Petar Peca Popović hodajuća je beogradska enciklopedija, i to ne samo rock glazbe! Razgovarajući s Pecom čovjek istovremeno biva bacan u najveći pesimizam, a u tom pesimizmu Popović sugovornika usmjerava k tračku nade i svjetlosti.

Tako to rade veliki ljudi jer, koliko god naša java bila crna, pozvani smo na borbu. Da nije intelektualna i duhovna gromada, ne bi Peca već šesnaest godina pisao najčitanije kolumne u susjednoj nam zemlji: može to i bolje – ne bi Peca već više od pola stoljeća bio jedna od najutjecajnijih osoba kulturnog miljea na prostorima bivše nam Jugoslavije, ne bi napisao toliko knjiga, pokrenuo toliko značajnih radijskih emisija, ne bi utjecao na toliko karijera onih glazbenika koje smatramo našim istinskim zvijezdama.

Pa da je samo organizirao koncert Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme u Beogradu – najpoznatiji nastup u povijesti jugoslavenske popularne glazbe, puno je napravio. Ali, Peca je uspio ostaviti, i ostavlja, mnogo veći trag od tog.

Pročitat ćete kako i zašto je bio ljubomoran na Peru Zlatara, a ja ću reći da sam ljubomoran na Pecu jer je imao tu čast upoznati, u moru ostalih svjetskih glazbenika, i Freddija Mercuryja.

Taj povjesničar umjetnosti o svom rodnom gradu priča na jednako nostalgičan način kao što Jimmy Stanić priča o našoj metropoli. Stoga, kada već počinjemo razgovor, red je da se reda i držimo te krenemo s pitanjem o njegovu Beogradu.

– Ako pitate kako je u Beogradu inače – lijepo je vrijeme danas, ali ako me pitate kako je bilo prije 50 godina i kako je danas – neusporedivo. Pogotovo ovdje na Dedinju. Tu sam prvi put vidio i nebo i drvo i travu. Toga je sve manje.

Novopobjednici grade solitere na malim placevima uništavajući ono što je krasilo kraj. Ali takva su vremena došla. Usprkos svemu – ne želim pristati otići odavde. Ovo mi je zavičaj, rođen sam u kući u kojoj živim.

Imali smo sjajne ponude za našu kuću te smo, za te pare, mogli kupiti tri kuće bilo gdje, ali ne želim da me pobijede gori od mene. Ovo je četvrta generacija Popovića koja živi u istoj kući i ne želim se toga odreći jer je to dom.

Kuća se kupuje, a dom stvara kroz vrijeme. Tu žive duhovi svih onih koji su u kuću ulagali ljubav, vjeru i nadu i stvorili ono što zovemo domom. Kada bih prodao, morao bih prodati puno toga što parama nije moguće kupiti.

Prostor emocije

Je li vam gostovanje na A strani bilo prvo gostovanje na HRT-u?

– Ne, zapravo – ovo mi je treći put. Veoma sam se iznenadio pozivu Marije Nemčić koja me je zvala još prije nekoliko mjeseci kako bih gostovao na A strani. Imala je termin u prosincu, ali ga je premjestila za onaj iza Nove godine.

Znači, poziv niste očekivali.

– Znate što – i jesam i nisam. Mislim da je ovaj prostor emocije i glazbe zajednički. Ukoliko niste sudjelovali u pravljenju mržnje, nema razloga da ne sudjelujete u pravljenju razumijevanja. Mi pripadamo kulturi koja je uvijek imala dozu razumijevanja, uzajamne podrške i tolerancije i na to sam ponosan, ako na išta, onda na to.

Zanimljivo je da su hrvatski pjevači rado slušani na srpskim televizijama i radiostanicama, a kod nas to baš i nije tako. Hrvati, često, srpsku glazbu povezuju isključivo s turbofolkom i tzv. cajkama.

– Istina je da ne postoji reciprocitet u medijskom prostoru Srbije i Hrvatske, što se glazbe tiče. Kod nas, čini mi se, nije bitno tko je odakle, već kakva je pjesma. A u drugim novonastalim državama tu i tamo to jest veliki problem.

