Hrvatska Adele

Lucija Ćustić Luce: ‘Josipa Lisac mi je jednom rekla, Luce, tebe će ili ljudi jako voljeti ili jako neće’

Anđela Parmać

U bogatoj karijeri surađivala je s velikim glazbenicima, između ostalog i s Josipom Lisac



Znate li koga nazivaju vrckavom hrvatskom Adele? Je li vam poznato da joj je velika Josipa Lisac predvidjevši blistavu karijeru rekla: »Tebe će ljudi ili jako voljeti, ili jako neće. To je znak da radiš nešto dobro, da si svoja«.


Kao tinejdžerica je bila primorana pretvarati se da je starija, samo kako bi mogla sudjelovati u televizijskom pjevačkom natjecanju.


Zagrepčanka Lucija Ćustić Luce je domaća kantautorica impresivnog vokala koja za svoje stihove kaže da su melankolija u boji. Nesumnjivo talentirana Luce, diplomirana vinarka koja se bavi i sinkronizacijom te voice-overom, u razgovoru za naš list se prisjeća prvog susreta s glazbenom divom Josipom, osvrće se na klapsko pjevanje tijekom studija, ali i otkriva kojim je sve glazbalima ovladala, kako nastaju njezini spotovi te kako su je pandemijski uvjeti života motivirali na traženje novih prilika.





Prije nekoliko godina ste gostujući u jednom podcastu rekli da se plašite javnih nastupa, odnosno da vas trema obuzima pred nastupe, a ponekad potraje i kroz prve minute samog izvođenja. Jeste li s vremenom naučili zauzdati tremu ili se još uvijek borite? Koje su Vam se metode borbe pokazale učinkovitima?


“U mom slučaju je trema došla tek nakon nekoliko godina bavljenjem ovim poslom, odnosno pozivom. Kad sam tek počela, nije me bilo strah ničega, pjevam li pred pet ili petsto ljudi, nije mi bila neka razlika. Pretpostavljam da je trema došla s dobrim recenzijama i reakcijama publike i struke jer mi se tad aktivirao poriv da opravdam sve te lijepe riječi, a mozak je počeo previše analizirati i preispitivati vlastite mogućnosti i uspjeh.


Trema je uvijek tu, ali s vremenom sam je naučila bolje hendlati. Ono što definitivno najviše pomaže je što bolja pripremljenost prije izlaska na pozornicu, a osim toga, i dovoljna količina sna je vrlo bitan faktor.”


Satovi klavira


Gledajući vaša gostovanja u podcastima, jasno je da se u takvoj formi dobro snalazite. Što mislite, zašto je tomu tako? Leži li odgovor u vašem vrckavom karakteru koji strože forme nastoje prigušiti? Preferirate li upravo takve – dulje i opuštenije medijske forme i zašto?


“Pa sami ste pitanjem dali odgovor. Da, nekako mi je ta forma prirodnija od onih instant intervjua koji traju nekoliko minuta pa moram jako puno toga strpati u nekoliko redaka ili minuta. Ljudi se često čude kad me vide i čuju mimo mojih pjesama. Čude se kako sam društvena, glasna i vesela.


S obzirom na to da su mi pjesme većinom sjetne balade, ali svi smo mi paleta emocija i karakternih osobina, nitko nije crno-bijel, pa tako ni ja. Malo jesam odmakla sad od pitanja, ali u svakom slučaju, puno su mi draže takve ležernije, otkačene medijske forme od onih strogih, suhoparnih.”


Dojma sam da je kroz život glazba pronalazila vas, češće nego li ste vi tragali za njom. Možete li se prisjetiti svojih glazbenih početaka, prvih instrumenata kojima ste ovladali?


“Oduvijek je glazba bila tu u nekoj formi. Od satova sintesajzera, preko upisa na klavir u glazbenoj školi, pa satova gitare, a onda i vježbanja sviranja ukulelea sebi za gušt, ali jedina konstanta kroz sve te godine je zapravo bilo i ostalo pjevanje. Od svih instrumenata sam prije ili kasnije odustala i danas mi je žao zbog toga.


