbu. Prerano je da bi se još o tome ozbiljno govorilo, podržat ću ih u svemu što požele, mislim da je to jedina prava roditeljska uloga. Upravo onako kako su i mene moji roditelji podržali na mom putu.

Jole sa suprugom Anom. Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Mir u duši

Što je za vas sreća?

– Kad smo svi zdravi u kući i kad sam miran u duši. Važno mi je i da su oko mene ljudi zadovoljni. Nažalost, moja je generacija doživjela i rat, a sad i COVID, a bilo je i drugih teškoća. No, ima teških sudbina i kad to sve oko sebe vidiš, brzo shvatiš kako ti za sriću malo triba. Ja sam imao sreću dobiti četvero zdrave djece i to je dovoljan razlog da se veselim životu.

Vaša supruga Ana ima velikog razumijevanja za vaš posao?

– Jako to cijenim i zahvalan sam joj na tome. Puno vremena provodim na putu, ali i s obitelji. Možda sam ja više s njima nego li netko drugi tko radi osmosatni posao, ali nezgodno je što mene nikad nema doma vikendima kad su svi slobodni od obaveza i kad su na okupu. Ana i ja smo se već na početku naše veze dogovorili oko toga i nikad nismo imali problema oko razumijevanja mog posla i obaveza. Ona ima veliko razumijevanje za mene i od srca joj moram zahvaliti. Rekao bih da je važno stvari posložiti u startu.

Kako provodite zajedničko vrijeme, kako izgleda vaš dan?

– Supruga se budi već u 6 i 15, ja uru vremena kasnije. Još se malo igram sa sinom u krevetu dok ona sprema djecu za školu. Ona drži sva četiri kantuna kuće, ali ja joj u svemu pomažem. Vozim djecu u školu i okolo na aktivnosti. Lijepo se nadopunjujemo kao u svakoj skladnoj obitelji. Moraju mama i tata dati oboje obol oko djece i u kući. Moram priznati da sam se dobro oženio.

Jeste li bili jako zaljubljeni?

– Naravno, pa ne bih se oženio da nje bilo tako! Kad me zaustave i pitaju me hoću li im doći pjevati na svadbu, uvijek im napomenem da će sve biti samo da se dobro zaljube jedno u drugo. Uvijek im savjetujem da ne žure i da se ne žene ni zbog tate ni mame, ni tetke, ni sela ni grada, već da se žene samo se iz ljubavi prave.

Optimizam u genima

Krasi vas optimizam, odakle to, je li to neka dalmatinska vibra ili je to sve zasluga gena?

– Mislim da je toga i u genetici, ali i u mojoj svijesti. Već dvadeset godina sudjelujem u humanitarnim akcijama. Kad vidiš kakve križeve ljudi nose, moraš biti sretan. Genetski sam tako posložen, jednostavan sam, gledam riješiti problem i nastaviti životom dalje. Bitno je da nije veliko zlo. Ne volim uvrijediti, povrijediti ni beštimati nikoga, pa čak i kad sam nervozan ili kad mi je sve naopako u danu. Ma, ja sam vam skroz jedan drugi svemir. Netko voli lov, ribolov ili penjanje na vrh Himalaje, a ja volim društva i druženja. Volim okupljati ljude!

Imate veliku obitelj, kod kuće imate četiri cure i jednog dečka, je li to bila dalmatinska želja i ustrajnost za nasljednikom ili čista ljubav?

– Bit ću najiskreniji, bio sam toliko sretan s prvim i svakim djetetom. Kad je Ana bila trudna, nikada nismo unaprijed željeli znati spol djeteta. Ni na zadnjoj trudnoći nismo ništa pitali, ali ginekolog nam je sam rekao jer je znao da imamo već tri kćeri. Naravno da mi je nakon tri kćeri bilo drago da ćemo dobiti i sina.

Prije nekoliko dana proslavili ste i prvi rođendan sina Ivana Luke, je li to bilo veliko veselje?

– Je, 30. studenog navršio je godinu dana! Napravili tortu, napuhali balone, došli su kumovi i uža obitelj. Volio bih da je bilo više dječice i prijatelja, ali takvo je vrijeme.

Jesu li njegove sestre Iva, Ema i Tia dobre babysiterice?

– Jesu, s obzirom na njihove godine više sam nego iznenađen! Ni Ana ni ja im ni ne trebamo govoriti da se igraju s bratom i u svemu gdje mogu pomažu. Ivan se sam zabavlja i vrlo je dobro dijete. Nemamo velikih obaveza oko njega. Ma zapravo, kad me pitaju kako to mi uspijevamo izaći na kraj s četvero djece, ja im kažem da je to kod nas kao da imamo jedno. Stvarno su nam djeca dobra, a valjda i mi njima.

