Nema predaje, nema te korone koja nas more slomit’, idemo dalje jer muzika je moja duša, moje srce i moja strast. Počinjem snimati novi album s kojeg će nastupna pjesma biti »Vrime je za doma poć«.

Autor joj je Robert Pilepić, aranžer Aleksandar Valenčić, prava, provjerena ekipa i uvjeren sam da s naše strane greške ne more bit. A dalje? To se nikad, posebno u ovim uvjetima u kojima danas živi glazbena scena, ne more predvidjeti – kaže jedan od onih kojima je karijera glazbenika bila naprosto predodređena. Specifičan glas, istaknuti »sluh«, uživanje u javnom nastupu. Tek s navršenih šesnaest godina, i to kao dio sjajnog cover banda Amadeus, dakle jednog od sastava koje običavamo nazivati gažerskima, bio je već velika zvijezda. Obožavale su ga djevojke, pa i nešto starije žene. Glazba je već tada odredila da će joj on, Alen Vitasović, biti jedan od podanika.

– Prvo i prvo, raščistimo: osim u jednom kratkom periodu, o sebi nikad, baš nikad nisam razmišljao kao o zvijezdi. A i tada bolje da nisam. Ja sam naprosto jedan veliki zaljubljenik u glazbu iz Orbanići, tipičnog sela južne Istre. Nikad se nisam nikamo preselio, nikad nisam pripadao klanovima. Nikad zvijezda, kamoli dok sam prije 35 godina nastupao s Amadeusima, skoro da je ljutit Vitasović na naše opservacije kako je, čim je glazbeno prohodao, pokazao da njegov gard jasno daje do znanja da je riječ o – rođenoj zvijezdi.

Glazbeno obrazovanje

Mada, nije nas baš uvjerio. I dalje stojimo kod uvjerenja kako je doživio jako ranu slavu, a dodajemo i to da ljetne gaže ili ono nešto što su kasnije Gustafi nazvali »štalama«, znaju biti jako opasne. Zarade su, posebno kad imaš dvadesetak godina, velike, a obaveze, jer krediti su ono nešto što imaju roditelji, ne i ti – male. Kad se svemu doda i otvorena agresija ljepšeg spola, lako je zanemariti sve. Srećom po to njegovo rano razdoblje, Vitasović je previše opsjednut glazbom da bi se u cijelosti bacio samo na show business – završava srednju glazbenu školu, pa osim što dobro i specifično pjeva, jako dobro svira klavijature, što i jest jedan od preduvjeta skladanja vlastitih pjesama, kao i jedan jako specifičan, voljeni instrument u posebnim prigodama – saksofon.

– I opet zablude! Je, lijepo je kad imaš tako malo godina osjetiti da se ljudima dopadaš, pa i to da dok tvoji kolege mole roditelje džeparac, ti imaš svoje prihode radeći ono što voliš, ali što je s time da se ta ista tvoja generacija vikendom zabavlja, a ti radiš, pa onda opet radni tjedan, Orbanići, pet ujutro bus i pravac Pula. Najprije klasična srednja škola, gimnazija, nakon nje srednja muzička. Pa opet bus, Orbanići, mater te u devet večer dočeka, fritaja ili tako nešto. Nije mi jasno zbog čega nas muzičare svi uzimaju tako zdravo za gotovo. Popneš se na binu, zabavljaš se, na noć zarađuješ kao radnik u mjesec dana. Ma ni govora, ni izbliza nije tako, pojašnjava Vitasović te kreće u pojašnjavanje sličnog odnosa prema glazbenicima kad je u pitanju – služenje vojnog roka u JNA.

»Vojni« bend

– Većina moje generacije –​ Muzil, Rijeka, najdalje Zadar ili Šibenik. A ti, Vitasoviću, tamo ‘di je najteže i ‘di je najdalje – Kosovska Mitrovica, pješadija! Koliki mi je bio šok kad je poziv stigao, toliko mi tamo i nije bilo toliko loše. Jer bilo je mnogo kolega muzičara, osnovali smo bend i – svirali, sjeća se Vitasović koji je, ponukan već nemalim brojem iskustava, nakon vojske spakirao stvari i otišao u Skandinaviju, svirati na kruzere!

