Poznati jazz orguljaš i pijanist Dr. Lonnie Smith preminuo je 28. rujna od upale pluća u sedamdeset i devetoj godini. Rođen je 1942. u Buffalou u američkoj saveznoj državi New York. Najveći utjecaj na njegov glazbeni razvoj imala je majka koja ga je upoznala s gospelom, jazzom i klasičnom glazbom. Još kao dječak nastupao je u vokalnim gospel ansamblima uključujući i vlastiti sastav The Supremes, puno prije nego je Diana Ross iskoristila taj naziv. Poslije je kao instrumentalist svirao R&B glazbu. Prve glazbene korake napravio je kao trubač, ali je ubrzo, kao samouk, počeo učiti svirati orgulje slušajući ploče Jimmyja Smitha i Billa Doggetta.

Došavši u New York City upoznao je gitarista Georgea Bensona, tadašnjeg suradnika orguljaša Jacka McDuffa. Ubrzo su postali bliski prijatelji, a Smith je postao članom sastava koji je Benson utemeljio 1966. Nakon što je s njim snimio prva dva albuma, 1967. je objavio prvi samostalni, »Finger Lickin’ Good«. Tu je ploču snimio s istim sastavom koji je vodio tijekom sljedećih pet godina. Uz njega svirali su gitaristi George Benson i Melvin Sparks, bariton saksofonist Ronnie Cuber i bubnjar Marion Booker. Tijekom karijere Smith je snimio više od trideset albuma kao vođa skupine. Na snimanjima tih ploča, ali i na mnogobrojnim koncertima uz njega su svirali ugledni džezisti, među ostalima Lee Morgan, David »Fathead« Newman, Blue Mitchell, Randy Brecker i Joe Lovano, ali i Iggy Pop. Godine 1969. kritičari cijenjenog glazbenog časopisa Down Beat proglasili su ga najboljim orguljašem.

Godine 1970. prešao je na vjeru sikizam i smanjio je koncertne aktivnosti / Snimio Davor HRVOJ

Zahvaljujući alt saksofonistu Louu Donaldsonu, kojeg je upoznao 1967., Smith je potpisao ugovor s kultnom diskografskom kućom Blue Note za koju je objavio pet albuma u soul-jazz stilu. Na tim su albumima uz njega svirali poznati džezisti poput trubača Leeja Morgana, saksofonista Bennieja Maupina i bubnjara Idrisa Muhammada. Godine 1970. prešao je na vjeru sikizam i smanjio koncertne aktivnosti iako je povremeno nastupao, a u njegovom su sastavu i dalje svirali poznati džezisti, među ostalima Ronnie Cuber, George Adams, George Benson i Bobby Durham. Iako nema doktorsku titulu, u to je doba počeo koristiti naziv Dr. Lonnie Smith. Postupno je povećavao glazbenu aktivnost, svirajući na uglednim jazz festivalima i surađujući sa slavnim džezistima poput Dizzyja Gillespieja, Rona Cartera, Loua Donaldsona, Rona Hollowaya i Grovera Washingtona mlađeg. Svirao je i s glazbenicima drugih žanrova, posebice s pjevačicama, primjerice s Dionne Warwick, Gladys Knight, Ettom James, Joan Cartwright i Ester Phillips. U zadnja je dva desetljeća povećao glazbenu aktivnost objavivši niz samostalnih albuma i potvrđujući ugled jednog od najboljih orguljaša. Udruženje jazz novinara devet ga je puta proglasilo najboljim orguljašem.

Sila koja pokreće

Razgovarali smo 10. lipnja 2011., nakon koncerta na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju i tijekom šetnje parkom kojim dominira miris lavande, uz neprestane dosjetke, zadirkivanje i hihotanje. Bio je sjajno raspoložen, ali tijekom razgovora misiju prenošenja svoje glazbene filozofije shvatio je iznimno ozbiljno.

Kako vam se sviđa miris Mediterana?

– Fascinantan je, čovječe. Ovo je raj na zemlji. Ipak, zabrinut sam za tebe.

Zašto?

