Jedan od najglamuroznijih jazz glazbenika, američki pjevač Kurt Elling će 7. studenoga nastupiti u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Osim njega na Zagreb Jazz Festivalu će 5. studenoga nastupiti trio u kojem sviraju pijanist Vijay Iyer, kontrabasistica Linda Oh i bubnjar Tishawn Sorey, koji će tom prigodom predstaviti svoj novi album »Uneasy«, te 9. studenoga francusko-američki pijanist Dan Tepfer koji će se predstaviti džezističkim obradama klasične glazbe. Oba koncerta održat će se u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Elling će pred zagrebačkom publikom nastupiti u pratnji makedonskog ZJM Big Banda. Nastupanje u tom kontekstu nije mu strano. Naime, često je svirao s većim formacijama, među ostalima i s orkestrima svjetskoga ugleda kao što su The Clayton/Hamilton Orchestra, The National Youth Orchestra pod vodstvom Seana Jonesa, The Bob Mintzer Big Band, The BBC Concert Symphony pod vodstvom Guya Barkera, The Metropole Orchestra, The Irish Radio and Television Orchestra pod vodstvom Briana Byrnea, The Scottish National Jazz Orchestra i The WDR Orchestra and Big Band. To bogato bigbendaško iskustvo garancija je još jednog sjajnog Ellingovog nastupa.
Između ostalog, garancija je njegova reputacija zahvaljujući kojoj je ostvario suradnje s prvorazrednim glazbenicima i sastavima: Daveom Brubeckom, Bennyjem Golsonom, Danilom Perezom, Davidom Liebmanom, Joeom Lovanom, Christianom McBrideom, Marian McPartland, Yellowjacketsima, The Claudia Quintetom, Bradom Mehldauom, Stefonom Harrisom, Fredom Herschom, Haroldom Mabernom, Jamesom Morrisonom, Charliejem Hunterom i drugima. Također, nastupao je i snimao s uglednim jazz pjevačima kao što su Jon Hendricks, Al Jarreau, Mark Murphy, Andy Bay i Kevin Mahogany. Mnogi od vrhunskih džezista počastili su ga svojim gostovanjima na snimanjima njegovih albuma, između ostalih Branford Marsalis, Ernie Watts, Von Freeman, Jon Hendricks, Cassandra Wilson, Marc Johnson, Peter Erskine, Bob Mintzer, Christian McBride i John Patitucci. Uz njih je stekao dragocjeno iskustvo koje koristi u ostvarivanju raznolikosti svojeg stvaralaštva.
»To je dio jazz kulture, ushita bavljenjem njome, način upoznavanja s drugim glazbenicima«, objašnjava Elling. »Poznajemo li taj jezik možemo istog časa ostvariti komunikaciju s drugim glazbenicima, bez obzira iz koje zemlje dolaze, bez obzira kojim jezikom govore – jer tada govorimo jezikom jazza.«

Za pravu publiku

Za svoje iznimne umjetničke dosege Elling je primio mnogobrojna priznanja i nagrade. I ove godine zauzeo je prvo mjesto u glasovanju kritičara DownBeata, kao i u glasovanju međunarodne udruge jazz novinara te je dobio nagradu Grammy u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma. To je samo nastavak uspjeha koje bilježi već niz godina. Naime, tijekom više od četvrtstoljetne karijere Elling je tri puta osvojio francusku nagradu Prix du Jazz Vocal, dvije njemačke nagrade Echo, dvije nizozemske nagrade Edison, a petnaest je puta bio nominiran za nagradu Grammy koju je dobio dva puta. Čak četrnaest godina bio je u samom vrhu anketa kritičara i čitatelja uglednog časopisa DownBeat, a dvanaest puta u godišnjim glasovanjima udruge Jazz Journalists bio je proglašen najboljim pjevačem.

Upravo zato nastupa diljem svijeta i to u različitim kontekstima, pa i na prigodnim koncertima. Naime, u Havani na Kubi, u St. Petersburgu u Rusiji, u Melbourneu u Australiji i u Washingtonu u SADF-u pjevao je na popularnoj manifestaji International Jazz Day koja se održava pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Dva puta nastupao je u Bijeloj kući, uključujući nastup u suradnji s pokojnim Marvinom Hamlischom i National Symphony Orchestrom za prvu državničku večeru predsjednika Obame. Služio je kao rezidentni umjetnik na Jazz festivalima u Montereyu i Singapuru. Zapravo, Elling najviše obožava nastupati pred publikom.

»U studiju pjevam pred zamišljenom publikom, ali sam usredotočen na druge članove sastava«, objašnjava. »Uvijek nastojim pjevati najbolje što mogu, ali usredotočujem se više na ono što rade drugi članovi sastava. Kad pjevam pred stvarnom publikom uvijek se usredotočujem na nju, a puno manje na glazbenike. To ne znači da se ne obazirem na njih. Na koncertima smo fleksibilniji što se tiče vremena i prostora. Zbog toga, ali i zbog spoznaje da se pred nama nalazi publika koja sluša i sudjeluje u trenutačnom iskustvu, koncerti su uzbudljiviji. Na koncertima zvuk nije savršen i milijun je drugih čimbenika na koje treba obratiti pozornost, no ipak radije pjevam za pravu nego za zamišljenu publiku.«