– »Sharks« je bio band u kojem sam djelovao i moram priznati da sam u te tri skandinavske godine u pravom smislu ispekao zanat. Nikad toliko brutalnog profesionalizma, uigranosti, toliko zadovoljstva bavljenja glazbom kao s mojim »morskim pasima«, pojašanjava Vitasović.
​Mada nostalgija, zov Istre, baš onako kako donosi atmosfera pjesme »Samo Bog te .moga učinit« u stihu: »nikad lipše jutro, na stanici z mlikon kafe«, vraćaju ga 1991. doma. Točnije na Radio Pulu gdje, kako ističe, radi za neveliki honorar kao glazbeni urednik. Moglo se dogoditi da mu čitava karijera ostane u zoni, istina uspješnog i voljenog, ali samo gažerskog banda. Da bude jedan od onih uvijek dragih glazbenika koji dižu atmosferu na ljetnim terasama, na samnjima, svadbama, ali nije ni to jer – došao je rat. Mada, kako se kasnije ispostavilo, u njegovom slučaju moglo bi se reći – nekom brat.

– Radio sam kao glazbeni urednik na Radio Puli, laganini. Livio Morosin bio je u marketingu. A jednom i drugom muzika u genima. A u prostorima Radija odličan studio. Nismo imali mira dok nismo snimili »Ja ne moren više tako, ja ne moren bež nje…«. Pustili smo na radiju i nastao je opći lom! Ne hit, čudo se dogodilo – i danas je tom epizodom oduševljen Vitasović.

Mada i ne treba čuditi jer vraćanje dijalektalnim korijenima, u okviru ČaVala, tada je krenulo silovito, a mora se priznati da je Vitasović-Morosin koalicija uistinu publici davala jedan nevjerojatni glazbeni izraz koji nije mogao proći bez uspjeha.

Nakon plime, oseka

Nakon te 1993. godine zaredali su festivali, a »ja ne moren više tako« dvojac djelovao kao nekad brazilski nogometaši: gdje god zaigraju ne samo da pobijede, nego rasture. U tih istih desetak godina, od ranih devedesetih do početka aktualnog tisućljeća, izašlo je niz albuma, pet studijskih, prodajne su brojke bile jako dobre, ukupna tiraža bila je oko 150.000 komada.

– Ako se ne varam, bila je 1996. godina, a ja sam pobijedio na svim festivalima na kojima sam se pojavio. Posebno ponosno ističem pobjedu u Splitu jer prvi se put dogodilo da jedan Istrijan osvoji Split, ako se ne varam i dalje sam jedini izvan Dalmacije kojem je to uspjelo, i danas je superponosan na svoj »festival val« Vitasović o kojem je 1999. godine čak snimljen dokumentarac, u režiji Igora Mirkovića, pod nazivom »Orbanići Unplugged«.

A onda kao da je grom udario – dolazi do autorske oseke, a tamo negdje poslije 2005. godine, unatoč nastupima i s velikim zvijezdama poput superpopularnog Thompsona, više se Vitasovića jednostavno »ne doživljava«. Da, počela je baš njegova velika, svekolika, višestruka – kriza.

– Malo je reć’ kriza. Bilo je tu apsolutno svih problema. Psihičkih najviše. Ja sam i dalje bio u fizičkoj kondiciji kako bih mogao nastaviti koncerte, ali moja je psiha ipak bila preslaba da bi se nosila sa statusom zvijezde. Iako sam desetak godina odlično radio, ostao sam izvan svih klanova. Ni tada, kao ni danas, nisam imao menadžera, a većina onih koja me prije dizala u zvijezde, tad me počela rušiti. Jesam, u jednom sam trenutku i ja posmislio kako sam velika faca, izgubio sam tlo pod nogama, dodir sa stvarnošću, a nakon toga počelo mi se događati da svi oni koji su me uvjeravali kako sam zvijezda, čine sve – protiv mene. Kad se u sve to uklope i mediji, kad vas hvataju za svaku krivo izgovorenu riječ, kad vam podmeću…

Ma i jači od mene bi se slomili, rezignirano nam svoju životnu priču pojašnjava Vitasović.

Kao na početku

Nakon velikih dvorana, sjećamo se da je bez problema rasprodavao najveće gradske dvorane, pa tako i riječku Dvoranu mladosti, opet povratak u »komornije« prostore. Na neki način, dvadesetak godina moćne karijere da bi se u jednom trenutku sve vratilo u – gažerske prostore iz kojih je krenuo.