– Mislim da si se navukao. Snifaš tu lavandu. Ti si ovisnik (smijeh).

Da, volim sjesti u polje lavande i uživati u tom mirisu. Zar to može stvoriti ovisnost?

– Moglo bi (smijeh).

Taj miris djeluje iscjeliteljski, baš kao i vaša glazba. Jeste li razvijali svoju iscjeliteljsku moć ili je to dar prirode?

– To je dar.

Odraz tog dara je smiješak na licima ljudi u publici.

– Doista? Nisam to primijetio. Ja ih ne vidim, jedino osjećam. To je jako važno. Sviram iz dubine srca i nadam se da ljudi osjećaju isto što i ja. Sviram za vas, za ljude. Zato sam ovdje na Zemlji, da bih usrećivao ljude i stvorio uvjete da ih dotakne duh, da zajedno osjećamo isto.

Kako to što osjećate utječe na vašu glazbu tijekom svirke?

– U tom trenutku to je kao oganj koji prolazi kroz moje prste i tijelo, sve do glave. Daj mi svoju ruku. (Pružam ruku). Okreni dlan prema gore. (Okrećem). Sad gledaj ovo! Pokazat ću ti nešto. Jesi li spreman?

Jesam.

– Neću se pomicati, a ti ćeš osjetiti vibracije. Osjećaš li ih?

Da, zaista.

– Ali ne vidiš da osjećaš vibracije, zar ne?

Tako je.

– Tako energiju prenosim na ljude u gledalištu. Neki od njih imaju auru. Jednom sam svirao s Dizzyjem Gillespiejem s kojim je uvijek bilo zabavno surađivati. Tada smo nastupali na otvorenom. Poslije koncerta netko mi je rekao da je, dok sam svirao, vidio aureolu iznad moje glave. Jednom me netko narisao. To je najljepša slika koju sam vidio. Oko mene aura. Možeš li to zamisliti? Taj duh posvuda oko mene. Ponekad me ljudi vide takvoga dok sviram.

Iako nema doktorsku titulu, koristio je naziv Dr. Lonnie Smith / Snimio Davor HRVOJ

Na nastupu ste poput psihijatra. Kao da hipnotizirate svoje suradnike i oni slijede svaki vaš poticaj. Što vam to znači tijekom izvedbe?

– To je predivno jer to znači da uvijek slušaju.

Kako svoju osobnost izražavate kroz glazbu?

– Ovdje sam s razlogom, kako bih spajao ljude, usrećivao ih, umjesto da se svađaju i vode ratove. Zašto uvijek vodimo ratove? Ne bi trebalo biti tako.

Kako nastojite provesti svoju misiju?

– Niti jedan od mojih nastupa nije isti. Snimio sam ploču koja je postala hit, ali na koncertima nisam svirao tu glazbu. Želio sam svirati pravi jazz, straight ahead, jer to je moja strast, ljubav – strastvena ljubav. Nikad nisam htio pognuti glavu. Uvijek sam svirao ono što sam želio. Oni koji poznaju moju glazbu, znaju da mogu u bilo kojem trenutku učiniti bilo što. Mnogi zvuče isto kao na pločama, ali ne i ja. Uvijek nešto izmijenim jer svakog se dana osjećam drukčije. Ponekad se dogodi da me netko pita kad ću odsvirati neku skladbu, a ja kažem: »Upravo sam je odsvirao.« Ako sve što sam naumio ne ostvarim u potpunosti, vratit ću se; ponovo ću svirati orgulje sve dok ne odsviram kako treba.

Kako vaša religija utječe na vaš život, a ujedno i na vaše stvaralaštvo?

– Ukratko – sviram život. Život je ta sila koja sve pokreće. Život! Glazbenici često ne razmišljaju o životu. Samo sviraju jer misle da tako treba, ali u životu često radimo nešto što nije planirano. Treba svirati spontano. Zbog toga obožavam glazbu. Uživam u sviranju glazbe u koju sam potpuno uronjen. Sviram kad mi se turban razmota, kad mi se pokvare orgulje. Ništa me ne može zaustaviti. U tome je ljepota. Što se dogodi kad ideš stubištem, posklizneš se i padneš? Digneš se, streseš prašinu i nastaviš hodati. Život! Predivno!

