Backstage Live Pula

Melissa Aldana, nova zvijezda jazza: Čileansko nasljeđe u glazbi predstavit će 9. srpnja u Puli

Davor Hrvoj

Foto Davor Hrvoj

Foto Davor Hrvoj

Čileansko-američka tenor saksofonistica i skladateljica, 9. srpnja nastupit će u Istarskom narodnom kazalištu na festivalu Backstage Live Pula.



Nova zvijezda na jazz sceni, čileansko-američka tenor saksofonistica i skladateljica Melissa Aldana, će 9. srpnja nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu, na festivalu Backstage Live Pula.


Aldana je rođena u Santiagu u Čileu. Preselila se u SAD kako bi pohađala Berklee, a 2010., godinu dana nakon diplomiranja, objavila je svoj prvi album »Free Fall« te se otada njezini uspjesi nižu strelovitom brzinom.


Na koncertu u Puli predstavit će album »12 Stars«, svoje novo, šesto diskografsko izdanje. »Taj album je priča mog života tijekom pandemije«, rekla je.




»Tijekom tog razdoblja prolazila sam kroz puno dubokih osobnih iskušenja i provela sam proces obnove. Prestankom pandemije posvetila sam se duhovnim stvarima. Primjerice, željela sam naučiti više o tarotu. Zaintrigirala me povijest tarota i samo njegovo značenje.


Također, posvetila sam se izučavanju numerologije i astrologije. Zapravo, pokušala sam dokučiti smisao i provesti osobni proces izlaska iz krize. U sklopu toga počela sam pisati glazbu koja korespondira s tim temama, a koja je potaknuta svim mojim krizama.


Primjerice, na samom početku pandemije napisala sam skladbu »Falling« koja je odraz mog sna. Sanjala sam da sam majka, što je povezano s mojim sadašnjim stanjem. Naime još uvijek nemam djecu, ali… Naziv albuma, »12 Stars«, zapravo dolazi od carice koja nosi krunu s dvanaest zvijezda.


U numerologiji i prema tarotu to predstavlja moj bitak. Matematički gledano povezano je s datumom i vremenom mog rođenja. Na kraju tog dugog razdoblja u mom životu dokučila sam smisao procesa kroz koji sam prolazila. U astrologiji se to naziva Saturnov povratak.


Dvanaest zvijezda za mene predstavlja dvanaest mjeseci u 2020. kad se navršilo mojih dvanaest godina boravka u New Yorku. Bilo je to razdoblje moje osobne borbe. Odraz svega toga može se čuti na tom albumu.«


Duhovna povezanost


Može se čuti i na njezinom prethodnom albumu, »Visions«. Naime na Melissu Aldanu snažan je dojam ostavio život meksičke slikarice Fride Kahlo poznate po autobiografskim elementima u njezinim djelima. To, kao i suosjećanje s njezinim patnjama, potaknulo ju je na pisanje skladbi za spomenuti album koji je objavila 2019.


»Oduvijek sam njezina obožavateljica«, kaže. »Njezina priča je jedinstvena i dramatična, fascinantna. Svidjela mi se zamisao o tome da se mogu poistovjetiti s njezinim životom i da to mogu koristiti prigodom vlastitog glazbenog autoportretiranja, iskazivanja vlastite priče.


Proučavajući njezin život shvatila sam da je često radila portrete i autoportrete jer je cijelo vrijeme bila u krevetu. Slikala je svoju stvarnost, kroz likovnost je pričala o vlastitim borbama. To je jedan od razloga zašto je njezina umjetnost bliska mnogima od nas. To je nešto stvarno.


To me je nadahnulo na pisanje skladbe, slijedila sam te smjernice. Željela sam kroz svirku progovarati o svemu o čemo sam razmišljala, a ne pod svaku cijenu snimiti dobar jazz album. Željela sam portretirati moj osobni proces, a on je uključivao rastavu braka i druge stvari koje su ostavile dubok trag u mojem iskustvu.