Žao mi je što je takav dojam u Hrvatskoj jer Srbija ima puno više toga od, kako vi kažete, cajki. Ono što je istina – bilo bi lijepo kada bi emisije formata »A strane« postojale i u drugim državama koje su nastale iz bivše nam, zajedničke domovine.

Nedostaju nam takvi urednici s vizijom, nedostaje nam koncept u kojem ćete stvarno angažirati ozbiljan orkestar i napraviti ozbiljne aranžmane s izuzetnim pjevačima koji pjevaju neke stare pjesme.

Da se čuje istina – glas i glazba, da nema playbacka. To nam nedostaje, a vi u Hrvatskoj imate A stranu na koju gledam kao na savršen televizijski recept. Svaka zemlja koja bi se htjela pohvaliti svojim javnim servisom trebala bi imati jednu takvu emisiju jer bi se ona, u tom slučaju, mogla emitirati bilo gdje u svijetu.

Krasi je ozbiljna produkcija, ozbiljni tonski zapisi, voditelji, scenaristi, uredništvo koje točno zna što hoće od emisije napraviti i što njome želi reći. Smisao televizije je, po mom mišljenju, jednostavan.

Televizija mora biti poučna i kad gledate neku emisiju, ona mora biti poput knjige ili filma, da poslije nje budete malo bolji čovjek. Morate reći – ovo nisam znao, raduje me da to postoji. Edukativna dimenzija televizije nam se naprosto izgubila.

I smisao, i značaj

Nekoć je postojala?

– Jest. Podsjetit ću vas na prvu takvu emisiju emitiranu u Jugoslaviji u siječnju 1967. godine. Zvala se Koncert za mladi ludi svijet. Serija je imala 14 emisija koje su se snimale u različitim gradovima – od Beograda, Zagreba, Splita, Sarajeva i tako dalje.

U svakoj ste emisiji filmskom kamerom imali snimljene spotove, a bila je sastavljena od domaćih pjesama. Tog trenutka u svijetu nije bilo slične emisije. Kasnije je došao Maksimetar, na osnovi toga je krenuo sarajevski odgovor i’Teversenove bajke.

Da ne gubimo iz vida značaj onih koncepata poznatijih kao Nedjeljno popodne. To je sve imalo i smisla i značaja. Na kraju krajeva, osim glazbe, dobili ste generaciju odličnih televizijski stvaralaca. Emisija Beograd noću iz 1980. predstavila je Olivera Mandića.

U Beogradu su je iskasapili od kritike, u Zagrebu podržali, a u švicarskom Montreuxu je Beograd noću dobio glavnu europsku nagradu, odnosno postao najbolji tadašnji TV šou. To je režirao momak koji se zove Stanko Crnobrnja, tada dvadesetčetverogodišnjak.

Onda su, s novim valom, izašli Boris i Tucko i tako dalje. Sve su to bili veliki poduhvati i jedna cijela generacija je odrasla na takvim emisijama, stoga i ne čudi da su ljudi nostalgični kada gledaju i slušaju A stranu.

Pa ima i RTS nešto slično, ako se ne varam – ili je imao. Emisija se zvala Luda noć.

Nije to bilo ni približno onome što HRT ima. Uostalom, to je nedovoljno za kulturu kojoj pripadamo. Nekad je Beograd bio prijestolnica velike zemlje, imao je obvezu prema više od dvadeset milijuna građana.

Sada, nažalost, u ovoj medijskoj preraspodijeli vi imate pet nacionalnih frekvencija u kojima dominiraju političke emisije, reality programi, šund muzika ispod svakog nivoa ukusa i zdrave pameti, svakog nivoa civilizacije.

To je nažalost Srbija danas i u toj konkurenciji, gdje se svi natječu za gledanost, glazba kojoj pripada moja generacija i kojoj bi, po nekakvom defaultu, trebali pripadati i naši nasljednici, ona je izgubila mjesto koje je imala i koje zaslužuje.

Danas se stvara neka drukčija glazba. Zašto rado slušamo pjesme stare 30-40 godina, a ove nove zaboravimo nakon nekoliko slušanja?

