Nova knjiga, zbirka kolumni novinara, publicista i glazbenog kritičara, Petra Pece Popovića “Čuvar buvlje pijace” nedavno je predstavljena u Palachu. Nakon njegovih prvih dviju knjiga, “Proleća u topčideru” i “Tragova u beskraju”, “Čuvar buvlje pijace” je Popovićeva treća knjiga kojeg je konzul Republike Srbije Goran Petrović predstavljanju nazvao novinarskom i beogradskom legendom.

Kako je autor kazao, predstavljanje knjige zakazano za prošli tjedan moralo je biti otkazano zbog nepovoljnih vremenskih prilika, a sada im se na putu od Pule do Rijeke pak pokvario auto, no to ih ipak nije spriječilo da promociju održe

Na riječkom je predstavljanju knjige uz samog autora sudjelovao i Velid Đekić koji Pecu Popovića zna po njegovim tekstovima, odnosno “preko zadovoljstva koje se zove – glazba”.

Vrlo živopisno i s mnogo detalja, gdjekad humorno, Popović je pričao o svojem životu, svojim zgodama i mnogim znamenitim ličnostima u svijetu glazbe koje je tijekom života upoznao ili s kojima je radio, uvijek se vraćajući na svoju obitelj, svoje pretke i najčešće na razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina u kojima je štošta, saznajemo, bilo drugačije.

Od analognosti do digitalnosti, u vremena kad je glazba doživljavala revoluciju i u vremenima kad su živjeli i stvarali oni koji su i danas uzori i istinske zvijezde čiji sjaj ne prestaje tinjati, “matori hipi”, kako sam sebe naziva, Popović Peca imao je priliku i čast raditi i stvarati.

Avanturistički duh duguje vjerojatno, kazao je, svojim precima “od kojih ne možemo biti daleko”, a to mu je omogućilo da radi posao koji voli, te da tako “upozna ljude koje ne bi nikad upoznao, da putuje kuda ne bi nikad putovao”, a svi su ti ljudi – stvarali. Njegovo je opredjeljenje pak, priča, u samim početcima moglo izazvati ono što bi se nazvalo najstarijim ratom u civilizaciji, a to je rat između djece i roditelja.

Posao koji je radio pak smatra privilegijom.

– Nikad nisam bio rock kritičar, ali sam bio u muzici i podržavao ljude za koje sam smatrao da treba podržavati i za koje sam smatrao da im treba dati šansu. Ti su ljudi stvarali vrijedne pjesme koje su važne, pjesme koje su ključne, jer kroz pjesmu smo dobili šifre za ostatak života. Ja sam više sam naučio iz nekih pjesama, nego tijekom školovanja, ističe Peca.

Prema njemu, umjetnost je također ključ, jer “zbog nekih smo pjesama bili hrabriji, zbog nekih smo književnih djela bili smjeliji te luđi zbog nekih filmskih likova”.

Njega je pak obilježila, govori, pjesma “Who”, onaj sudbonosan stih koji kaže “nadam se da ću umrijeti prije nego što ostarim”. U tom se smislu osvrnuo i na “Klub 27” koji danas broji preko četrdeset umjetnika koji su nas, nažalost, napustili prije vremena, na vrhuncu slave ili pak u vrtlogu umjetničke produkcije, a moguće da bi danas u vrijeme tehnologije bili još veće zvijezde, jer ipak, “oni su znali pjevati, svirati u vremenima kad je trebalo imati nešto za ponuditi publici i svijetu”.

– Ako želiš ostaviti civilizacijski trag, ono nešto što radiš mora te sprječavati da spavaš, mora te raditi i pustinjakom. Nije lako čuvati svoju poziciju u umjetnosti, a veliki je izazov otimanje tome da budeš – bivši, upozorava Peca.

Mnogi su tako glazbenici ostavili svoj trag i mnogi su mu glazbenici dragi, ne srami se reći “još uvijek njegovi junaci”, zahvaljujući kojima je na bio “na sunčanoj strani”, od Beatlesa, Janis Joplin, Bowieja kojeg je čuo dok je bio nitko i ništa, Mercuryja kojeg je upoznao, sve do Rolling Stonesa na čiju pjesmu “Satisfatcion”, to jest “rif”, ne može i, smatra, ne možemo, ostati ravnodušni. Da bismo razumjeli glazbu, moramo, kaže, cijeniti i ono prije, početke i one ljude koji su nešto napravili.