Gledajući kako je ona portretirala svoju borbu, koja je, naravno, potpuno drukčija od moje, donijelo mi je neku vrstu nadahnuća i razumijevanje da nije potrebno bjesomučno tragati za odgovorima jer oni su u nama.«



Likovnost je za Melissu Aldanu važno i u drugim aspektima njezinog djelovanja. Naime naslovnicu za album »12 Stars«, kao i za prethodni, »Visions«, napravila je Cecile McLorin Salvant, jedna od najboljih jazz pjevačica današnjice i jedna od njezinih najbližih prijateljica, srodna duša.


Melissa Aldana je svirala s njom u Village Vanguardu, a ta je snimka objavljena na albumu »The Window« Cecile McLorin Salvant. Poslije joj je uzvratila suradnjom, ne samo glazbenom. »Ona me jako dobro poznaje«, tvrdi. »Osim činjenice da je sjajna umjetnica, pjevačica, ona je moja »sestra«, moja »obitelj«.


Duhovno smo povezane. Često smo razgovarale tijekom pandemije. Mislila sam da nema bolje osobe koja bi mogla tako portretirati moje osjećaje. Rekla sam što želim i ona je shvatila od prve. Sve se svodi na spoznaju o tome tko sam zaista. Način na koji je ona to napravila savršeno oslikava ono što jesam.«


Iskrena i ranjiva


Melissa Aldana je pronašla odgovore i ostvarila vlastiti stil. Na koncertu koji je održala na ovogodišnjem jazzahead!-u u Bremenu, najvećem jazz skupu na svijetu na kojem je predstavljena kao nova jazz zvijezda, osjetio sam da je donijela novi pristup u jazz glazbu.


Podsjetilo me to na način razmišljanja Theloniousa Monka – ne na način sviranja nego na način razmišljanja. Bilo je to nešto što nikad prije nisam čuo. Fascinantno! »To je zanimljivo jer moji me učenici često pitaju kako vježbam, kako razvijam osobni zvuk i vlastite zamisli«, objašnjava.


»Zapravo nikad nisam razmišljala o tome, ali mislim da se približavam toj spoznaji. Još uvijek pokušavam pojmiti mnogo toga. Moj osoban proces uvijek je bio više usmjeren na pokušaj spoznaje nečijeg načina razmišljanja nego na note, pokušaj razumijevanja koncepta zuka i osjećaja tajminga i nečijeg izražavanja.


Godinama sam, na osnovi takvih istraživanja, pokušavala zamišljati kako bi neka osoba mogla svirati. Kroz taj vrlo dubok proces prolazila sam proučavajući stvaralaštvo mnogih glazbenika iz povijesti, poput Bennyja Golsona, Paula Gonsalvesa, Sonnyja Rollinsa, Dona Byasa, Genea Ammonsa, Marka Turnera.


Također, kroz taj sam proces prošla izučavajući glazbu Arta Tatuma. Prikupila sam toliko puno podataka iz raznih izvora, a oni se razlikuju od glazbenika do glazbenika. Važno mi je pokušati naučiti kako zvuči Sonny Rollins, kako Benny Golson svira promjene, kako se u njegovoj glazbi, u njegovim saksofonskim izvedbama održava cjelokupna povijest glazbe. To mi daje slobodu i mogućnost da iz svega toga izvlačim zaključke i donosim odluke.


Imam kontrolu nad tim znanjem, a svaki put kad sviram mogu si dozvoliti da budem ranjiva, da djelujem u trenutku, da nemam nikakva očekivanja, da ne razmišljam o tome hoću li rasturiti ili ne, nego da mogu biti iskrena u provođenju svojih zamisli i da sam u mogućnosti povezati se s trenutačnim osjećajima i onime što želim reći u tom trenutku.