Nova zvijezda

Dakle, u tome leži i odgovor na pitanje kako turban utječe na vašu glazbu.
– Da (smijeh). To je ta religiozna komponenta, ali ne na mojoj glavi nego u mojoj glazbi. Primjerice, sviraš i na tebi se vidi da ne uživaš, promotor ili vlasnik kluba neće te ponovo pozvati. Nitko ne želi glazbenike koji ne uživaju u glazbi koju sviraju. Zašto? Nešto nisu napravili kako treba. Drugim riječima, ne treba biti savršen, ali treba napraviti korektno. Naravno, mora se osjetiti ljubav i strast. Ako ljudi s mojih koncerata odlaze neveseli, moram preispitati svoj rad. Ne potaknem li ljude da uživaju, da lupkaju nogama, da se smješkaju, zašto bi me zvali ponovo. Tada moram preispitati svoje stvaralaštvo, zapitati se što ne radim dobro. Ne mogu se vratiti ako ne radim dobro.

Kad se vraćate?

– Evo, sad sam ovdje jer nisam završio ono što sam započeo. Vratio sam se kako bih upotpunio svoje djelo. Upotpunio! To znači da moja glazba povezuje. Povezuje mlade i stare, one koji ne govore istim jezikom. Zato sam ovdje, na planetu Zemlji. Ja sam plod božje milosti. Sve se vrti u krug i tako će se nastaviti sve dok ne postupimo ispravno.

Kako ste se »uvalili« u svijet glazbenika?

– Jednostavno, obožavao sam glazbu. Nisam mogao pobjeći od toga. Kao dijete bio sam u razredu u kojem je svatko svirao neko glazbalo, ali ne i ja. Jedan od mojih prijatelja svirao je trubu. Jednom sam ju uzeo u ruke i počeo svirati. Dečki nisu mogli vjerovati kako dobro sviram i odmah su me poveli u dvoranu za probe i zatvorili vrata. Voditelj orkestra pitao me što želim. Rekao sam: »Želim svirati neko glazbalo.« On je rekao: »Koje glazbalo?« – »Želim svirati saksofon.« Ustvari, nisam ga želio svirati, ali moja je majka voljela saksofon. Rekao je: »Svi su zauzeti, nemamo više saksofona. Bi li htio svirati neko drugo glazbalo?« Rekao sam: »U redu, želim svirati trubu.« – »Nemamo slobodnih truba, ali imamo jedan kornet.« Donio ga je. Bio je sav ulupljen, kao da je bio u ratu. Rekao je: »Da čujem kako sviraš!« Svirao sam i rekao je: »OK«, te me je uputio u početnički razred. Iako nisam znao čitati note, već prvog dana naučio sam svirati sve koračnice. Drugog dana voditelj orkestra je rekao: »Imamo novu zvijezdu! Možeš svirati u orkestru. Prvi nastup imamo u petak.« Odmah su me primili u orkestar. Jednom je slučajno čuo da sviram trombon koji mi je posudio prijatelj i nije mogao vjerovati kako dobro sviram. Rekao je: »Bi li mogao svirati i tubu? Ustvari, ako bilo tko izostane, zauzmi njegovo mjesto.« Neko vrijeme držao sam se trube. Svirao sam je i tijekom vojne obuke. Imali smo brass ansambl. No, poslije više nisam želio svirati trubu i počeo sam pjevati.

S kakvim uspjehom?

– Moja su braća svirala, a ja sam pjevao. Jedan od njih je svirao bubnjeve, jedan gitaru, a jedan kontrabas, dok sam ja pjevao iako tada nisam imao pjevačkog iskustva. Snimio sam nekoliko ploča kao pjevač. Glazbenici su uživali u mojem sviranju trube, ali publika je više voljela moje pjevanje. Zato sam, obično u dodatku koncerta, nešto otpjevao i to im se uvijek dopalo. Nakon što bih otpjevao temu, sjeo bih i nastavio svirati. Naime, uvijek sam želio svirati.

