Bacivši u potpuni trans mnogobrojnu publiku zagrebačke Arene, čak drugu noć za redom, Petar Grašo je apsolutno opravdao recentnu nagradu, Večernjakovu ružu za glazbenika godine. Dva i pol sata je publika od riječi do riječi pratila pomno osmišljen repertoar prepuštajući se kako auditivnim, tako i vizualnim užitcima.

Budući da su upravo dva Grašina koncerta prva nakon dvogodišnje stanke popunjavanja Arene, publika je bila vrlo nestrpljiva. Međutim, unatoč kašnjenju od četrdesetak minuta, impresivan subotnji koncert Grašo je otvorio za klavirom na sredini pozornice izvodeći najnoviji hit »Je l’ ti reka ‘ko«.

Posveta Oliveru

Čim se ustao pozdraviti publiku, zahvaljujući majstorskoj igri svjetla, bilo je jasno kako je i Arena postala svojevrstan domaćin aktualnom zagrebačkom Festivalu svjetla. Fascinantni svjetlosni efekti su dramaturški pratili repertoar podcrtavajući ionako snažan amalgam emotivnog doživljaja. Već pri trećoj izvedenoj pjesmi »Šporke riči«, ritam, i glazbe i svjetla, se posve ubrzao te se Grašo primakao samom rubu pozornice uz koji su okupljeni pjevali iz petnih žila.

– Prošlo je pet godina od zadnjeg koncerta u Areni. Prve tri relativno brzo, ali ove zadnje dvi… Strašno sam sretan da smo se počeli osjećat’ onako kao trebamo – slobodno!, rekao je Grašo osvrćući se na pandemiju.

Sve do refrena, pjesmu »Trebam nekoga« je pjevala publika, na što ju je pjevač i bodrio energično se krećući na sve tri strane pozornice. Ubrzo su dvoranu ispunili i veliki crveni baloni kojima se publika dodavala ostatak noći, često prateći upravo ritam samih pjesama.

Otpjevavši »Nisam ja za te«, Grašo je odao počast Oliveru Dragojeviću kazavši kako je upravo on zaslužan za sve što mu se posložilo na početku karijere.

– Jako nedostaje i što ga više nema, to ga više ima!, Grašine su riječi koje je publika popratila gromoglasnim pljeskom.

Izvedbom koju su na ekranima pratile i Oliverove fotografije, »Nedostaješ mi ti«, rasplesali su se baš svi. Nakon što je objasnio kako nije baš sklon duetima jer smatra da bi trebali dolaziti iz srca, a današnji su uvelike komercijalizirani, Grašo je pozvao publiku na igru. Komunikacija Graše i publike koja je zamijenila Doris Dragović u pjesmi »Što je od mene ostalo« je bila posebno dojmljiva.

Foto: Mario Poje

Privatizirana zabava

Jedinog gosta na koncertu je Grašo najavio kazavši kako ne voli puno gostiju na koncertu, ali kako neki ni nisu gosti, već su postali familija.

Kad je rekao: »On je od ‘95. dio familije, čovik koji je napisao i supotpisao skoro sve moje hitove«, više nije bilo nikakve dvojbe da na pozornicu stiže Tonči Huljić. Huljić se ležerno obratio publici rekavši kako je došao samo da se Grašo može presvući i lagano otpočeo pjevajući »Guštan, i guštan, i guštan…«, a razvidno je bilo kako gušta i publika!

Zajedno su izveli pjesme »Inamorana« i »Providenca«, dok su se na ekranima nizali kadrovi Dalmacije iz prošlih vremena. Huljić je publici zahvalio kazavši: »Ostavljan vas zetu«, što je bilo popraćeno glasnim pozitivnim ovacijama.

Kako je koncert koincidirao s Grašinim rođendanom, rekao je da si daje za pravo privatizirati zabavu te je koncert doveo do samog vrhunca pjevajući »Ostat ću uvik isti«, dramatično recitirajuću pojedine stihove. Koncert je priveo kraju veselim hitovima iz devedesetih koje su veličanstvenima učinili vatrometi na pozornici.

Iako su se pri ulasku u Arenu strogo poštovale COVID-mjere, spektakularnim nastupom Grašo je prisutnima omogućio da sve bude kao (prek)lani. Publika je konačno iskusila odušak od pandemijske svakodnevice koji je najprikladnije izraziti Grašinim duetom s velikim Arsenom – »Sad te se samo rijetko sjetim«.

__

Anđela PARMAĆ