Domaća publika svakodnevno ima priliku uživati u prepoznatljivom zvonkom glasu mlade Bračanke Gine Victorie Damjanović i to – višestruko! Naime, ova svestrana djevojka ne samo da je radijska producentica i voditeljica s nominacijom za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske osobe 2020. godine, već je, mladosti unatoč, kantautorica zavidnog glazbeno-scenskog iskustva.

Zahvaljujući potonjem, Gina je nastupila na nedavnom Femme nouvelle festivalu, a o čemu je, pored uspješnog kombiniranja poslovno-privatnih odnosa, nedavnom transferu s Narodnog na TOP radio, ali i borbi s epilepsijom te altruističnim poduhvatima kojima je odlučna svijet mijenjati na bolje, bez zadrške govorila za naš list.

Jedna ste od deset izuzetnih glazbenica uključenih u projekt Femme nouvelle. Što vas je motiviralo da postanete dijelom ove priče čiji je cilj promicanje kantautorica?

– Femme Nouvelle je predivan projekt koji pratim od početka, a osmislila ga je Lana Čulig iz Aquarius Recordsa. Ovo je već treće izdanje, a meni je drago da mogu po prvi puta sudjelovati. Femme Nouvelle mi predstavlja žensku snagu, žensku inspiraciju, ravnopravnost i zajedništvo. To su i moje osobne životne vrijednosti i veseli me što mogu biti dio te priče zajedno s divnim glazbenicama.

Vječna uspomena

Budući da je projekt zadobio i svoje festivalsko izdanje, vi ste nastupili već prve večeri. Kako ste zadovoljni vlastitim nastupom i atmosferom koja je vladala u Vintage baru?

– Još skupljam dojmove, ali ono što znam jest da ću uspomenu na taj koncert čuvati vječno. Ovo je jedan od prvih koncerata na kojem sam imala priliku nastupiti sa svojim bendom u kojem su osim tri fantastična muškarca – Tomislav Presečki (gitara), Dario Hleb (bas gitara) i Zvonimir Glibušić (klavijature) i dvije genijalne žene – Tena Krajačić (vokal) i Bruna Matić (bubnjevi). Tako da je i sam bend prikaz ravnopravnosti i ženskog zajedništva. Uživali smo beskrajno, a publika nam je dala energiju i podršku o kakvoj nismo mogli ni sanjati – hvala im na tome.

Stvarate glazbu i tekstove u suradnji s Markom Bratošem i producentom Srđanom Sekulovićem Skansijem. Kako uopće izgleda vaša suradnja? Pronalazite li lako kompromise ili zajednički stvaralački put zna biti trnovit?

– Sve ide jednom prirodnom životnom i stvaralačkom dinamikom. Pjesme, uz pokoju iznimku, stvaram zajedno s Markom Bratošem, a mi smo već uigran tim. Netko dobije ideju pa je iznese drugom. Onda se slažu, ideja po ideja. Nekome se svidi, nekome ne. U duhu iskrene i dobre komunikacije svatko iznosi svoje vizije, želje i argumente. I onda se sve nekako posloži i dogodi se magija. Sretni po kući plešemo i smijemo se jer smo stvorili nešto što volimo. Onda to što smo stvorili nosimo našem Skansiju, koji doda malo svoje čarolije i uobliči sve u kompletnu glazbenu priču u kojoj na kraju svi baš guštamo.

Već letimičnim pogledom na vašu biografiju, očito je kako vas glazba prati odmalena. Jeste li od najranijih dana sanjali da postanete pjevačicom ili ste imali neke druge planove za sebe?

– Glazba je oduvijek bila moja najveća ljubav. Svi članovi moje uže i šire obitelji pjevaju i/ili sviraju. Mislim da je neizbježno bilo skupljanje tog gena, jedina razlika je to što su se neki od nas odlučili glazbom baviti i profesionalno. U osnovnoj i srednjoj školi sam i plesala i glumila, zanimali su me hrvatski i engleski jezik, književnost i novinarstvo ali i meteorologija – i dan-danas znam nabrojati sve vrste oblaka! Na radiju sam uspjela spojiti glazbu i meteorologiju, s obzirom na to da svaki dan čitam prognozu, tako da uz stvaranje i izvođenje glazbe stvarno mogu reći da živim svoj san!

Foto Zvonimir Ferina

Pjesmom »Pepeo« ste unijeli pravo osvježenje na domaću glazbenu scenu. Kako je pjesma nastajala te kako ste se odlučili za spot s prijateljima?