Puno gumbića

Kako ste se »zakačili« za orgulje?

– Od početka sam bio zainteresiran za klavir i znao sam ga svirati u boogie woogie stilu, ali nikad ga nisam posjedovao. Zato sam svakog dana visio u dućanu s glazbalima koji je držao gospodin Art Kubera. Jednog dana pitao me: »Sinko, mogu li ti postaviti pitanje?« Rekao sam: »Da gospodine.« Tada je rekao: »Zašto svaki dan dolaziš u moj dućan i tu si sve do zatvaranja?« Rekao sam: »Gospodine, zato što kod vas mogu svirati. Da posjedujem neko glazbalo mogao bih naučiti kako se svira, mogao bih nastupati i zarađivati i od toga živjeti.« – »Bježi doma mali«, rekao je. No, i dalje sam se svakog dana vraćao. Nije imao puno glazbala, a pogotovo ne orgulje. Imao je gitare, bubnjeve i harmonike.
Jednog me dana, nakon što je zatvorio dućan, poveo u kuću koje je bila iza njega. Otvorio je vrata i ugledao sam potpuno nove orgulje – Hammond B3. Moje su se oči zacaklile, baš kao i sad kad se toga prisjećam. Rekao je: »Ako ih uspiješ izvući odatle, tvoje su.« – »Vaaau!« Jesam li ih uspio izvući? Jesi li ikad vidio mrave kako nose teret veći od sebe? Moja braća i ja izvukli smo ih iz kuće i stavili u kamionet. Sjećam se, padao je snijeg. Tijekom vožnje stajao sam uz orgulje i pazio da im se nešto ne dogodi. Tada ih još nisam znao niti uključiti.

Kako ste ih naučili svirati?

– Pozvao sam prijetelja Joea Medisona da mi pokaže kako rade, kako se uključuju i isključuju. Došao je i odmah se oduševio orguljama. Svirao je i odlično smo se zabavljali. Tražio sam ga da me nauči kako se rukuje orguljama jer imale su puno gumbića. Pokazao mi je kako što radi, ali vrlo brzo tako da nisam sve uspio pohvatati, te se vratio sviranju. Tada je otišao, a ja još uvijek nisam znao ništa o orguljama. Poslije sam pozvao drugog prijatelja, koji mi je polako pokazao kako što radi. Rekao sam: »OK, hvala.«

Kako ste počeli nastupati kao orguljaš?

– Ubrzo je za mene čuo James Sidey iz Ohioa, koji je vodio sastave i naumio je u jedan od njih uključiti orguljaša. Došao je k meni i rekao da treba orguljaša. Nikako nisam želio napustiti braću, ali oni su rekli da je to u redu. Rekao sam im da ću im pomoći ako uspijem. Tako sam otišao i odjednom počeo svirati s mnogim Motown glazbenicima i grupama kao što su Dionne Warwick, Gladys Knight… Tada sam upoznao Georgea Bensona, koji je svirao s mojim prijateljem Jackom McDuffom. McDuff me došao slušati i rekao je da treba unajmiti orgulje. Imao sam nove orgulje koje nikad nisam iznosio iz svojeg doma. Teška srca, ali ipak sam mu ih iznajmio. Pogodi za koliko? – dvadeset i pet dolara za cijeli tjedan. To nije bio nikakav novac. Pogodi za koga je to bilo – za Loua Donaldsona, mojeg prijatelja. Još uvijek čekam na svojih dvadeset i pet dolara.

Buntovnik s razlogom

Kako ste počeli svirati s Georgeom Bensonom?