– Ma to ja i jesam, volim manje prostore i direktni kontakt s publikom. Velike dvorane nisu mi pretjerano drage. Ono što mi smeta je stav ljudi da smo se svi mi muzičari nazarađivali novca tako da nam nije potrebno raditi. Malo je kome tako, a kad uzmemo da mi je zbog korone odgođeno samo ove godine oko 30 koncerata, pa nije baš lako biti pjevačem na hrvatskim prostorima, direktan je Vitasović.

I onda, baš kao kad je počinjao rat – eto ga novi Alen Vitasović. Razborit, ozbiljan, rekli bismo čak i mudar, nadasve skroman i jako socijalno osviješten! Njemu kao da najveće moguće krize, 1991. počinje Domovinski rat usred kojeg »izbacuje« svoj ponajveći hit »Ne moren bež nje«, da bi se vratio, i to jako zanimljivo iako još uvijek ne i autorski, usred globalne pandemije koronavirusa! Rekli bi psiholozi da se u normalana vremena zahvaljujući svom velikom talentu »poigrava« sa svime, karijerom i životom, te da do pune svijesti i angažiranosti dolazi tek kad je frka najveća?

Odličan start

– Godina je bila tako lijepo počela. Koncept novog albuma je bio dovršen, ugovor s Dancing bearom jamčio je dobrog izdavača, mogla je krenuti priča koja bi ovog ljeta bila otvorila vrata još većem broju nastupa. A ono: čudo od mistične korone i sve – zatvoreno. Dođe mi da nakon četrdeset godina na pozornici svemu kažem zbogom, ali kamo, gdje da odemo, pita se Vitasović.

Uistinu, korona je izludila većinu scene, neki su depresivni, drugi agresivni, smanjile su se cijene, sve se promijenilo. Sluti li na bolje ili se mora tražiti potpuno drugi i drugačiji smjer? Što će biti s moćnom hrvatskom glazbenom scenom?

– I dalje će postojati, ali morat će se prilagoditi. I moj je život bio premrežen prilagodbama, bit će to i dalje. Ali jedno znam: i dalje ću biti uvijek jedno i jedino, što se god događalo – muzičar. Oduzeti mi to pravo, značilo bi mi iščupati srce, a zna se što je čovjek bez srca, bolje da ga ni, zaključio je naš razgovor jedan uistinu drugačiji, zreliji, kako bi mnogi rekli – srčani i strasni, ali danas i – pametni Vitasović.

Izrastao iz istarskog etna

Oduvijek je Vitasović uronjen u etno vode. Mnogi se rado sjećaju njegovog familijarnog nastupa u Neumu?

– Iz istarskog sam etna izrastao. Pa moji su prvi nastupi kao dečkića bili s familijom u apsolutno etno duhu. Moj van je otac također poznati glazbenik: Toni livoruki. Čitavu porodicu karakterizira ljevorukost, a ja sam, zbog pritiska doma, ali i u školi, sposoban mnogo toga raditi s obje ruke. Najveći su moji uspjesi vezani uz istarski glazbeni izričaj, kad god bude moguće ja ću im se vraćati, pa tako i na mom novom albumu koji je pred izlaskom.

Glazbenici ovise o – klubovima

Opet je Vitasović popularan na širem riječkom području i u Istri, zovu ga na fešte, veće i manje, u klubove…

– Klubovi, to vam je ključna riječ. Baš kao što smo nas nekolicina, Boris Novković, Gibonni, Belan, bili neobični jer smo nastupali s bendovima, kao muzičari koji itekako – za razliku od dance scene koja je nastupala uz pomoć matrice – znaju svirati i pjevati uživo, pa i u velikim dvoranskim prostorima, danas vam se sve vraća u klubove. Jesam, najpopularniji sam na prostoru koji ste istaknuli, ali vole me i u klubovima sa šibenskog i zadarskog, pa i zagrebačkog područja. Samo, nastavi li se ova epidemiološka mjera prema kojoj su klubovi otvoreni do ponoći, slijedi nam nova epizoda propadanja. Ili kako mi je pojasnio jedan vlasnik kluba: a ‘di da te zoven – mladi izlaze od 23 sata, popiju piće i klub se mora zatvoriti. Nemam ni potrebe, ma ni novca za tako nešto, tvrde vlasnici klubova. A vidjet ćemo: kako god, rekao sam, samo muzika kamo i do kada gremo.