– Pjesmu »Pepeo« smo napisali Marko Bratoš i ja, a zajedno smo napravili i aranžman oko kojeg su nam pomogli naši prijatelji i suradnici Srđan Sekulović Skansi i Tomo Presečki. Na spot gledam kao nastavak pjesme i od početka sam imala viziju da u njemu budu moji prijatelji, osobe uz koje prolazim kroz sve životne situacije. Oni mi pomažu upaliti svjetlo kada je mrak, a često su i oni sami moje svjetlo, što smo simbolički prikazali u spotu. Snimanje spota je bilo posebno dirljivo iskustvo i mislim da svi koji ga gledaju osjećaju tu energiju zajedništva i količinu ljubavi koju gajimo jedni prema drugima.

Radijski eter

Mislite li da radijskim eterom uistinu vlada najbolje od domaće glazbe ili neki kvalitetni glazbenici, ipak, ostaju nezamijećeni?

– Scena je puna sjajnih glazbenika i glazbenica koji stvaraju kvalitetnu glazbu. Nažalost, mislim da domaća glazba nije dovoljno zastupljena u radijskom eteru, a pogotovo ona glazba koju urednici vole nazivati »alternativnom« ili »underground«. Veliki dio radijskog prostora zauzima isključivo »mainstream« glazba, što je po meni loše i za publiku i za glazbenike. Imamo sreću da zahvaljujući digitalnim servisima, lakše dolazimo do pjesama koje nisu našle mjesto u radijskom eteru, no smatram da radio, kao jedan od najjačih medija, treba osigurati više prostora za domaću glazbu, neovisno o žanrovima i okvirima u koje su određenu glazbu smjestili.

Da ste skloni suradnjama s bliskim ljudima, svjedoči i sudjelovanje vašeg brata Vice na pjesmi »Mama«, a koja je po izlasku prihvaćena kao neslužbena himna studenata. Jeste li ju radili imajući na umu obiteljski projekt? Kako je bilo surađivati s bratom?

– Kao i sve pjesme dosad, pjesma »Mama« je jako osobna, posvećena mojoj mami, ali i svim majkama i ljudima kojima njihove važne osobe u životu nedostaju. Jako su me dirnule priče ljudi koji su mi se javljali nakon slušanja pjesme, a među njima je bilo puno studenata koji su je nazvali himnom, pa sam je tako na poziv studenata Učiteljskog fakulteta u Zagrebu izvela s njihovim zborom. Glazbu je napisao moj Bračanin Josip Radić, Marko Bratoš i ja smo napisali tekst i kada smo smislili rap dio u pjesmi, znali smo da na mikrofonu mora biti moj brat Vice. Osim što je najbolji brat na svijetu je beskrajno talentiran, svi smo uživali u procesu i zahvalna sam na tome što je pristao uljepšati pjesmu svojim vokalom i energijom.

Trenutno slušatelje vodite plovidbom u eteru Top radija. Kako ste zadovoljni radnim okruženjem? Koliko se vaš sadašnji rad razlikuje od onog na samim počecima radijske karijere?

– Ekipa je super, sve redom vrhunski profesionalci s višegodišnjim radijskim iskustvom, a tu su i mladi, potkovani producenti koji osluškuju svjetske trendove i prate što novo i dobro možemo donijeti u Zagreb i Hrvatsku. Na »TOP RADIJU« sam od jeseni, a prije toga sam pet godina provela na »narodnom« gdje sam stekla iskustvo funkcioniranja u velikom multimedijalnom sustavu, upoznala tajne modernog radija, a svo to znanje i iskustvo sada koristim i u novoj redakciji. Radio je živ, dinamičan medij i svakog dana nudi neke nove izazove koji me potiču da budem bolja. Glavni izazov je biti uvijek svoj i stvoriti posebnu kemiju u studiju. Na radiju ne možeš ništa sakriti jer te glas uvijek oda. Na početku sam se čak trudila skrivati neke stvari, jer mi je nekako bilo neugodno da ljudi skuže da npr. plačem jer me nešto dotaklo. Sve je to život, a iskrenost je jedini način da budeš autentičan, kako u životu, tako i na radiju. Sada bez problema pustim suzu na pjesmu ili dirljivu priču, doslovce urlam od smijeha, bez problema kažem nešto glupo. Najdraže mi je kada slušatelji jave da smo im popravili dan, nasmijali ih ili dirnuli. Za takve trenutke baš živim. Volim kad se razumijemo i na loše dane. Predivno je kada mi kažu da imaju osjećaj da se poznajemo, jer se stvarno trudimo dati sebe slušateljima, bez maski i filtra. I jako mi je simpa kada me skuže negdje vani po glasu.

Divne kolege

Nastupali ste u operi »Didona i Eneja« te u mjuziklu »Godspell«. U kakvom su vam sjećanju ti angažmani? Imate li trenutno želje profesionalno se razvijati u sličnim formama?

– U oba projekta sam imala priliku surađivati s divnim mladim umjetnicima, a gostovali smo i u Engleskoj, što je definitivno iskustvo za pamćenje. U spoju pjevanja, plesa i glume uživam svaki put na koncertima, a bilo bi lijepo i vratiti se na kazališne daske!

