Godine 2016. libanonski sineast Selim Mourad predstavio je u sklopu Kairskog filmskog festivala intimistički doks »This Little Father Obsession« u kojem se on outao konzervativnim roditeljima.

Iako je Mouradov komad odguran na festivalske margine, konkretnije, u off program Tjedan kritike, bilo je krajnje emotivno promatrati na izlazu iz dvorane »Malog teatra« grupu kairskih gejeva koji su nakon projekcije opkolili autora i napravili s njime seriju selfieja za uspomenu.

Život gejeva u Kairu nije nimalo ležeran, a gej aktivizam praktički ne postoji. Iako se oni nekako snalaze. Zato su u mraku te iste dvorane barem na trenutak osjetili da nisu sami, prepoznavši u Mouradovoj sudbini svoje vlastite.

Tada je autor ovog teksta razgovarao s Mouradom na terasi obližnjeg kafića Bocelli pored starog kina Hanager koje funkcionira kao glavna festivalska baza (razgovor je objavljen te iste godine na stranicama ovog priloga).

Melankolični narcizam

Tada mi je redatelj kazao da mu je njegov otac »najdraža osoba na svijetu«, opisavši svoj film kao »autoportret«, što je posve drugo u odnosu na »autobiografiju«.

Doduše, u »This Little Father Obsession«, krivnje i odgovornosti za gašenje loze Mouradovih ne proizvodi samo autorova homoseksualnost, već i njegova neplodnost.

Te preokupacije proganjaju Mourada i u najnovijem intimističkom video eseju »Agate Mousse«, prikazanom ovih dana u sklopu 50. jubilarnog (online) izdanja Rotterdam Film Festivala.

Kao da se Mourad vječno hrva s vlastitom intimom, uvijek spreman podijeliti je s nama, stalno balansirajući negdje na pola puta između emotivne iskrenosti i artificijelne pompoznosti.

Zato i »Agate Mousse« poput autorova prethodnog komada puno duguje retorici superiornijeg portugalskog tandema Joaquim Pinto & Nuno Leonel (šifra: »E agora? Lembra-me«), ali i intimizimu Viktora Zahtile (šifra: »After Party«).

Doduše, dio kritike otišao je korak dalje, otkrivši u Mouradovu prosedeu radikalnu ranjivost Hervea Guiberta i neustrašivi ekshibicionizam Guillaumea Dustana, iako su takve usporedbe prenapuhane.

Jer, u »Agate Mousse«, umjetnik je gol i umjetnik je bolestan. No dok je goli Joaquim Pinto HIV pozitivan, goli Selim Mourad otkriva kvrgu na testisu i apsces na ustima. Uvijek su u fokusu filozofske i erotske posljedice junakove bolesti.

Zato ćemo već na početku filma ugledati Mourada na bolničkom krevetu, dok čeka dolazak liječnika koji će mu ubrzo objasniti da bi mu se trebao operativno odstraniti jedan testis, e da bi se spasio onaj drugi.

Zid liječnikove ordinacije krasi simbolična reprodukcija dijela Michelangelove freske (»Stvaranje Adama«).

Iako autorove umjetničke reference u diskursu homoerotske ikonografije sežu puno dalje, od Mantegne do Hippolytea Flandrina (u jednom kadru ugledat ćemo golog Mourada u fetusnoj pozi koja priziva famozni Flandrinov akt mladića na morskoj stijeni).

Uvijek je u fokusu autorovo (golo) tijelo u perverznoj ekstazi patnje i boli. Iako je Mouradova autorefleksivnost garnirana dostatnom dozom melankoličnog narcizma i performansa.

Jer, Mourad je taj koji se direktno obraća kameri, nanovo nam obznanivši s dozom ironije kako »voli svoje roditelje dok čeka njihovu smrt«, pomalo pretenciozno opisavši svoj komad kao »odu životu, istraživanje smrti i ponovnog rođenja«.

No tu ne prestaju autorove fiksacije vlastitim likom, djelom i tijelom, za razliku od prethodnog komada u kojem ga opsesivno progranja očeva figura.

Mourad nas morbidno suočava i s vlastitom smrću, nakon čega se na zidu umjetničke galerije ukazuje misteriozna serija njegovih fotografskih portreta.

Jer, dok autor izgovara nazive različitih izumrlih vrsta tijekom još jednog nimalo idealnog seksa s frajerom kojeg je upecao na Grindru, među njih će uključiti i sebe.

Miris testisa

Jer, film je to čiji su kadrovi konstantno impregnirani teškim mirisom smrti, testisa, poppersa i fotografskih kemikalija.

Autorefleksivno putovanje Selima Mourada, ponekad u društvu prijateljice Tamare Saade, nema ničeg emotivnog i lijepog poput dugog introspektivnog putovanja Joaquima Pinta i Nuna Leonela (»Što sad? Podsjeti me«).

Mourada bismo prije mogli opisati kao »teškog do razine iritacije, generalno depresivnog i frustriranog«, parafrazirajući »komplimente« kojima bivši partner opisuje Viktora Zahtilu u »After Partyju«.

Zato autorovi motivi prolaznosti i truleži dobivaju logični smisao u »Mučeniku« Libanonca Mazena Khaleda, u kojem se Mourad ukazuje u cameo ulozi junakova prijatelja.

Film je to čija kamera gotovo nekrofilskom strašću proviruje ispod plahte kojom je prekriveno Hasanovo mrtvo tijelo, tijekom njegova pranja i pripreme za odlazak u dženet.

Jer, način na koji Mourad u »Agate Mousse« tretira tijelo, blizak je Khaledovu znatiželjnom provirivaju ispod Hasanove plahte koja prekriva njegovu intimu. Naravno, Mourad odbacuje vlastitu plahtu.

Ali umiranje, bespomoćnost i patnja i dalje ostaju njegova tematska konstanta. U vječnom ciklusu rođenja i smrti. U krajnje osobnoj viziji svijeta u kojoj nismo posve sigurni gdje prestaje stvarnost, a gdje započinju fantazije.

Još jednoj audiovizualnoj poemi u kojoj autor »dokumentira« svoju ljudsku dušu, čiji je kružni formalizam blizak videoinstlaciji. U tom kamenu iz naziva filma, štovanog poput magičnog amuleta, koji donosi sreću i liječi srce.