Štoviše, plan mi je najesen upisati satove klavira. Bilo je tu i pjevanja u školskom bendu, pa i u fakultetskoj klapi, onda i na Rock Akademiji, ali sve to je bilo više hobistički, nego za ozbiljno. Sve dok nisam počela pisati vlastite pjesme te do trenutka kad sam upoznala svoju prvu menadžericu Emu Gušavac i potpisala svoj prvi ugovor za diskografsku kuću Menart.”


 


Posjedujete li još uvijek klavir stariji od stoljeća koji čak ima i držače za svijeće? Kako je pala odluka da Vam roditelji kupe baš taj klavir? Kao glazbenom laiku, početničko sviranja na takvom instrumentu doživljavam vrlo romantizirano. Je li i u stvarnosti bilo tako?


“Posjedujem. Eno ga, jadan, sakuplja prašinu u roditeljskoj kući. Imala sam neku fiks ideju da želim starinski klavir i kad sam ovog vidjela, bila je to ljubav na prvi pogled. Početničko sviranje je bilo sve samo ne romantično; sestra mi se non stop derala da šutim, pubertet nije dozvoljavao da vježbam koliko sam trebala, a profesorica mi je na prvoj godini davala djela s treće pa je, nažalost, u mom slučaju to rezultiralo preranim odustajanjem od glazbene škole.


Srećom, pjevanje je uvijek bilo i ostalo velik dio mene. Sjećam se razdoblja u kojima nisam nigdje pjevala kao vrlo ispraznih dijelova života u kojima je nešto silno nedostajalo. Kad mi je teško, uvijek se toga sjetim i pomislim: Ma, kako točno bih ti živjela bez pjevanja? Nekad imam osjećaj da mi je pjevanje kao zrak koji udišem; nisam nužno uvijek svjesna da ga trebam, ali bez njega ne mogu.”


 


Za vrijeme studija ste pjevali u klapi. O kakvoj je klapi bila riječ i kako na to iskustvo gledate s ovim vremenskim odmakom? Slušate li privatno klape?


“Bila je to mješovita klapa »Falkuša« na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam studirala. Voditelj nam je bio, sad, nažalost, pokojni, maestro Dinko Fio, iznimno bitan za klapsku glazbu, i sam autor mnogih klapskih pjesama, a ujedno i prvi profesor pjevanja Josipi Lisac.


Sjećam se kad mi je rekao: »Mala, predviđam ti budućnost kao što sam Josipi predvidio«, a ja sam si, tad još ne znajući da će glazba biti moj poziv, mislila što li ovaj dragi starac bunca. Bio je bio vrlo strog, ali konstruktivan i konkretan profesor i pedagog, a bilo je tu i puno putovanja na koja smo išli i super zezancije unutar klape pa je to zasigurno bio jedan divan, neopterećen period života kojeg se rado sjećam.”



Mnoštvo talenata


 


Jeste li inače u životu skloni uzimati u obzir savjete iskusnijih kolega, roditelja, prijatelja… Ili ste skloniji osloniti se na vlastitu intuiciju, ići vlastitim putem?


“Uvijek volim čuti konstruktivan savjet i kritiku, pogotovo ako dolazi iz usta nekog iskusnijeg od mene. S druge strane, dosad sam naučila koliko je intuicija moćno oruđe ako se njime zna koristiti pa se uvijek najviše oslanjam na neki svoj »feeling«.


Međutim, uzimam u obzir i savjete drugih. Problem kod slušanja drugih je u tome što ti svatko kaže nešto drukčije pa ako ti sam sa sobom ne znaš što valja, što želiš i ne želiš, vrlo lako se pogubiš u tom moru moranja, htijenja, željenja.”


Prvi put ste pred televizijskom publikom pjevali kao natjecateljica glazbenog showa Story Super Nova Music Talent. Je li istina da ste se tada pretvarali da ste stariji kako biste se uopće mogli natjecati?


“Donja granica je bila 16 godina, a kako je meni nedostajalo dva mjeseca do rođendana, nekako sam se prošvercala.”