Koje vam se asocijacije pobude na spomen zabavne emisije »Zvijezde pjevaju«? Jeste li zadovoljni nedavno ostvarenim drugim plasmanom s glumcem Markom Braićem?

– Iza mene su dvije sezone showa »Zvijezde pjevaju« i jako volim raditi u tom formatu, veseli me to što se mogu baviti vokalnom pedagogijom. Iako je show natjecateljskog tipa, nikad nisam razmišljala o tome, već sam sav fokus stavila na druženje i guštanje u glazbi. Ekipa je sjajna svake godine, stekla sam nova znanja, iskustva, ali i prijateljstva, što je najljepše u svemu. Jako sam ponosna na Marka, talentiran je i jako radišan, bio je užitak raditi s njim i oboje smo presretni što smo zahvaljujući publici i žiriju dogurali tako daleko.

Skloni podučavanju

U showu »The Voice« ste bili glazbena instruktorica, a dajte i privatno sate pjevanja. Također, u vašoj je biografiji vidljiv i studij Učiteljskog fakulteta. Je li točna pretpostavka da ste skloni podučavanju? U kojem segmentu tog rada pronalazite najviše zadovoljstva?

– Vokalna pedagogija je moj istinski poziv prije svega, a s vremenom mi je postala i struka. Obožavam raditi s ljudima, volim podučavati, ali i učiti od drugih. Na prvoj godini faksa sam vodila mušku klapu »Klis«, a nakon preseljenja u Zagreb sam počela voditi mušku klapu »Bošket«. Osim što si kao vokalni pedagog uvijek prvo psiholog, zanimljivo je biti jedina žena i još k tome voditeljica, u muškom kolektivu. Voditi klapu znači i njegovati naše glazbeno i kulturno nasljeđe, što je doista izazovno, ali i emotivno – jednostavno predivno. The Voice je jedna od najljepših priča u mom životu, u kojoj sam imala priliku raditi ono u čemu uživam, s ljudima koji me inspiriraju i koji su mi na kraju priče postali prijateljima. Jednako divno iskustvo sam imala i u dvije sezone showa »Zvijezde pjevaju«, a svakodnevno uživam radeći sa svojim učenicima i obožavam ih gledati kako rastu i razvijaju svoj talent.

Ne skrivate ni svoj suživot s epilepsijom. Kako uspijevate balansirati bogat karijerni razvoj i malo sporiji tempo življenja koji bolest iziskuje?

– Balans je nešto čemu ću težiti uvijek, u svemu u životu. Nekad uspijevam u tome, no napadaje ne mogu staviti u raspored, a to je za jednu radoholičarku poput mene frustrirajuće jer mi često poremete planove. S druge strane, zahvalna sam jer me epilepsija iz dana u dan uči i podsjeća da usporim i da se opustim te mi mijenja perspektivu u svakodnevnim izazovima.

Impresivan je vaš angažman na projektu #neštozbiljavažno, a kojim ste ostvarili značajne – zakonske promjene za ranjivu skupinu našeg društva. Što vas je motiviralo na ovaj altruističan angažman?

– Rad Udruge »Brački pupoljci« pratim od samih početaka i kad god sam imala priliku pomoći, sudjelovala sam u humanitarnim akcijama. Moj dragi prijatelj Mate Mladina, djelatnik bračkog Crvenog križa i pokretač inicijative, godinama volontira u Udruzi i odlučio je raspisati peticiju koja bi dodatno upozorila na problem trajektnog prijevoza za djecu s teškoćama u razvoju. Zatim je Gordan Turković, još jedan prijatelj Brača i stručnjak za odnose s javnošću, prepoznao važnost situacije i ponudio pomoć pri stvaranju kampanje na nacionalnoj razini. Na društvenim mrežama sam vidjela njihovu prvu objavu i odmah mi se javila sa željom da se uključim u cijelu priču.

Zajedno smo kreirali slogan #neštozbiljavažno i mjesecima radili na kreiranju izmjene zakona i upoznavanju javnosti s ovim problemom koji su otočka djeca i njihovi roditelji pokušavali riješiti više od deset godina. Nas smo troje zajedno s Udrugom »Brački pupoljci« i timom CTA komunikacije ostvarili sjajnu kampanju podizanja svijesti o potrebama djece s teškoćama u razvoju i postigli vrlo važan cilj – promjenu zakona. Sada sva otočna djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na besplatan trajektni prijevoz. Ponosni smo što je naša kampanja prepoznata i u svijetu, nagrađivana je lokalno i međunarodno. Naravno, nismo angažirani zbog nagrada, već vjerujemo da zajedničkim snagama, uz ljubav, volju i vrijeme zaista možemo svijet učiniti boljim mjestom. A ova kampanja je tek prva u nizu, imam se želju aktivirati i oko drugih ranjivih skupina našeg društva.