– Cijeli svijet ima problem s autorima. Nema više velikih autora. Nije u krizi Hrvatska, nemojte se zavaravati, u krizi je cijeli svijet. Kada malo bolje pogledate najuspješnije na svjetskoj sceni danas – oni se, više-manje, bave reciklažom stvari koje moja generacija poznaje iz svoje mladosti.

Činjenica jest da je svaka od novonastalih zemalja bivše Jugoslavije morala gajiti svoje autore – a to nismo napravili. To je veliki problem. Otišli su, nažalost, veliki pjesmotvorci, a s njima i kriteriji i autoritet. Nema više Dedića, Dujmića, Trifunovića, Mladenovića, Balaševića, Novkovića, Runjića. Štulić se udaljio.

Znate, mi u Srbiji, poslije pedeset godina, i dalje očekujemo da sve padne na leđa Bajage, Caneta ili Bore Đorđevića, u glazbenom, rock smislu. To je pogrešno. Prirodno bi bilo da su na pozornicu došli njihovi nasljednici, a to se nije dogodilo.

Kao što ste rekli – ima brdo talentiranih ljudi, ali glazba više nije važna kao što je bila važna u moje vrijeme. Mi smo pjesme pamtili, mi nismo znali tko je bio predsjednik općine. Mi smo znali jednog predsjednika, ali smo znali sve važne pjesme te zemlje.

Sada znamo sve predsjednike koji nas, usput budi rečeno, zlostavljaju, a ne znamo ljude koji prave pjesme koje nas se tiču. Da nije sve tako crno – istaknuo bih Marčela ili Kralja Čačka koji pripadaju mlađoj generaciji naših glazbenika, ali rade fantastične stvari.

Žao mi je Goribora, tu je bilo na okupu mnogo talenata. Nažalost, to sve ne dobacuje daleko jer je svaka politika važnija od kulture.

Osvajanje sloboda

Držite li da je glazba mladom čovjeku važna koliko je bila i vama?

– Meni je o tome teško govoriti. Odrastao sam šezdesetih godina i dandanas imam sliku o svakoj pjesmi. Nama su te pjesme bile naše marseljeze. Mi smo, uz njih, odrastali, učili jezik, iz tih smo pjesama vadili šifre za ostatak života.

One su nas vodile. Kroz glazbu su se osvajale razne slobode koje su nedostajale svijetu. Rasna i spolna ravnopravnost plod su glazbenih pokreta, tada se ozbiljno pjevalo protiv ratova u svijetu i protiv velikih nepravdi.

Ta je glazba odigrala važnu ulogu u borbi protiv gladi osamdesetih godina. Uz glazbu se vežu važne stvari, važna pitanja su se uz nju rješavala. Danas mladi ljudi bulje u svoje mobitele, u svoje digitalne svjetove, a problemi se rješavaju, odnosno stvaraju, telefonskim pozivima i prijetnjama raznih svjetskih hohštaplera.

Vi ste izvanredan glazbeni kritičar i muzika je vaša suputnica čitavoga života. Mislite da i drugima znači ono što predstavlja vama? Ne bojite se da, ponekad, preuveličavate njenu ulogu?

– O Bože, o Bože! Čujem po glasu da ste mladi, pa ću vas pitati – mislite li da je na Washington 250 tisuća ljudi marširalo zato što ih je predvodio američki predsjednik ili zato što su im na čelu bili Dylan i Joan Baez?!

Svi veliki događaji poslije Drugog svjetskog rata direktno ili indirektno su vezani uz glazbu. Glazba je danas izgubila svoju socijalnu dimenziju – to je možda odgovor i na prethodno pitanje. Izgubila je dimenziju važnosti.

Mladi danas konzumiraju glazbu više nego ikad prije. Slušalice su stalno u ušima.

– Samo je pitanje – kakvu glazbu? Idete na koncerte, da, ali na kakve koncerte? Na ‘rejvove’, hahaha, samo mi nemojte reći da na ‘rejvovima’ slušate pjesme koje vam nešto znače.