Godine neka lete

Na korak ste do 50-tih, ne smeta vas opetovano očinstvo u ovim godinama?

– Ne osjećam se tako, iako znam da ću za tri mjeseca napuniti 48 godina, ja se osjećam kao da mi je 27! Ali znam, godine ipak lete i neka lete. Ja sam malo hiperaktivan lik. I ovom vremenu kad ne radim skoro ništa, super brzo mi je prošla godina. Volim biti s djecom, nikad ne izlazim dok djeca ne odu spavati. Operemo zubiće, izmolimo anđele, nikad ne propuštam taj ritual. Zapravo, želim uživati uz njih dok su mali.

Pune 22 godine ste na estradnoj sceni, kako biste opisali svoj put?

– Iznimno sam ponosan da sam krenuo kao one man band. Nakon toga počeo sam surađivati s Huljićem, a onda je došao i moj bend Bolero s kojim sam i danas. Moj tim je danas star 20 godina i svi smo još uvijek na okupu. Jako sam zadovoljan s publikom koju sam zadobio. Ponosan sam na svoj put koji je išao step by step. Sve što mogu poželjeti je: daj Bože puno zdravlja, jer nas čeka još puno od Jole.

Kažu da ste najbolji pjevač na svadbenim svečanostima, da stvorite najbolji štimung. Hoćete li nam otkriti koja vam je cijena?

– Bio sam na raznim svadbama, ovisi pjevam li nekoliko pjesama ili cijelu večer, cijena varira. Volim svadbe i sva mjesta gdje se ljudi vesele, a cijena je tu najmanje važna.

Vama ne smeta COVID, izjavili ste kako nikad niste toliko uživali u svoja četiri zida?

– To smo na proljeće kad je bila karantena izjavili ja i svi moji kolege, jer kad nakon turbulentnog života od 20 godina uspiješ spojiti dva mjeseca da budeš doma s familijom, to je divno. Sad mi se više ne čini tako dobro. Nije samo loše za nas glazbenike, već i mnoge druge kojima je ovo grubo vrijeme donijelo teškoće. Puno toga ne radi već deset mjeseci, a to će potrajati zasigurno još nekoliko mjeseci. To nije dobro. Zaželio sam se asfalta, aviona, zagrljaja dobrih ljudi… Naravno da mi to sve fali, kao i nekoliko tisuća nasmijanih ljudi ispred mene na koncertima.

Prozvali su vas »kraljem zabave u Hrvata« je li vam godi takav nadimak?

– Naravno da mi je drago, obožavam svoj posao, dajem cijelog sebe i lijep je to epitet. Već sama riječ zabava je pozitivna, pa kako ne bih bio zadovoljan.

Foto: Ivica Tomić

Noćni tip

S godinama ste sve šarmantniji. Vodite li posebnu brigu o svom izgledu, trenirate li, pazite na prehranu? Imate li neki beauty savjet?

– Ne pazim na prehranu, jedino što nikad ne pijem kad pjevam. Volim popit’ i bocu vinu, ali i odraditi trening, otrčati, prošetati, voziti motore, ali nastojim spavati i voditi uredan život. Možda je i do dobre genetike. Ako me pitate za recept, možda je to najprije zadovoljstvo i pozitivan odnos prema životu. Najdraže mi je s ekipom sjesti na zidić, pojesti ćevape i popiti pivo.

Koje je vaše omiljeno godišnje doba?

– Volim i zimu i ljeto podjednako. Ono što mi fali, a pamtim ta vremena, su malo duža jesen i proljeće.

Vrlo ste društveni. Imate li trenutaka kad se poželite osamiti? Što tada činite?

– Naravno, volim nešto pročitati, prosurfati, gledati filmove… Iako nema dana da ne popijem barem dvije kave s nekim. Ali ima takvih trenutaka, kad putujem sam. Noćni sam tip pa onda navečer, kad svi legnu, volim se umiriti i vidjeti što se događa po svijetu, ali i pogledati neki dobar film.

Do danas ste izdali devet albuma, kakvi su vam daljnji planovi?

– Nadam se da bi moj koncert iz Cibone povodom moje 20. godišnjice na estradi mogao zaživjeti na nekom DVD-u i za moju publiku. Bila je to sjajna produkcija i bilo bi lijepo ovjekovječiti je. Nagovaraju me i da pokrenem neki podcast i sve sam bliže tome. Nadam se i nekim novim pjesmama.