Ne želim vježbati nešto što odmah iskače na površinu, a što nam je svima zapravo prirodno, nego se usredotočujem na to kako ću se tijekom svirke osloboditi ega i biti potpuno iskrena u pogledu onoga što želim iskazati. Spoznaja da mogu tako svirati, bez obzira izvodim li balade ili bilo što drugo, ohrabruje me da odaberem takav način sviranja, upravo zato što ja tako čujem. Te mi spoznaje pružaju slobodu i samopouzdanje da nastavim u tom smjeru.«


Sloboda je prisutna i u njezinim izvedbama, zbog čega ih može graditi na spontanosti i nepredvidivosti. »Trenutna improvizacija je prisutna kad god sviram«, tvrdi.


»Ne vjerujem u zamisli o tome da netko, primjerice, donese odluku da će u jednom trenutku svirati više free glazbu, a u nekom drugom više jazz. Sve dolazi iz istog izvora. Ako ćete biti spontaniji i svirati više free, a potom minimalistički, i dalje ćete koristiti iste podatke iz povijesti glazbe.


Slušate li nekoga kao što je Ornette Coleman, shvatit će te da je uronio duboko u glazbu. On svira free, ali u njegovoj svirci uvijek ćete osjetiti povijest te glazbe. To mi nedostaje kod nekih glazbenika koji žele svirati free. Mnogi od njih koji žele svirati free nisu povezani s time. Moja kreativnost ovisi o stvaranju u trenutku, kad sam u potpunosti, sto posto spontana, unutar jezika koji je već poznat.


Primjerice, tijekom našeg sadašnjeg razgovora ne planiram što ću govoriti, ali nekako znam kako ću reći nešto jer imam iskustvo s jezikom kojim govorimo. Svo moje vježbanje, usvajanje znanja, sve što radim, pomaže mi da se mogu u potpunosti osloboditi i opušteno razgovarati s tobom i svirati sa suradnicima u trenutku.«


Ponirati u dubinu


Godine 2013. kao dvadesetčetverogodišnjakinja Melissa Aldana je postala prva instrumentalistica i prva južnoamerička glazbenica koja je pobijedila na Međunarodnom natjecanju »Thelonious Monk« u kategoriji jazz saksofona. Poput Monka i ona je izbirljiva u pronalaženju suradnika koji mogu dublje proniknuti u njezin koncept i s uvjerenjem tumačiti njezine zamisli. Drži istu postavu tijekom niza godina – upravo kao što je to Monk radio.



Nije često mijenjao suradnike. Zato joj je važno zadržati na okupu isti sastav kroz duže vremensko razdoblje. Zato će na koncertu u Puli nastupiti sa svojim stalnim kvartetom u kojem su gitarist Lage Lund, kontrabasist Pablo Menares i bubnjar Kush Abadey. S njima je nastupila i na spomenutom koncertu u Bremenu. To je rezultat njezinog dvanaestogodišnjeg rada, otkako je u New Yorku.


«Kad sam doselila u New York kao da sam krenula od nule – tek poneki jam session i nastojanje da usavršim svoje sviranje«, sjeća se. »No imala sam viziju, znala sam da moram pokušati nešto stvarno, što će me odrediti. Znala sam da, želim li to ostvariti, moram imati stalni sastav s istim članovima s kojima mogu razvijati glazbu, s ljudima kojima mogu vjerovati i koji svoju karijeru mogu staviti na čekanje, koji će se odazvati na svaki moj poziv.


Ovo što sad čujete nije samo još jedan projekt. To je rezultat dogogodišnjeg rada, sata i sata provedenih zajedno, sviranja, vježbanja razgovaranja o toj glazbi. Zato svi zajedno vjerujemo da je to puno više od samo još jednog nastupa. To je traganje za nečim osobnim.


Zaista vjerujem u to, želim se držati toga. Nastavit ću djelovati na taj način, jer to je nešto što pokušavam raditi cijeli svoj život. Vjerujem da je jedino tako moguće prodrijeti zaista duboko u nešto, kad iskustvo stječete s istim glazbenicima, kad zajedno sami sebe iznenađujete.«


U razvoju njezine glazbe veliku je ulogu odigrao gitarist Lage Lund. Osim što već dugo svira s njom, producent je njezinog novog albuma.