Izbor je danas veći no što je to bio u vašoj mladosti. Ranije su urednici i DJ-evi na radiopostajama kreirali glazbeni ukus ljudi. Danas imamo »slobodu« i na tom polju.

– To je još jedan problem koji ste dobro detektirali. Došlo je do prezasićenosti, ponuda je tolika da se čovjek ne može ni snaći. Nekoć biti urednikom značilo je imati odgovornost odgajati potrošače vaše emisije, vaših novina ili TV programa.

Morali ste se boriti za kvalitetu, a ne za gledanost. Gledanost je dolazila nakon potvrde kvalitete. Planeta zemlja nije na istom mjestu u kozmosu 2022. kao što je bila 1968. ili 1977. godine. Mi živimo u drugačijem svijetu, po svim aspektima.

Ono što je kod nas bilo važno i moralno, to sada nije važno. Danas nijedna Božja zapovijed nije važna. Kada o njima pričate – podsmjehuju vam se. Kome je važno biti moralan, čestit i ne biti lopov? To nikoga ne zanima. Danas je najvažnije snaći se i, Bože moj, biti uspješan! Biti uspješan… a ne ostaviti civilizacijski trag i primjer.

Čini mi se da vi o uspjehu, u kontekstu današnjih kriterija, govorite s podsmijehom. Što je za vas uspjeh?

– Biti u harmoniji sa sobom samim. Znati da ono što radiš ne radiš da bi nekoga prevario, već da bi opravdao svoje postojanje na ovom svijetu. Na uspjehu se ne smije raditi zbog njega samoga, posebice ne gazeći sve ljudsko – sve što postoji u Bibliji, sve što smo učili kad smo bili mali, u obitelji i u školi. Ako je žrtvovanje svih moralnih vertikala formula za uspjeh današnjice – jeb’o taj uspjeh.

Komisija za šund

U vaše vrijeme, vjerujem, stariji su se ljudi sablažnjavali nad rock-glazbom, kao što se vaša generacija danas sablažnjava nad nekim drugim žanrovima i trendovima.

– A gledajte – jasno. Najstariji rat u civilizaciji je taj između roditelja i djeteta, odnosno starijih i mlađih. No, morate znati jednu stvar. Ono što vrijedi – to trpi sud vremena i onda se na kraju shvati tko je u pravu, a tko je pogriješio u procjeni.

Rock and roll jeste najveća civilizacijska tekovina 20. vijeka. Film je 19. stoljeće, književnost, teatar, slikarstvo i kiparstvo su odavno svemu prethodili. Rock and roll je promijenio drugu polovicu 20. stoljeća – bilo da je u pitanju polje filma, književnosti, kazališta, konceptualne umjetnosti općenito.

Svi ti ljudi su, u nekoj fazi svog života, imali nešto s rock glazbom. Posljednji je to dar što su nam ga muze podarile.

Živimo u svijetu gdje nacionalne i lokalne kulture nestaju – svi nosimo istu odjeću, slušamo istu glazbu na YouTubeu, gledamo iste filmove na Netflixu i tako dalje.

– Konfucije je prije dvije i pol tisuće godina rekao da glazba sliči na društvo u kojem se stvara. Glazba jest preslika društva. U moje je doba postojala jedna vrsta rock and rolla, danas rock ima 174 podžanra.

Živimo u koncepcijski drugačijem svijetu i to prosto zahtijeva mnogo veće mozgove od mog da nam objasne što se zapravo oko nas događa. Kada bih ja znao – bio bih bogat čovjek. Prije 30-40 godina mi je bilo lako reći hoće li neka nova pjesma zaživjeti ili neće.

Danas, kada čujete nekoga i učini vam se da je sjajno – ne znate kakav savjet dati toj mladoj osobi. I tako u svakom području kreativnog stvaralaštva. Ne poznajem, niti želim poznavati, dominantne umjetničke kriterije 21. stoljeća.

Opet se vraćam na problem uredništva koje kao da ne postoji! Niti u medijima, niti u diskografiji, niti u književnosti. Ne postoji! Ne postoji netko tko će reći: ‘’Hajde, stani malo. Idemo to ovako raditi’’.

