Lijepo je biti uvijek između sna i jave / NL arhiva
Ono što je valjda svima poznato, mi bez publike ne postojimo! Ne u materijalnim smislu jer nisu koncerti tu da bi se na njima ne znam koliko zarađivalo, ali bez interakcije, bez osjećaja koji ti može pružiti samo publika, u živom nastupu uzvratiti na tvoju pjesmu, naš se posao uopće ne može obavljati. Nema poticaja stvaralaštvu bez da osjetiš kakva je reakcija publike na koncertu, pojašnjava Edi Maružin
povezane vijesti
Da je sve normalno, kao što nije, danas bi se dvadeset i više tisuća zaljubljenika u istarska vina razmililo na najmanje stotinu adresa, destinacija na kojima se nalaze najbolji vinari Poluotoka. Da je normalno. Ali, nije pa zadnja nedjelja u svibnju prolazi u promjenjivom ozračju. Mirno, pusto, s vrlo malo ljudi, tek sporadični obilasci podruma, razgovori s vinarima u pola glasa. Kao da se jedni drugih na neki način bojimo. Kao da svoje misli, ako nisu do kraja uniformirane, sa strahom iznosimo glasno.
Koliko se god silili razmišljati drugačije, istina je ipak ne baš ugodna. Nakon silnog broja zabrana koje je donijela karantena, uspostavljena zbog onemogućavanja širenja epidemije koronavirusa, ljudi ipak na neki način zaziru od ljudi. Uz vinare, a Poluotok je zbog »socijalne distance« ostao bez tri najvažnije manifestacije, uz današnju to su još i Wine&walk kao i sama Vinistra, situacije bez druženja posebno teško podnose glazbenici.
Edi Maružin / NL
Uostalom što se većini od nas događa kad spojimo dvije tako važne istarske posebitosti kao što su to vino i glazba? Prva i apsolutno najsnažnija asocijacija je – Edi Maružin! Impresivni frontman »Gustafa«, tekstopisac, glazbenik, osoba koja je na specifični način napravila najveći glazbeni iskorak Istre! Uz čudesni etnomuzikološki pojam, ljestvicu koja također nosi naziv po najvećem hrvatskom poluotoku, a koju je u glazbeni sustav uveo Ivan Matetić Ronjgov, ili pak radove Slavka Zlatića kojem je također Istarska ljestvica bila stalnom misli vodiljom, tu je odmah, zaslužan za uvođenje erosa Istre u modernu glazbu, sam Edi Maružin. Koji dakako ne šuti ni kad je u izolaciji. Uz česte iskorake, s »borbenim« stavom na društvenim mrežama, organizirao je nedavno i on-line ulazak na probu svog benda. Upriličili su je u petak prije dva tjedna »Gustafi«, u Maružinovom tonskom studiju, u mjestu koje ima naziv jednak njegovom prezimenu.
Ki put žbaljaš, ki put i ne
|
Pravo na rad
A što je nama nakon svega toga, kovidalno-depresivnog, bilo činiti. Jer i nama su silno nedostajali »vino i gitare« koji baš u svibnju na jedan posebno lijepi, strasni način slave Istru. A niš’ – put pod kotače i pravac Kanfanar. Točnije Maružini gdje u jednom apsolutno »flower power« ozračju žive Alda i Edi, par s višedesetljetnim iskustvom svih nijansi suživota.
Čujen sve ča ću. Sve je manje važno ča je vani… / NL
– Jesam, možda sam pretjerao u svojoj reakciji ali kad sam bio čuo od čelne osobe istarskog Stožera kako do kraja godine neće biti koncerata i masovnih okupljanja, moja je reakcija bila možda još i blaga. Kako netko, a bilo je to prije nešto više od mjesec dana može meni i svim mojim kolegama oduzimati pravo na rad, na egzistenciju, a da pritom nema baš nikakve parametre prema kojima se tako nešto može prognozirati? Jesam, bio sam oštar u svojoj reakciji, ali s razlogom sam tada bio takav, i još sam uvijek.
Edi Maružin / NL
Mišljenje je to Edija Maružina, čelne osobe »Gustafa«, jednog od najznačajnijih i najustrajnijih rock bendova u Hrvatskoj. Reakcija se odnosila na izjavu Dina Kozlevca, načelnika Stožera Civilne zaštite Istarske županije, čime se Maružin prometnuo u jednu od najangažiranijih osoba kad je zaštita hrvatskih glazbenika u pitanju.
A kako i danas vidimo, s razlogom je Maružin tada burno, ljutito pa i bolno reagirao jer unatoč popuštanjima svake vrste, slici koju dobivamo s najznačajnijih gradskih prostora na kojima se nalazi najveći broj kafića koja odaje prizore prije korone, za svih i sve ima mjesta samom za koncerte – ne. U ovom trenutku su zapravo glazbenici najugroženija profesija, ugrožena vrsta kojoj prijeti totalno rasulo ne donesu li se u najskorije vrijeme mjere kojima će se konačno dozvoliti i koncerti.
A ča sad pensaš, moj pretelo jedni? / NL
Šest posto BDP-a
– Svo ovo vrijeme korone stvarao sam u svom studiju. Dvadesetak je mojih novih pjesama nastalo u tom razdoblju. One su u blues tonu, kako drugačija kad je život u koroni bio čisti blues. Ali ono što je valjda svima poznato, mi bez publike ne postojimo! Ne u materijalnim smislu jer nisu koncerti tu da bi se na njima ne znam koliko zarađivalo, ali bez interakcije, bez osjećaja koji ti može pružiti samo publika, u živom nastupu uzvratiti na tvoju pjesmu – naš se posao uopće ne može obavljati. Nema poticaja stvaralaštvu bez da osjetiš kakva je reakcija publike na koncertu, pojašnjava Maružin.
Ono što je dodatna nevolja s ekonomske strane, nepostojanje »event« ili »industrije zabave« opasno je i po sam proračun. Nedavno je naime Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene unije iznio uistinu senzacionalni podatak kako glazbena industrija generira nevjerojatnih šest posto hrvatskog BDP-a! Ako je tome tako, uistinu nije jasno zbog čega se prijedloge koje je HGU poslala Vladi najozbiljnije ne razmatra. Ako je dakle točno da nam glazbena industrija, i ona zabave s njom povezana, donose skoro trećinu prihoda u odnosu na ono što čini turizam – pa ne bi li oni trebali biti prioritet svih prioriteta?!
– Nije mi taj podatak poznat i moram priznati da je i za mene iznenađujuć’, ali ako se zbroji sve ono na što djeluje, u potrošačkom smislu, jedan dobar koncert ili ljetni festival s više bendova, ništa nije nemoguće. Moji protesti
