Moja mama ne tretira jednako moju vezu s djevojkom kao i bratovu vezu s djevojkom, a o tome se ne priča – Helena Janečić / Foto M. ANGELINI
Moja strip superjunakinja Horny Dyke je gay, ona pomaže ženama u svakodnevnim poslovima. Za ženske super heroje, Horny Dyke nosi netipičan kostim – traperice, pamučne majice i cipele s ravnom petom
Izložba radova osječke strip crtačice, akademske slikarice i aktivistice Helene Janečić pod nazivom »Osijek – Berlin – Beograd« otvorena je preksinoć u Dnevnom boravku Rojca. Njezini radovi, bilo u mediju slikarstva, stripa ili glazbenog performansa, prepoznatljivi su po autoričinoj osjetljivosti na rodne asimetrije prisutne u društvu, kojima autorica pristupa iz queer pozicije.
Tko je Horny Dyke?
– Horny Dyke je superjunakinja. Ona pomaže ženama u svakodnevnim poslovima. Ona je gay, ona pomaže i štiti svojih deset posto populacije, a ostalih 90 posto štite Batman, Superman i ostali superheroji. Za ženske superheroje, Horny Dyke nosi netipičan kostim – traperice, pamučne majice i cipele s ravnom petom.
U fiktivnom gradu
Jeste li jedina autorica u Hrvatskoj koja se bavi superjunakinjama?
– Malo je izvornih hrvatskih superheroja. Znam da postoji Lavanderman. Horny Dyke je druga, ali ona je underground junakinja. Postoji Super Di Dubravka Matakovića, Durica Ivice Bednjanca, pa Zlatka Krešimira Zimonića. One nisu superjunakinje, nemaju super moći, ali su moćni ženski likovi. Postoji srpska super junakinja Cat Claw, ona je rađena za američko tržište i dosta je uspješna. Horny Dyke se ne boji izraziti svoju seksualnost, nema tu straha, ona jednostavno živi svoj život. Ne može se ona bojati, ona je superheroj.
Tko je Helena Janečić
Uz snažan, a nepretenciozan autorski izraz bogat duhom i autoironijom, pulska izložba radova Helene Janečić, osim epizoda strip superjunakinje Horny Dyke, donosi i autobiografska pečalbarska iskustva, kao i nekoliko epizoda Heleninog Strip Popa, u kojima su izabrane pjesme (»Danas sam luda« Josipe Lisac i »Kao pjesma« Cacadou Looka), narativni predložak stripa.
Helena Janečić rođena je 1979. u Osijeku, 2003. je diplomirala na Sveučilištu Furman u SAD-u, a 2007. magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kroz strip i slikarstvo bavi se prikazivanjem neistražene ili zanemarene queer povijesti. Izlagala je na samostalnim i nizu grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Stripovi su joj uvršteni u antologiju »Ženski strip na Balkanu« (Fibra, 2010.), dobitnica je nagrade Ex Aequo 20. i 23. slavonskog biennala.
Horny Dyke ste vi?
– Horny Dyke sam radila po svojoj slici i prilici. Izgleda kao ja. Htjela sam napraviti junakinju koja je androgena, koja ne izgleda kao sve superjunakinje koje znamo, kojoj ću dati novi oblik u tom super junačnom svijetu. Jer, svi super junaci izgledaju isto: svi su jednako mišićavi, jednako su građeni, unificirani su, pa sam htjela napraviti jednu superjunakinju ‘između’.
Ovo je prvo gostovanje Horny Dyke u Istri?
– To su prvi stripovi s kojima sam se javnosti predstavila kao strip crtačica. Nakon toga sam se usmjerila u autobiografski strip i priče iz vlastitog života. No, ljudi traže Horny Dyke pa se, htjela – ne htjela, ponovno vraćam njoj.
Na pulskoj izložbi se predstavljate i intimnim procesima koji su doveli do odlaska iz Hrvatske.
– I Horny Dyke i ovaj autobiografski strip nemaju toliko u sebi aktivističku notu, koliko želju da se prikaže moja svakodnevica, koja je kao i bilo čija druga. Tražim posao, svađam se s mamom, razmišljam o tome što ću odjenuti, što ću jesti… Ono što svi prolazimo. To što imam djevojku u stripu je prikazano kao sporedna stvar, kao normalna stvar.
Foto M. ANGELINI
Autobiografski strip
Proživljavate potpuno iste procese kao neki heteroseksualni par.
– Mi smo OK, mi smo par i želimo živjeti skupa. To su stvari kroz koje prolazi svaki par. Homoseksualni parovi nisu različiti. Dobro, različiti su u tome što, nažalost, ne uživaju ista prava. A i ta riječ ‘ista prava’ je nezgodna riječ, jer straight ljudi pitaju kakva su ta prava koje mi tražimo. Moja mama ne tretira jednako moju vezu s djevojkom kao i bratovu vezu s djevojkom, a o tome se ne priča… Jednostavno, to nije jednako tretiranje.
Jeste li zbog toga imali problema kao slobodna umjetnica prilikom nalaženja posla?
– Kao slobodna umjetnica sam našla posao, ali da, to je problem. Gay osobe se boje reći, boje se biti iskreni na poslu, mogu izgubiti posao. I gube ga.
Kako ste donijeli odluku da s djevojkom preselite u Berlin?
– To je bio pokušaj da probamo drugdje živjeti, gdje je normalno vidjeti gay ljude na ulici. Mi smo i dalje radili iste stvari. I tamo sam crtala i slikala i frilensala; to se nije promijenilo, ali htjeli smo jednu afirmativnu okolinu oko sebe. I stvarno, vidjeli smo puno gay parova na ulici, idu u šoping, idu s posla, normalno žive. Jednostavno su vidljiviji i potrebno je to vidjeti oko sebe. U Osijeku sam rijetko vidjela gay osobe na ulici, a kamoli gay par da se drži za ruke ili ljubi u parku. To se ne može vidjeti. I kolikogod mislila da to ne utječe na mene, ja tako gubim svoj identitet. Htjeli smo otići negdje gdje normalno možemo reći svima da smo par; da ne razmišljamo kome reći, kome ne. Da ne govorim da moja partnerica u svojoj obitelji ne može otvoreno obznaniti da smo u životnom partnerstvu. To je isto jedna od realnih situacija s kojima se gay osobe suočavaju. Kod mene je situacija malo bolja. Ja mogu reći, dovesti svoju djevojku kući i predstaviti je kao moju djevojku. Moji roditelji tu i tamo stvarno kažu drugim ljudima »Pa da, Helena ima djevojku, vjenčala se sa svojom djevojkom«. To je stvarno sreća, ali moja djevojka to ne može reći.
Nakon berlinskog iskustva obje ste se vratile u Hrvatsku?
– Da, vratile smo se zato što, kao prvo, ona nije mogla biti dulje u Europskoj uniji, a kao drugo, nismo mogli baš naći poslove, a računi su dolazili. Morali smo se vratiti, i malo bolje isplanirati idući odlazak.
No, strip je ostao kao dokument.
– Da, to je iskustvo ostalo dokumentirano u stripu i mislim da će dobro doći ljudima koji namjeravaju otići iz Hrvatske i negdje ostvariti svoju egzistenciju. To je jako teško jer negdje drugdje ti si taj neki drugi, uvijek si neki stranac. Teško je bez dobro razrađenog plana otići van.