Mi smo se smijali postojanju negdašnjih komisija za šund koje su rekle što može, a što ne može ići u eter ili koja se ploča mora oporezivati. Nisam se nikada slagao s cenzurom, ali danas shvaćam da je ta komisija za šund imala nekakvog smisla.

Najpoznatije svjetske emisije ovisile su isključivo od svojih autora i producenata. Ako su oni bili blesavi da svoju reputaciju unište stvarajući gluposti – mogli su, ali se to nitko nije usudio. Danas glupost ne samo da se stvara i istovara u javni prostor, već se i nagrađuje.

Radili ste na nekim od najznačajnijih radioemisija bivše Jugoslavije. Kojih se rado sjećate?

– Emisije Dražena Vrdoljaka i, prije toga, Miljenka Jelače čekale su se satima pored radija da ih ne bismo slučajno propustili. Takve je prije toga imao i Radio Beograd, zahvaljujući Nikoli Karaklajiću, Nikoli Neškoviću i Minimaxu, Radio Sarajevo, a pogotovo Radio Novi Sad sa svojim ključnim urednicima Angelom Vlatkovićem i Bobijem Davidovcem.

Svaki dan su imali drugog glazbenog urednika u slušanom programu Randevu sa muzikom i vi ste točno znali svaki dan što ćete slušati. Jedan mi je urednik, kojeg neću imenovati, jedared kazao: »Znaš, kod mene u emisiji nikada nije pjevalo i sviralo pet velikih jugoslavenskih zvijezda.

Jednostavno – nisam ih htio pozvati da ne uvrijedim moje slušaoce«. On je branio svoje ime i prezime i, na kraju krajeva, branio je svoju publiku izborom glazbe koju je puštao. Ne znam. Kronično nam nedostaje filtera.

Nedostaje nam netko tko bi tim mladim ljudima rekao da većina stvari koju slušaju i konzumiraju jednostavno ne valja, po svim kriterijima. Danas svaki bend u Beogradu koji svira, svira bolje no što je svirala jedna Korni grupa ili pobjednici prvih beogradskih gitarijada. Svi bolje sviraju – tehnički su savršeni, ali smiješno je to što nemaju što svirati niti pjevati. To je još jedan od dokaza dokle je sve stiglo.

Tehnički savršeno, ali prazno. Savršeno ništa.

Inflacija milijardera

Nostalgični ste i poprilično kritični prema današnjem vremenu. Gdje vidite najveći problem našeg doba?

– Mi prvi put živimo u svijetu koji nema ideologije. Odnosno ima, i ta je ideologija novac. Danas vrijednost određuju multinacionalne kompanije i političari koje su te kompanije »odgojile«. Znate, u povijesti su prave vrijednosti uvijek nalazile put.

Vrijednost je poput vode, uvijek izbije. Ali mi živimo u svijetu bez vizije i strategije, od danas do sutra, ne čuvamo i ne propovijedamo vrijednosti koje su fundamentalne za našu civilizaciju. Kada to ne radimo, ne možemo niti očekivati da se ni iz čega razvije nešto.

Mnogi filozofi povijesti govore o našem dobu kao o posljednjem onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom. I što da se radi? I Rim se morao suočiti s time. Nećemo nestati, pretočit ćemo se. Kad god smo bili na ivici očaja, pojavilo se nešto što je reklo – hajmo ispočetka.

Vjerujem samo da se moramo opametiti. Hoću li ja to doživjeti? Nisam siguran. No želim vjerovati da moji nasljednici hoće. Želim vjerovati da će se pojaviti jedna vrsta dobrote koju će prepoznati oni koji mogu pomoći svijetu.

U tijeku pandemije, ne znam jeste li vi svjesni toga, neki su se ljudi jako, jako, jako obogatili. Ali nisu se obogatili za milijun dolara. Svakih šesnaest sati u svijetu se pojavljuje novi milijarder, u dolarima. Mi danas imamo inflaciju milijardera.

Tužno je to sve. Baš smo se dotakli teških tema. Volio bih naglasiti kako su vaše tjedne kolumne izuzetno čitane. Dapače – čuo sam da list za koji pišete nedjeljom mnogi kupuju isključivo zbog vaših tekstova.

