Preminuo legendarni pjevač: Odlazak dječarca čiji je vokal obilježio riječku novovalnu scenu



Diego Kernel, uz Predraga Kraljevića Kralja, zasigurno najupečatljiviji vokal što ga je riječka novovalna scena ikada imala, otišao je sinoć za svojom Anči.


 


I svi pitaju »od čega«. Najtočniji odgovor glasio bi – od tuge. Put nebeskih pozornica ode Diego, uvijek razigrani dječarac, na svoju ruku i postavljen, i nasađen, ali čovjek s kojim nikad nije bilo dosadno. Jedan od osnivača i vokal grupe Mrtvi kanal, za sve one koji su ga poznavali ostat će upamćen kao »čovjek energija« jer ovaj kultni bend baš kao i Diego bio je po svemu specifičan.




 


Plijenio je porukom, energijom i fantastičnom komunikacijom koju je Diego imao s publikom.


 


Oduvijek je Diego bio nepredvidljiv. Ne samo da bi svojim, počesto apsolutno neshvatljivim odlukama, iznenadio sve oko sebe, već i samog sebe. Priznati da bi odluka možda bila bolja da je nije bilo, e – to nikad, ali uvijek do kraja »pojesti« svaku, neovisno koliko zbog toga nagrabusio. Neki će reći – to se zove tvrdoglavost. Pa, možda i je, ali i nju je Diego nosio na šarmantan način.


 


Nekad je bio glasan, nikad tih, ali uvijek drugačiji. Sa svojom Anči, ljubavi iz srednjoškolskih dana oženio se vrlo mlad, što je nama koji smo ih poznavali bilo neshvatljivo, ali očekivano. Iz glazbenih voda povukao se, također vrlo mlad, što je nama koji smo ga poznavali isto bilo neshvatljivo, ali opet – očekivano. Postao je biznisnismen i to uspješan, e, to je bilo očekivano jer za davnog razgovora na gimnazijskim stepenicama o tomu što tko želi ostvariti do tridesete godine života, on je ispalio – biti milijunaš. I uspjelo mu je, ali ga nije promijenilo.


 


Vječiti zelenooki dječak, rođen 22. svibnja 1962. godine, nalik pravom horoskopskom blizancu, nikad nije mirovao. Stalno je imao tu neku imaginarnu želju bijega iz svakodnevice, dosade i uobičajenog. Ono što bi njemu palo napamet rijetko kome bi. Sve samo da nije dosadno! Nikakvo, za širu populaciju možda i »devijantno« ponašanje njemu nije bilo strano. Nikad nikog ni za što nije osuđivao, ali nije trpio niti da to njemu netko čini. Vozio je svoj život, uz puno prekoračenja brzine, no uz veliku pažnju da ne ugrozi suputnike. Kako obitelj, tako i sve ostale koje je volio. A Diego je volio ljude. Volio je i da ga ljudi vole. To se najbolje vidjelo kad bi se popeo na »stejdž«, pa kao čarobnim štapićem u sekundi i bend i publiku uvukao u svoju priču.


 


»Oglasi«, »Dijagnoza«, »Ljetovanja u Poljskoj«, »Samo tijelo«, »Menza«, »U Korak«, »Čovjek stroj«, »Smiješna djeca«, »Krupne suze na licu heroja« samo su neke od uspješnica Mrtvog kanala, benda koji je s Grčem 1983. godine podijelio kazetu u izdanju ŠKUC-a., 2008. se našao na kompilaciji »Riječki novi val«, te iste godine uz pomoć Dallasa Recordsa dočekao i svoj prvi samostalni nosač zvuka imena »Prošlost i budućnost«.


 


Kao što je Diego volio završiti svaki koncert »Posljednjim valcerom«, tako će i ovo »bog« podsvjesno spreman tamo od one 1978. godine, završiti slušanjem te stvari na YouTubeu. Stvari s kojom nas je Srećko Gaćeša Srle (nenadmašni svirač el. harmonike u Mrtvom kanalu) pozdravio nakon svake probe benda, u onoj prostorijici Gorana Vrkića (gitarist Mrtvog kanala). U vrijeme dok smo bili samo djeca. Smiješna djeca.


 


Sućut Diegovim »curama« i njihovim obiteljima.


Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.