– Tako je i u umjetnosti općenito, jer svaka umjetnost koja se prepozna kao važna jednoga dana zaintrigira i nove generacije. Tako ne možemo govoriti o pjesništvu i krenuti od Byrona, već od Homera, u povijesti umjetnosti ne možemo govoriti o Bizantu, ako ne krenemo od pećine, a isto tako i književnost ne ide od Parsona, već moramo vidjeti što je radio Dante, što je radio Shakespeare. Ipak, rock and roll je jedina umjetnost novoga vijeka.

Sama knjiga, kako je predstavljeno, govori o gradovima, ljudima i o sadašnjosti, a važnija je od knjige i promocije činjenica da mu je ona omogućila da obiđe svoj “emotivni zavičaj”, cijeli negdašnji prostor bivše države, jer bez tih gradova, bez tih ljudi ne bi bilo niti njega. U svakome od tih gradova postojala je dobrota koja ga je ozračila, a te se dobrote, rekao je Popović, ne želi odreći. To je vrijeme bilo vrijeme “Uragana”, “777”, “Denis i Denis” i mnogih drugih, no i danas ima onih koji vrijedi i koje treba čuvati.

– Taj Urban, njega treba čuvati. To su ozbiljni dometi na tragu onoga što se naziva suvremena umjetnost, ne samo njegov glas, nego i pjesme i vrijednosti koje promiče, a neke vrijednosti ipak moramo čuvati, napominje legenda Peca Popović.

O Beogradu piše kritički jer “ga voli najviše”, a oni koji ga trenutno vode ne razmišljaju o njemu vizonarski i ne shvaćaju da nisu iste potrebe nekad i sad, kulturološke i ljudske, što pokazuje trenutno stanje i smjer u kojem ide. Beograd je nekad, u “kulturi u kojoj su se poštovali autoriteti” bio metropola, mjesto za svakoga, a to želi da bude i danas, jer “svatko tko želi potvrdu svojeg djelovanja i talent, traži je u velikome gradu”, secirao je Peca Popović vrijeme, običaje i kulturu, ljude i glazbu nekad i danas, te završio promociju crticom o Hendrixovoj bisti na kojoj je pisalo – Muja iz Mostara.

Iako na riječkoj promociji urednik srpskog izdanja Mijahlo Pantić na beogradskoj je promociji knjige kazao nije bilo lako napraviti izbor od Popovićevih priča koje već godinama objavljuje kao novinar, kolumnist i publicist, jer svaka od njih ima veliku vrijednost, a treća knjiga ne znači kraj, jer ni sami ne znaju gdje će ih kao urednika i autora ovo putovanje odvesti. Tom je prilikom Popović rekao da su ga oduvijek fascinirali buvljaci, jer je to mjesto gdje ljudi prodaju stvari koje su im drage, a on sam se svakim pisanjem odvojio od nečega što mu je drago.

O novoj knjizi Pece Popovića književnica, kritičarka i sveučilišna profesorica Sanja Domazet na beogradskoj je promociji kazala kako je najljepši muzej memorije u Srbiji upravo memorija Petra Pece Popovića, čovjeka koji je svoj cijeli život posvetio umjetnosti, odnosno glazbi.

– (…) zahvaljujući osobnoj visokoj, estetiziranoj moralnosti uspio je sačuvati one rijetke vrijednosti neophodne da bi se preživjele samotne noći i siva jutra: darovitost, poštenje, samilost, dobrotu, čovječnost. Knjiga je nastala usprkos tome što Petar Popović pripada “izabranom carstvu slabih”, kako bi to rekao Sv. Avgustin. Svi mi koji smo izgubili od “horde polusvieta”, zatvoreni u osobnu samoću u zemlji gde je imidž postao važniji od istine i “gdje nema zdravih, već samo nepregledanih”, s radošću na dušak ispijamo svaki Popovićev tekst, piše Domazet.

Petar Peca Popović je bio urednik glazbenih časopisa „Džuboks“ i „Rok 82“,glazbeni urednik Radija 101 i u diskografskoj kući PGP RTB, a pisao je za Politiku, Politikin zabavnik, Blic, Sportski žurnal i mnoge druge domaće i strane novine i časopise. Autor je knjiga „Rokopisi“ (2008), „Biti rokenrol“ s Mihajlom Pantićem (2016), „Proleća u Topčideru“ (2020), „Tragovi u beskraju“ (2021).