– Ja sam počašćen time što već 16 godina svake nedjelje pišem to što pišem. Nisam vjerovao da mogu u životu izdržati, pazite – ja sam, u međuvremenu, dvaput operirao srce, imao četiri infarkta, dvaput preležao COVID-19, i svo to vrijeme pisao.

Zato što jednostavno imate potrebu pisati te, s druge strane, imate odgovornost prema čitateljstvu. Nisam zaboravio u kakvom sam Beogradu rođen i kakve su obaveze kada si tu rođen i kada pišeš o tom gradu i iz tog grada. To je ono što ljudi prepoznaju.

Koji kolumnisti su na vas ostavili traga?

– Drago mi je što u Hrvatskoj još piše Igor Mandić. To je nešto fantastično. Da je živ Veselko Tenžera – sve bih pare dao da ga čitam. Ima izuzetnih autora, Ivančić, Zima, Matić, Dežulović, Tomić, Rudan, Jergović, Gal, Škarica, pogotovo se rado sjećam primjera Feral Tribunea.

Nedostaje mi ta stara škola kojoj mi mnogo dugujemo. Oni su nas uveli u to, zaintrigirali pisanom riječju i razmišljanjem. Veselko Tenžera – stvari koje sam čuo od njega, ne bih da sam završio sto fakulteta.

Jedan Pero Zlatar – koji je bio moj urednik. Sada ću vam ispričati nešto o Zlataru. Radimo on i ja 1982. zajedno u listu Intervju, u kojem je on bio glavni urednik. I ode Zlatar u Ameriku i ostavi mi zadatak da napišem feljton o Petru II. Karađorđeviću koji je ‘70 umro u izbjeglištvu.

I tako moj urednik Pero ode, a ja napravim radijsku reklamu za feljton koja je glasila: »Feljton o našem posljednjem kralju«. Istu večer smo Pero i ja bili smijenjeni s naših pozicija. Hahaha. Pero je bio fenomenalna pojava na medijskoj sceni Jugoslavije.

Plavi vjesnik! Uvijek sam bio ljubomoran na njega iz jednog jedinog razloga – on je napisao tekst na prvom albumu, odnosno na omotu ploče, ikad objavljenom u Jugoslaviji – »Naši dani« Grupe 220. Ja volim pričati o takvim ljudima. Ne smijemo ih zaboraviti.

Prorok vremena

Znate, sve nam govori da ta vrsta glazbe koju smo nekoć poznavali danas ne prolazi. Pa eto, i ABBA je izdala novi album koji nije doživio uspjeh kakav su imali sedamdesetih godina.

– U novim pjesmama ABBA-e dade se prepoznati razloge zašto su vaši roditelji voljeli ABBA-u. To je bila glazba na estetski visokoj razini, melodična, uhu ugodna, pametni tekstovi i njih četvero su bili izuzetno simpatični.

Nije bilo prevare, a danas ljudi žive drugačije, u vremenu piksela i frekvencije. Goran Bregović mi je prije trideset godina nešto pametno rekao – ja kad uzmem knjigu, ako u prvih 10-20 stranica ne nalazim ništa interesantno, više je ne čitam.

On je bio prorok našeg doba! Danas je važno da nas svaki sadržaj svake sekunde podražuje, inače nam nije zanimljiv. Uostalom, što se tiče ABBA-e i ostalih kultnih glazbenika – morate biti svjesni jedne stvari – netko je imao sreću da umre na vrijeme i da se ne bruka kroz karijeru. Pitam vas – što bi danas bio Jimmy Hendrix? Ne želimo znati ni vi ni ja.

Ne slažete se da svjetska glazba danas pripada, primjerice, Adele i Edu Sheeranu?

– Sheerana simpatiziram, kao i Adele, koju je izmislio čovjek koji je spavao kod mene doma u Beogradu. Samo, nisam siguran da će njih svijet voljeli i pamtiti kao što voli i pamti spomenutog Hendrixa, Morrisona, Janis Joplin, Billie Holiday, Jacksona, Queen, ABBA-u i tako dalje, i tako dalje.

