Ljubitelji kultnog filma braće Cohen, malog remek-djela zvanog »Fargo«, kao i i odlične istoimene američke TV serije duge već pune četiri sezone, svakako će uživati i u svake pažnje vrijednoj norveškoj TV seriji »Kielergata« (Ulica Kieler) koju se slobodno može proglasiti »norveškim Fargom« jer nudi slično ozračje provincijskog bespuća, sjajnu kombinaciju crnog humora, drame i trilera, otkačenu i nesvakidašnju priču te vrlo dobru režiju i glumu.

Kreatori serije, a to je trojac Stig Frode Henriksen, Jesper Sundnes i Patrik Syversen koji je i režiser, radnju su smjestili u izmišljeni norveški gradić Slusvik koji je u cijeloj Skandinaviji na glasu kao idealno mjesto za život jer je standard vrlo visok, a stopa kriminala i bezakonja smiješna.

To, naravno, privlači mnoge na život u tom »ledenom raju« smješteno na granici Norveške i Švedske, a problem je u tome što mnogi od tih koje Slusvik privlači, uz podosta novaca imaju i – mračnu prošlost. Naravno, njihova okolina za to ne zna jer oni tu žive pod drugim imenom pa izvana sve uzgleda mirno, bajno, lijepo i savršeno.

No, u takvim sredinama dovoljno je da bilo što krene u krivom smjeru i odmah počinju problemi, a upravo to događa se u jednoj ulici tog gradića, u Ulici Kieler.

Alexandra Rappaport, Foto: Screenshot

Dva ubojstva

Temeljni pokretači radnje su dva ubojstva od kojih za jedno zna samo počinitelj i gledatelji, a drugo je poznato cijelom gradiću i zbog njega iz Osla dolazi detektiv Marius. Naravno, policijska istraga, kao i pojačana pažnja javnosti, nimalo ne odgovaraju većini stanovnika Ulice Kieler koji svoju prošlost brižjivo kriju, a u novonastalim uvjetima mračne životne priče prikrivenih kriminalaca, ubojica i žrtava nasilja polako će se, iz epizode u epizodu, početi otkrivati »tjerajući« gledatelja da navija za određene likove, ili pak želi razotkrivanje istine o negativcima.

Glavni lik je Jonas (Thorbjorn Harr) koji je nedugo po dolasku u Slusvik upoznao samohranu majku Elin (Andrea Braein Hovig), zaljubio se i počeo živjeti s njom i njenom kćeri, tinejdžericom Sofie (Ylva Fuglerud).

Sedam godina mirnog života kraju je privedeno tog ljeta, jeseni i zime kad je Jonas, što vlastitom krivicom, što zbog spleta okolnosti i ucjene kojoj je bio izložen, ubačen u žrvanj zbivanja koja prijete ne samo razotkrivanjem njegove kriminalne prošlosti, već i raspadom braka koji je u krizi zbog njegove povremene sklonosti alkoholu i mladenačkih mušica mlade Sofije.

Želi li spasiti svoj miran život i obitelj koju voli, Jonas je prisljen na različite poteze pri kojima uvijek mora strogo paziti da se ništa od toga ne otkrije te da u očima te sredine i dalje ostane uzoran i normalan građanin.

Jenny Strom Bjorntvedt i Ylva Fuglerud, Foto: Screenshot

Napeto i zanimljivo

Opisivati radnju nema smisla, ali svakako treba reći da je zanimljiva i napeta te da u svakoj epizodi donosi taman toliku dozu napetosti da na kraju svake epizode želite odmah krenuti na novu.

Deset epizoda dugih po 45 minuta nudi dobre i inteligentno osmišljene priče o prestrašenim ženama i nasilju nad slabijim spolom, nasilnim i agresivnim muškarcima, mukama tinejdžerske dobi, nacionalizmu i rasizmu, ogovaranju koje uništava ljudske sudbine…

Sve to ispričano je na dojmljiv i privlačan način, pri čemu su režiserske i scenarističke zahvale lako uočljive pa je tako ubojstvo nepoznate djevojke koje zgrozi zajednicu namjerna mala preslika ubojstva Laure Palmer iz kultne TV serije »Twin Peaks«. Na nju jako podsjeća i komična policijska ekipa koju čini smotani inspektor Marius (Nicolai Cleve Broch) iz Osla i dvije domaće policajke lezbijke. Još su brojnije poveznice s kultnom satiričnom serijom »Monty Python« koja se ne samo spominje izrijekom, već i niz situacija (cijelo mjesto traži Sofijinu mačku, zbog rušenja kipa osnivača mjesta osnivaju se građanske noćne patrole…) podsjeća na taj sjajni serijal.

Jasne poruke

No, nije režiser Syversen samo zahvalio velikim imenima filmske prošlosti, već je ponudio i dosta svoga pa je tako, primjerice, lako uočiti efektan postupak šokiranja gledatelja nekom jezovitom scenom koju u tako mirnom mjestu čovjek ne očekuje. Nakon toga slijedi opet dulje razdoblje potpune normale, pa zatim iznova šok.

Također je uočljiva i sposobnost režisera da neprimjetno »uvuče« gledatelja u radnju, a sjajan je i rad s glumcima, pri čemu uz glumce glavnih likova koji su odlično odigrali svoje uloge, svakako plijene i sporedni likovi poput nesretne žrtve divljačkog zlostavljanja Aline/Nine (izvrsna Alexandra Rappaport) i srednjoškolskog profesora Adama (Benjamin Helstad) te demonskog negativca, polupsihopata Williama kojeg je odlično odigrao Sigurd Myhre.

Sve u svemu, Ulica Kieler vrijedna je »posjeta«, odnosno gledanja i može vam skratiti ovu koronazimu, kako zanimljivom radnjom, tako i jasnim porukama o tome kako je slika stvarnosti vrlo rijetko ona koju pojedinac i društvo nastoje predstaviti okolini. Pa i sebi.