Mislite li da su televizijska glazbena natjecanja dobra odskočna daska za početak glazbene karijere u Hrvatskoj? Kakav je Vaš stav o ugovornim obvezama koje pobjednici takvih natjecanja moraju ispoštovati? Doživljavate li ih kao opterećujuće breme ili sjajnu priliku za pozicioniranje na zvjezdanom nebu?


“Puno je tu odlučujućih faktora: kvaliteta ugovora, karakter i ambicija kandidata, a nisu svi koji su talentirani ujedno i sposobni graditi glazbenu karijeru ili to ne žele dovoljno. Također, ključan je talent samog kandidata kao i njegove mogućnosti vlastitog pisanja pjesama ili ovisnost o drugim autorima…


U teoriji je to dobra odskočna daska jer se brzim putem može predstaviti velikoj i širokoj publici, ali je vrlo individualno hoće li takva karijera biti jedan hit pa zaborav ili neka kvalitetna, dugogodišnja priča.”


Manje je poznato da se bavite i sinkronizacijom te voice-overom. Što vas najviše veseli u vezi s tim angažmanima i kako ste uopće završili u tim vodama?


“Dogodilo se dosta spontano. S obzirom na to da tijekom korone nisam imala koncerata, razmišljala sam što još znam raditi, a da se trenutačno može. Shvatila sam da mi korištenje glasa u bilo kojem obliku ide najbolje i najprirodnije te sam upisala tečaj za spikere i počela se javljati raznim kreativnim agencijama i slati snimke.


Voice over me iznimno veseli i opušta jer, za razliku od live nastupa, mogu ponoviti ako pogriješim i nitko me ne gleda. To je za onaj tremaški dio mene velika prednost. Istovremeno je i kreativno i dosta apstraktno jer moraš koristeći isključivo glas, osmisliti nekog nepostojećeg lika koji mora prenijeti emociju i poruku.”


Bili ste dijelom upečatljivog projekta »Obradi me nježno« gdje ste potpuno novo ruho priredili pjesmi Vlatke Pokos »Ne tražim ništa«. Zašto je ta snimka nestala s YouTubea, dok su mnoge druge ljubiteljima obrada još uvijek na raspolaganju?


“Nažalost, ni meni to nije jasno. Navodno su određena autorska prava u pitanju.”


Neke od glazbenih spotova za vas je radio Luka Nižetić. Kako je surađivati s njim? Budući da ste kantautorica, imate li već prilikom stvaranja pjesme viziju spota ili vizualni dio potpuno prepuštate suradnicima?


“Luka je jedno divno, multitalentirano, toplo i kreativno biće kojem potpuno vjerujem i znam kad mi on snima da će estetika biti na razini i da ne moram brinuti ni o čemu. Za neke pjesme imam vrlo konkretne slike u glavi pa znam što i kako bih željela od spota, dok za neke prepuštam stručnijima od sebe da osmišljavaju.


Recimo, kad smo na Visu snimali spot za pjesmu »Početak«, kad smo došli na svjetionik kod uvale Stončica, rekla sam menadžerici: Ajme, Ema, točno ovako nešto sam zamišljala u glavi za pjesmu »Proći će«. Na to mi je Luka rekao »Pa onda ćemo snimit’ i nju«, a ja mu odgovorila da imam samo ovu jednu haljinu sa sobom. On mi je mrtav hladan odgovorio da ćemo drugi spot staviti u crno bijelo pa neće nitko ni skužiti da je ista. Točno tako je i bilo.”




Nastupi za pamćenje


Je li moguće dobiti odgovor na pitanje koji Vam je Vaš nastup najdraži? Je li točna pretpostavka da vam je jedan od dražih onaj u zagrebačkoj Tvornici kulture iz 2018. godine?


“Nemoguće mi je odrediti samo jedan jer svaki nosi neku svoju čar i ljepotu. Ok, lažem. Bilo je i onih koje jedva čekaš da završe, ali većina je stvarno bila divna. Nastup na Medvedgradu po ledenoj buri koja nosi sve pred sobom usred ljeta, nastup u Domu Sportova pred pet, šest tisuća ljudi, nastup s Josipom koja zajedno sa mnom pjeva moju pjesmu, nastup u Rijeci dok sijevaju munje i lete čaše i pepeljare po terasi, a ti samo čekaš da te struja opiči.. I, naravno, nastup u Tvornici kao neka kruna dosadašnjeg rada. Naprosto je nemoguće odabrati samo jedan.”


