Ružni, prljavi i zli

Večeras u Art-kinu: “Mračne priče” Damiana i Fabija D’Innocenza

Dragan Rubeša

Scena iz filma »Mračne priče«

Scena iz filma »Mračne priče«

Braća ne prave razliku između rimske i njujorške suburbije. Ista vruća ljeta i isti bazeni za napuhavanje



Evo nas nanovo u zoni rimske periferije, negdje između Spianceta i Casal Bruciata, miljama udaljenih od Marcello-come-here mantre na Fontani di Trevi. Doduše, nisu to ni one iste otužne, mračne i opustošene Garroneove cementne zgrade, okupane neonskim svjetlima prljave veterinarske klinike (šifra: »Dogman«).


Taj isti Garrone sada preuzima ulogu koscenarista braće Fabija i Damiana D’Innocenza. A cement zamjenjuju obiteljske vile, njihovi saloni i verande, vrtne večeri i bazeni za napuhavanje, u razornom spoju vulgarnosti, loših viceva i loših songova.


Njihov antipod krije se u minimalnoj sramežljivosti adolescenata, kao da su izašli iz nekog uznemirujućeg teen komada koji se bavi nemogućim odrastanjem.


Koordinate periferijskog filma




Ponovo smo se zatekli u nekoj vrsti Garroneova »Realityja«, inkarniranog u glasu imitatora i komičara Maxa Tortore, koji nam poručuje da se trebamo vratiti »realnosti«, u savršenoj sceni rimskog periferijskog realizma/realityja, svedenog na TV ekran.


Jer, braća D’Innocenzo ne prave razliku između rimske i njujorške suburbije. Ista vruća i sparna ljeta i isti bazeni za napuhavanje. Iste vulgarnosti i iste psovke. Jer, »Mračne priče«/«Favolacce« stalno se kreću između ta dva pola, igrajući na kontinuirane koordinate periferijskog filma.


Onim istima kojima su se autori već pozabavili u debitantskom komadu »La terra dell’ abbastanza«, u prijateljstvu Mirka i Manola. Upravo ta famozna »dovoljnost« (»abbastanza«) postaje kvintesencija njihove filmografije.


U životima Mirka i Manola nema ničega epskog. Sve se svodi na njihovu očajničku jednostavnost. Onaj Garroneov »reality«, u njegovoj tabloidnoj TV izravnosti i izvan nje.


Zemlja dovoljnosti


U krajnje iskrenom i instinktivnom prosedeu, više organskom nego mentalnom, oslobođenom od prvoloptaških simbola i »poruka«. Jer svi njihovi likovi koji obitavaju rimsku suburbiju ne zamaraju se previše velikim mislima. Ta ista »zemlja dovoljnosti« postaje krajnje demokratski prostor koji ne nudi konkretni odgovor, nudeći različita značenja.


Poput Garroneova »Dogmana« u kojeg braća D’Innocenzo preuzimaju ulogu koscenarista, zajedno s Ugom Chitijem (šifra: »Gomorra«), riječ je o komadu koji igra na transformaciju (crne) kronike u krajnje apstraktnu viziju, na granici nadrealnog, negdje na pola puta između sna i noćne more.


Iako sada ta vizija igra na eksploziju svijesti i inteligencije. Jer, braća D’Innocenzo iscrtavaju stroge prostorne koordinate (rimska periferija), ali ih pokušavaju učiniti posve anonimnima, u krajnje konfuznim vremenskim koordinatama, pri čemu je posve nebitno u kojoj smo se dekadi zatekli i koji je to kurikulum koji propisuje odlazak u školu usred ljeta.


Iako autori pate od derivativnog diskursa. Njihova mašta nikad nije svedena na oslobađanje od dominacije realnog. Ona je uvijek svedena na nivo scenarija i njegova programiranog pesimizma, svedenog na provokativni, uznemirujući i cinični štos.


S jekom Gusa Van Santa, garniranom dostatnom dozom ružnih, prljavih i zlih. Kao da je riječ o nekoj apoklipsi u kojoj su svi osuđeni na sjebane sudbine. Jedino su klinci ti koji se naizgled pokušavaju spasiti. Iako njihov nježni pogled traje tek jedan tren. Jer, sve se svodi na laž, s kreaturama koje se dave u dosadi. U onoj istoj zemlji dovoljnosti.