Što biste preporučili mladim glazbenicima?

– Ukoliko se želite baviti glazbom – morate se odreći svega drugoga. Morate se boriti, biti ustrajni, voljeti to i puno raditi na sebi, stalno učiti. Glazbu treba savladati, nije samo talent dovoljan. Slušajte starije izvođače, renomirane, slušajte ono što spada u klasiku žanrova 20. stoljeća. Ako reciklirate – nemojte karikirati, ne uništavajte.

I nemojte pokušati biti originalni originalnosti radi – ona dođe sama od sebe, baš kao i »uspjeh«.

Rijeka i riječko područje označili su najljepše godine mog života

U kakvim vam je sjećanjima ostao Zagreb?

– Moja prva novinarska legitimacija izdana je 3. srpnja 1969. u Vjesniku, kada sam autostopom, na Savskoj cesti, zaustavio auto iz Beograda, pokazao svoju legitimaciju i nastavio k Rijeci, pa Monfalcone, Venecija, Milano, Lausanne, Pariz i sve do Londona i Hyde Parka u kojem sam slušao Rolling Stonese.

Četiri dana autostopom i moja prva novinarska legitimacija zagrebačke Arene. Ne bih postao to što sam postao da nisam često odlazio u Zagreb i imao toliko prijatelja i rođaka u Zagrebu, gradu u kojem sam se uvijek osjećao kao kod svoje kuće.

Tako je i s Rijekom. Prije desetak godina na riječkom Korzu, na Vrisku, rekao sam da Rijeka zaslužuje titulu Europske prijestolnice kulture. Također, moja je obitelj svoju prvu ljetnu rezidenciju u Crikvenici. Rijeka i riječko područje označili su najljepše godine mog života. 1967. sam slušao VIS Uragani na Malom Lošinju.

Nevia Rigutto je moja prijateljica. Svi smo voljeli Dalibora Bruna, divili se Radojki Šverko. Parafe sam pozvao na BOOM festival u Novom Sadu, koliko su nam bili važni kao pojave Denis i Denis, Xenia ili Let 3. Potpisao sam grupu Fit za prvu ploču. Puno je uspomena.

Metikoš je velika pojava hrvatske moderne glazbe

U prijateljskim ste odnosima s Josipom Lisac i, ako se ne varam, veliki obožavatelj lika i djela pokojnog Karla Metikoša.

– Metikoš je velika pojava hrvatske moderne glazbe. To što je on radio koncem pedesetih godina, pa poslije stvorio sjajnu karijeru u Parizu i diljem Francuske, pa kad je cijeli svijet prošao kao Matt Collins i vratio se u Jugoslaviju, pa s Josipom napravio »Dnevnik jedne ljubavi«.

To su sve stvari koje nemaju premca! Treba mu dignuti spomenik. »Dnevnik jedne ljubavi« jedna je od najboljih ploča kod nas, a prva koncept ploča, odnosno prvi album koji je imao zaokruženi koncept.

Za to su zaslužni Karlo, Josipa i još jedan izvanredni suradnik – Ivica Krajač. Onda »Gubec beg«. Pa znate li vi što je bio »Gubec beg«? To je bio dokaz da smo mi dijelili svjetske vrijednosti i pripadali onome najvrednijem što se tada u svijetu događalo.

To što je sedamdesetih kod nas buknulo i vinulo nas u visine, to nas je vinulo među tri glazbeno najvažnije zemlje u Europi, a pet u svijetu. Karlo Metikoš jedna je od osoba koja je za to zaslužna. Mi smo stvarno bili dio svjetske preraspodjele rock scene.

Metikoš je bio veliki šarmer izuzetno radoznalog karaktera, a kao stvaralac znao je mnogo o muzici. Htio je, »Gubec begom« napraviti autentičan odgovor na tadašnje svjetske trendove i to je uspio.

A imao je, da se razumijemo, i sjajnu interpretatoricu. Možete vi napisati ili skladati što god, ali ako nemate nekoga tko bi to iznio na način kako djelo zahtijeva, nemate ništa.