»Volim zamisao o suradnjama u smislu da zajednički treba ponirati u dubinu«, govori. »Dajem sve od sebe da se predstavim u najboljem izdanju, trudim se pisati glazbu, provodim sate i sate uz literaturu, vježbanje zvuka, osmišljavanje skladbi, ali svjesna sam da postoje određena ograničenja. Zato je tu Lage. Volim njegov ukus, vjerujem mu.


Učim iz njegovog procesa rada na mojoj glazbi. On me uvijek povede na neko drugo mjesto. Naime ne želim biti u zoni komfora. Kad sam mu donijela skladbe za snimanje albuma, vjerovala sam da će im pristupiti na najbolji način i da ću se moći prepustiti nadahnuću.


Zato smo u stanju snimiti nešto što je za nas potpuno novo i osobno. Radi se o mojoj viziji, mojoj priči, ali ujedno i o Lageovom pogledu. Svi glazbenici iz kvarteta daju doprinos da ta priča bude jedinstvena. Glazbenici s kojima sviraš određuju način na koji ćeš zvučati.«


Posvećenost detaljima


Glazba za album »12 Stars« nadahnuta je modelima odgoja djece, obiteljskog praštanja, prihvaćanja i samoljublja. No to nije sve što ju motivira za pisanje skladbi.


»Najvažnije mi je vjerovati u to što radim«, kaže. »Bez obzira gdje sam i što radim, ako vjerujem u to svim srcem ću se truditi da to ostvarim. Za mene je uvijek važno biti dijelom ekipe. Ovi su glazbenici dobro proučili tradiciju, ali vole i suvremenu glazbu, puno različitih vrsta glazbe.


Dakle, pitanje je kako ću uspostaviti razvnotežu između svih tih stvari koje toliko volim. Uvjerenja sam da sve što radim mora biti u nekom odnosu sa svime što dolazi od Colemana Hawkinsa do današnjih dana.


On je dio povijesti koja određuje moju glazbu. Melodija, kao nešto što čujem u glazbi koju volim, iz svih vremenskih razdoblja, kao i osjećaj i harmonija – ti su mi elementi najvažniji u pisanju glazbe.


Moj skladateljski proces nema ništa s čekanjem da se pojavi nadahnuće. Radije svakodnevno portretiram svoje trenutačno stanje uma, čim više mogu. To može trajati sat, dva sata ili trideset minuta. Moje stanje uma koje je sjebano…


Jednostavno bila sam posvuda, kao svi mi, pitala sam se zašto nešto radim baš tako kako radim, čekala sam da to bude svrhovito. Kad vježbam to je uvijek s nekom nakanom. Željela sam imati neki cilj.


U ovom slučaju željela sam naslikati glazbene portrete kroz koje ću dublje zaroniti u istinu koju želim iskazati, jer ja sam više od onoga što površni slušatelj može zaključiti. Nadam se da kroz ovu glazbu slušatelji mogu bolje shvatiti moju osobnost.«


Ponekad je to svjesno, ali nekad i nesvjesno. »Nekad je bilo nesvjesno, ali sad kad sam sazrela mogu to pojmiti«, objašnjava.


»Razlog zašto toliko govorim o samoprihvaćanju, ljubavi, neprestanom kretanju i obitelji je taj što smo svi povezani kroz nedaće i borbu. Zato je dobro znati da još netko prolazi kroz slična iskustva, da je to uobičajeno u našoj zajednici. To mi je jako važno. Važno mi je i zato što sam puno naučila kroz vlastiti proces tijekom pandemije.


Također puno podučavam, govorim da postoji mnogo toga što ne koristim u stvaranju glazbe samo zato što se pojavi u mojem životu. Želim pronaći način da sve to povežem.


Povezujući sve to kroz moju borbu naučila sam da je najvažnije prepustiti se i prihvatiti način na koji čujem zvukove koji me okružuju. Sad sam bolje i svjesna sam da sam osoba koja posvećuje pažnju detaljima.