Za vrijeme pandemije su mnogi portali prenijeli vašu objavu o traženju novog posla nakon što ste rekli da »drukčija vremena zahtijevaju drukčiju objavu«. Je li ta objava urodila plodom? Jeste li dobili ikakvu financijsku potporu od države kao i drugi kolege glazbenici?


“Financijsku potporu sam dobila samo 2020. godine, i to u dva navrata po nekoliko tisuća kuna. Dakle, daleko od dovoljnog za preživjeti nekoliko mjeseci, a kamoli čitavu godinu. Prvo mi je bilo neugodno objaviti da tražim posao, ali onda sam pomislila: »Ma, zašto neugodno? Ne tražiš ništa preko veze, nego samo priliku, a sigurno u ovom trenutku postoji netko tko treba osobu za posao, a isto tako ne zna gdje i kako doći do nje.«


Ta moja objava se proširila brzinom munje, šalila sam se da mi je barem takav PR bio kad mi je singl izlazio. Štoviše, neki su mislili da je to osmišljen PR uoči izlaska novog singla, ali nije bilo ništa planirano ni dogovoreno, jednostavno se razbuktalo samo od sebe i u nekoliko sati sam bila na doslovno svim portalima. Neke projektiće sam dogovorila, u međuvremenu sam počela pisati i kolumnu za jedan naš magazin, ali još uvijek sam otvorena za sve vezano uz voice-over i reklame, sinkronizacije, ma sve što uključuje glas i/ili kreativno pisanje.”


Govoreći o svojem stvaralaštvu, svojedobno ste vrlo poetski rekli: »Moje pjesme su melankolija u boji«. Što zapravo stoji iza te izjave?


– Postoje pjesme koje su sjetne i nostalgične, ali nisu mračne. Točnije, nisu crne ili sive, nego imaju boje, iako su te boje možda pastelne. Ono kad si tužan jer je nešto završilo, ali si i sretan jer je postojalo i trajalo. E, tome su većinom posvećene moje melankolije u boji.


 


Suradnja s Josipom Lisac

Dok ste još tragali za svojim mjestom na sceni, velika Josipa Lisac vas je prepoznala kao mladu nadu. Kasnije ste s Josipom otpjevali i mnoge duete, a nije se libila ni uputiti Vam pokoji savjet. Možete li se prisjetiti svojeg prvog susreta s Josipom? Kojeg se savjeta naše glazbene dive neizostavno pridržavate?


“Cijela priča s Josipom mi je i dan danas nadrealna. Tijekom Runjićevih večeri 2014., dok sam u backstageu čekala svoj red za pjevanje, dolazi do mene Josipa, upoznaje se i kaže »Luce, divna ti je pjesma, moj management mi ju je pustio, oduševljena sam«.


Mjesec dana kasnije, dolazi poziv od te iste Josipe Lisac, želim li biti gošća na njezinom tradicionalnom koncertu u čast Karla Metikoša i pjevati svoju pjesmu. Na kraju mi se na koncertu pridružila i sama Josipa i zajedno smo otpjevale moju »Možda mi«. Bilo je kasnije još nekoliko poziva, odnosno gostovanja, pa i u Opatiji u Kristalnoj dvorani na Večeri u čast Josipe Lisac.


Tad sam morala pjevati pred samom Josipom i prepunom dvoranom njenu kultnu » O jednoj mladosti« i tad sam si rekla: Ako ovo preživiš, možeš sve! Preživjela sam, a nakon koncerta je Josipa došla do mene i rekla mi: »Luce, imala si najteži zadatak večeras ovdje, a najmlađa si, bravo!«.


Obožavam i telefonske razgovore s njom jer se u svakom nasmijem, ali i naučim nešto novo. Jednom mi je rekla »Tebe će ljudi ili jako voljeti, ili jako neće. To je znak da radiš nešto dobro i da si svoja.”