Kurt Elling / Foto DAVOR HRVOJ

Duh umjetničkih djela

Elling će u Zagrebu nastupiti nakon objavljivanja novog albuma »SuperBlue« kojim je još jednom ukazao na svoju svestranost. Naime, do sad se kretao u raznim smjerovima, od bebopa preko popa i progresivnog jazza do neo-soula, ali nikada nije napravio ovako nešto. Radi se o stilskom zaokretu s grooveom koji se više oslanja na funk i R&B. Da bi se uvjerljivo predstavio i u tom kontekstu pomno je birao suradnike s kojima je snimio CD: gitarista Charlieja Huntera, koji je i producent, te dvije zvijezde hip-hop generacije: bubnjara Coreyja Fonvillea i basista i klavijaturista DJ-a Harrisona, članove sastava Butcher Brown koji je poznat po spajanju jazza s bluesom, hip-hopom, soulom, rapom, funkom i rockom. Oni su snimali, zasebno, na daljinu, koronaški, a spona je bio Hunter koji je bio na oba snimanja i zaslužan je za ovo spajanje. Osim toga, ta je suradnja bila prirodna jer dečki poznaju i cijene Ellinga i njegov način razmišljanja o glazbi.
Album je još jedan dokaz Ellingove svestranosti, što se ne očituje samo u spomenutom. Do sad se istaknuo kao jedan od autora multidisciplinarne predstave za čikaško kazalište Steppenwolf i grad Chicago te je za Jazz At Lincoln Center osmislio jazz mjuzikl »The Big Blind«, za koji je Elling pisao glazbu u suradnji s Philom Galdstonom. Osim što je sjajan pjevač, plodan je autor. O takvom pristupu stvaranja glazbe rekao je: »Najvažnije mi je biti dijelom tradicije, ali raditi sve što radim na nov način, što je novije moguće. Kad god sam se bavio glazbom radio sam nove aranžmane. Za stare sam skladbe smišljao suvremene ritmičke obrasce, nastojao sam starim glazbenim djelima približiti duh drugih umjetničkih djela. Primjerice, kad bih pročitao zanimljivo djelo suvremene poezije koje me nadahnulo za pjesmu, stavio bih ga u kontekst neke stare skladbe. Puno toga što radim vezano je za sjedinjavanje različitih zamisli tako da kreiram djela koja na svjež način međusobno komuniciraju. Za svakog je jazz glazbenika važno da je fleksibilan. Da bi netko svirao najsuvremeniju, naprednu glazbu, mora proučiti sve glazbene stilove koji su utjecali na to da jazz postane takav kakav je danas – gospel, rhythm and blues, pravi blues, dixieland, klasičnu glazbu. Budući da su elementi toliko različitih stilova sadržani u jazzu, odlučio sam proučavati sve te različite vrste glazbe.«

Žudnja za pjevanjem

Posebice je zapažen kao tekstopisac koji je, po uzoru na njegovog idola Jona Hendricksa, napisao tekstove za izvorno instrumentalne skladbe slavnih svirača suvremenog jazza kao što su John Coltrane, Keith Jarrett, Pat Metheny, Jaco Pastorius, Wayne Shorter i Joe Zawinul. Osim što ukazuje na stvaralaštvo tih skladatelja i popularizira ih, na taj način obogaćuje njihova djela i stavlja ih u novi kontekst. Za ovaj je album napisao tekstove za skladbe raznih autora, uglavnom svojih suradnika, ali i Waynea Shortera (»Where To Find It«) i Carle Blay (»Endles Lawns«). No, u jednoj se upustio u provedbu obrnutim postupkom – sa svojim je suradnicima obradio pjesmu »Circus« za koju je tekst napisao Tom Waits, a kojom Elling podsjeća na stogodišnjicu rođenja književnika beat generacije Jacka Kerouaca. »S Kerouacovom sam se umjetnošću upoznao preko pjevača Marka Murhyja«, rekao je. »Tada sam naučio nešto što mi je danas posve jasno – da jazz glazba nije ograničena samo uobičajenim glazbenim elementima nego i ritmom i glazbom koji su prisutni u izgovorenim riječima. Kerouac se opčinjeno pokušavao približiti jazzu nastojeći postići osjećajnost svojstvenu jazz glazbenicima. Murphy mi je pokazao da je to još jedan segment onoga što jazz glazbenici mogu iskoristiti za svoj rad, a ja sam nastavio istraživati kako bih se razvijao i u tom smjeru.«
Nije to jedina posveta na ovom albumu. Pjesmom »Sassy« vokalne skupine Manhattan Transfer iskazao je divljenje velikoj jazz pjevačici Sarah Vaughan, ali to je tek gesta, ne i podsjećanje na njezin glazbeni pristup. I u toj izvedbi je samosvojan. Doista, nikad ne možemo znati kad će nas iznenaditi nekom svojom ekstravagancijom. Zapravo, zahvaljujući, ili unatoč mjerama zatvaranja uslijed pandemije, Elling je imao dovoljno vremena za povratak svojim sada već poznatim strastima kao što su djela pisaca beat generacije, aktualna politika i interpolacija kontemplativne poezije u već transcendentne balade. Naime, na njegov život i stvaralaštvo snažan upliv ima poznavanje filozofije religije, koju je diplomirao. »I taj aspekt mojeg života progovara kroz moju glazbu, primjerice u mnogim tekstovima koje sam napisao za pjesme«, rekao je. »To sam ja. To je osnova na kojoj čvrsto stojim i gradim na njoj.«
No, bez obzira u kojem se smjeru kreću njegova istraživanja, Kurt Elling je uvijek prepoznatljiv, osebujan i svjež. Njegovi nastupi nikad nisu samo odrađivanje posla. »Najvažniji su mi istraživanje mogućnosti koje nikad prije nisam iskusio te žudnja za pjevanjem«, tvrdi. »Želim pjevati ono što volim i to predstaviti drugim ljudima. Moj cilj u stvaranju glazbe je biti sretan, a tu radost želim prenijeti na publiku.«