Zvuk vježbam svakodnevno, ali sad kad vježbam ne pokušavam samo naučiti skladbu nego proniknuti u njezinu dubinu, njezino značenje, a ne njezine tehničke karakteristike. Razmišljam na drukčiji način, ali istodobno vjerujem u slobodu i spontanost u glazbi i zato je puno toga što možete čuti slušajući album osmišljeno na samom snimanju.«


Jedan od važnih elemenata koji određuju Aldaninu glazbu njezino je čileansko nasljeđe. Upravo je po tome jedinstvena na svjetskoj jazz sceni.


»Uvijek sam razmišljala o čileanskom folkloru. Moji čileanski korijeni u izravnoj su vezi s mojim identitetom. Odrastala sam u tom okruženju. Sretna sam što sam odrastala uz oca koji je jazz saksofonist, što sam stasala u tom duhu. On me uvijek ohrabrivao u svemu što sam radila.


Vježbanje je za mene uvijek bilo zabavno. I kad sam otišla u Sjedinjene Američke Države najsnažniji utjecaji i dalje su bili vezani za glazbu općenito, ali način na koji sam svirala, na koji sam pristupala glazbi, na koji sam živjela, snažno je bio ukorijenjen u čileanskom nasljeđu, jer tamo sam rođena.«


Oči Čilea


U novije vrijeme na njezinu glazbu, posebice na skladateljski rad, najviše utječe brazilska glazba. Zato se posvetila proučavanju stvaralaštva raznih brazilskih glazbenika, od Caetana Velosa preko drugih velikana do onih iz novog naraštaja.


»Prije pandemije bili smo na turneji«, prisjeća se. »Poslije koncerata uvijek bismo slušali glazbu, svatko na svom iPodu. Tada se odjednom pojavio Guinga. Nikad prije nisam čula za njega. U potpunosti sam se zaljubila u njegovu glazbu. Iako nisam razumjela jezik bila sam fascinirana tom glazbom. On me uvjerio u priču koju želi ispričati. Govorio je o tome da je prehlađen, tužan, zaljubljen.


Tada sam se zapitala, budući da sam saksofonistica, dakle nemam tekstove i ne pjevam, bi li to mogao biti moj način da izrazim osjećaje. Najvažniji utjecaji dolaze iz harmonijskog aspekta te glazbe, kao i ljepote melodija. Također, mnoge balade koje izvodim solo nadahnute su izvedbama gitarista, skladatelja i tekstopisca Guinge.«


Poznato je da su se mnogi jazz glazbenici uključili u borbu za ljudska prava. Posebice je to bilo izraženo u SAD-u gdje su džezisti dizali glas protiv rasizma. Tako je borba za ljudska prava u Čileu potaknula Melissu Aldanu na pisanje glazbe. »Napisala sam skladbu nakon velikih prosvjeda koji su 2019. održani u Čileu.


Nikad se nisam osjećala dijelom tog miljea, nikad nisam prigrlila to kao dio mog identiteta, nikad nisam snažno osjećala taj čileanski identitet samo zbog mojeg obiteljskog nasljeđa. Zapravo, uvijek sam bježala od toga, no kad se to dogodilo morala sam se oglasiti, nisam mogla zatvoriti oči kad sam vidjela da prosvjeduju ljudi moje dobi, ali i mlađi i stariji.


Mislili smo da je moguće na miran način promijeniti nešto što se godinama radilo na krivi način, ali to je postalo nešto puno veće. Tada sam glasovala za sadašnjeg predsjednika, koji je hrvatskih korijena (Gabriel Boric, op. aut.). No ljudima je bilo onemogućeno javno govoriti, vladine snage su na njih bacale suzavce…


Zato sam odlučila napisati skladbu kojom ću se referirati na ta događanja. Tako sam za svoj novi album »12 Stars« napisala skladbu »Los Ojos de Chile«, što znači »Oči Čilea«.


Taj album objavila je za legendarnu diskografsku kuću Blue Note koja je njezin novi izdavač. Za Blue Note već desetljećima snimaju neki od najvažnijih jazz izvođača, a neka od tih izdanja postala su kultnim ostvarenjima jazz diskografije.