– George je svirao s Jackom McDuffom, a ja sam se motao oko starijih glazbenika. Bio je to njegov prvi nastup, prva turneja. Mojoj braći i meni svidjelo se kako svira. Netko iz publike predložio je da pozovu mene da sviram. Jack me pozvao i svirao sam, nakon čega mi je George rekao: »Hej, oformimo sastav«. Jednom sam svirao u Ohiou kad je došao Georgeov mednadžer, inače agent mnogim glazbenicima, zvijezdama. George mu je rekao da želi orguljaša u sastavu, a on mu je rekao: »Znam pravu osobu.« Predložio je mene, a George je rekao da traži upravo mene, ali da nije imao moj broj telefona. Odmah sam dao otkaz u sastavu s kojim sam tada svirao. Dečki nisu mogli razumjeti zašto više ne želim svirati s njima. Pitali su želim li veći honorar, no ja sam rekao da George osniva novi sastav u koji je pozvao i mene. Rekli su mi da će mi dati novi auto, Mustang, ali nisam želio odbiti Georgeov poziv. Sastali smo se u Pittsburghu u kući njegove majke i uvježbali dvije skladbe: »Clockwise« i »Secret Love«. Potom smo otišli u New York gdje mi je menadžer ponudio da snimam s Grantom Greenom, ali nisam prihvatio jer Green je bio poput glazbenog diva, a ja sam svirao tek godinu dana. Tako sam nastavio svirati s Georgeom i nakon nekoliko tjedana za nas se zainteresirala izdavačka kuća. John Hammond je čuo za nas… Njegova je supruga bila njegova obožavateljica. Istodobno su potpisali ugovore s Georgeom i sa mnom. To je bilo to. U to doba go go djevojke su plesale na pozornici, no rekli smo im da se maknu jer trebamo svirati. Kad su se maknule počeli smo svirati jazz, a Hammond je, čuvši nas, odmah potpisao ugovore s nama za Columbia Records. Tada je Lou Donaldson snimao i rekao je da na snimanju želi Georgea Bensona i Lonniea Smitha. Tako smo snimali s Donaldsonom. Ostalo je povijest. S njim smo snimili ploču »Aligator Bogaloo« koja je odmah postala hit.

Ali tu je ploču objavila diskografska kuća Blue Note, a ne Columbia.

– Naravno, jer Donaldson je bio pod ugovorom s Blue Noteom. Do tada sam snimao za Columbiju, ali poslije tog albuma nazvao me Duke Pearson i rekao da me žele u Blue Note Recordsu. No, nisam bio posebno uzbuđen zato što sam se tijekom odrastanja toliko puta razočarao. Želio sam stati na loptu. Mislio sam, ako se dogodi bit će to divno, a ako ne uspije ne gubim ništa. Potpisao sam za Blue Note i dogodio se bum. Iako nisam imao stalni sastav, snimao sam ploče koje su naišle na sjajan odjek, ali nije mi se dopao tadašnji glazbeni biznis, kao što mi se ne dopada niti današnji. Sviđa mi se glazba. Obožavam glazbu, ali ne taj poslovni odnos koji se vrti oko nje. Zato sam prekinuo.

Ne mogu vjerovati da ste prekinuli snimati za Blue Note. To nitko razuman ne radi, osim ako nema vraški dobar razlog.

– Prekinuo sam. Nisam više bio sretan. Snimajući za Blue Note počeli smo svirati polagani funky groove, a ja sam želio svirati nešto drugo – pravi jazz. Napustio sam Blue Note, ali odmah su me angažirali za Kudu koja je bila ogranak CTI Recordsa.

Po čemu je suradnja s CTI-jem bila posebna?

– Za CTI su snimali glasoviti džezisti poput Freddieja Hubbarda, što je bilo dobro i za popularizaciju ostalih, manje poznatih glabenika. Svi su snimali jedni s drugima. No, ja sam se želio udružiti s novim glazbenicima i tako je došlo do razmirica. Zato sam otišao iz CTI-ja.

Buntovnik!

– Da, bio sam buntovnik. Bilo je to teško razdoblje u kojem sam odlazio na turneje po kojekakvim mjestima, ponekad bez honorara, a nitko nije vodio brigu o meni. Želio sam se sakriti. Potom sam odlučio svirati s Louom Donaldsonom. Godinama smo svirali zajedno. Ne mogu niti izbrojiti sve te godine. Nismo održavali probe. Ne volim da je glazba rigidna. Volim kad se svira po osjećaju i da je zabavna. Potrebno je nastojati srcem osjetiti što netko radi.