Pridruživanje takvom diskografu svakom je mladom glazbeniku ostvarenje životnog sna. Bila je to ogromna prekretnica i u njezinoj karijeri. »Zahvalna sam na tome, ali i osjećam odgovornost«, govori.


»Nije stvar u tome da je to nešto iznimno, ali osjećam veliku odgovornost i potrebu da napravim nešto stvarno i iskreno. Zahvalna sam što mi se pruža mogućnost da radim ono što zaista želim, bez da išta žrtvujem.«


Međusobno titranje


Poput mnogih drugih jazz glazbenika i Melissa Aldana je istraživala povijest Blue Note izadnja i slušala te ploče. Naime to je jako važno za sve mlade glazbenike – slušati važne ploče, a mlađi naraštaj glazbenika je to gotovo zaboravio. »Ja sam iz onog naraštaja koji je radio na taj način«, kaže.


»Stalno slušam CD-ove. Svaki dan neprestano slušam albume. Osim toga odrastala sam slušajući glazbu, puno sam transkribirala. Puno sam naučila iz mnogih ploča koje su objavljene za Blue Note. Nestvaran je sam pogled na njihov katalog. Puno je sjajnih albuma. Zato kažem da je za mene to velika odgovornost. Kroz to sam učila o povijesti te glazbe i shvatila da s time nema šale.«


Od ploča koje je objavio Blue Note najuzbudljivije su mi one Andrewa Hilla, primjerice »Black Fire« sa saksofonistom Joeom Hendersonom, ali i »Point of Departure« i »Judgement!«. Također, mnoge ploče Arta Blakeyja i Jazz Messengersa, kao i Sama Riversa. »The State of the Tenor« Joea Hendersona je još jedan od tih nevjerojatnih albuma.


Tu je i album »Twenty One« Geri Allen koji jako volim. Stvarno je cool. Nevjerojatna skladateljica i pijanistica. Geri je uzor mnogima od nas. Njezina je glazba tako divna, tako moćna. Pomogla mi je da shvatim puno toga. Danas mi je čudno kako tako dugo nisam bila svjesna njezine glazbe.


Nadahnjuje me. Ako bih trebala spomenuti nekoga kao uzor, to je ona. Tu je toliko glazbe. Zato mi je jako čudno što moji učenici ne poznaju standarde, ne slušaju ploče. To mi je jako žalosno jer to je dio našeg života, razlog zašto mi danas sviramo. Jedan od tih abuma, iako nije objavljen za Blue Note, je »Ellington at Newport« Dukea Ellingtona s onim nevjerojatnim solom Paula Gonsalvesa.


Prvi put sam ga slušala jako davno, ali kad god mu se vraćam ponovo shvatim kako je povezan s poviješću glazbe. Zbog načina na koji sviraju shvatim zašto ja danas sviram tako kako sviram. To dolazi iz prethodnog razdoblja. Primjerice, ako pažljivije slušate prve snimke Colemana Hawkinsa shvatite da je to potpuno ludo za to razdoblje.


Dakle taj album, »Ellington at Newport« – kad sam čula tu izvedbu Paula Gonsalvesa u meni se nešto promijenilo. Sličan dojam na mene je ostavio album »Freedom Suite« Sonnyja Rollinsa. Ostala sam zaprepaštena kad sam prvi put slušala taj album koji je Rollins snimio u trio formaciji.


Otada sam i ja često svirala u trio formaciji. Potom »Live at the Village Vanguard« Kurta Rosenwinkela (pravi naziv tog albuma je »The Remedy«, op. aut.). Obožavam njegov način sviranja, njegove skladbe. To su za mene neki od najutjecajnijih albuma govorimo li o skladbama, ali i mojem načinu razmišljanja o glazbi.


Volim i Charlesa Lloyda, njegov način sviranja i slobodu koju ispoljava tijekom glazbenog izražavanja. Poseban je. Osjećam da titramo na istoj frekvenciji. Volim način njegovog razmišljanja, način korištenja prostora i vremena, strpljenje.«