Art-kino

U prvom planu ljubav u doba jazza: Pogledali smo animirani film “Duša” Petea Doctera i Kempa Powersa

Dragan Rubeša

Disney s Pixarovim pečatom i u novom mileniju u stanju je podariti dušu / PIXAR

Disney s Pixarovim pečatom i u novom mileniju u stanju je podariti dušu / PIXAR

Ovdje nije riječ o soulu kao glazbenom žanru, već je u prvom planu sav taj jazz. Njegova duša. Krcat iskrama koje će osvijetliti njegove slavne glazbenike. U još jednom hipnotičnom glazbenom putovanju



RIJEKA – Ako nas je animirani segment neodoljivog programskog bloka »Ljubav u doba korone« u riječkom Art-kinu vratio u eru Disneyjevih klasika, s »Damom i skitnicom«, »Snjeguljicom« i »Pepeljugom«, Docterov »Soul« (»Duša«), koji doduše ne pripada tom ciklusu, pokazuje da nam je Disney s Pixarovim pečatom i u novom mileniju u stanju podariti dušu, dakle, emocije i sve one iskre od kojih možda ovisi naša egzistencija. Opet je u prvom planu ljubav. Ljubav u doba jazza. Iako Disneyjeve legendarne skladatelje poput Franka Churchilla i Olivera Wallacea danas zamjenjuju partiture Trenta Reznora i Atticusa Rossa. Ono što je u »Dami i skitnici« bila Peggy Lee, to su u »Duši« Miles Davis i Duke Ellington, ali i Max Roach i Thelonious Monk na Joeovim vinilima. Iako Docterovi interesi sežu puno dalje od legendi jazza, s dušama povijesti i literature poput Shakespeareove Julije, Majke Tereze, Lincolna, Marije Antoanete, Muhammada Alija i Kopernika.


Neodoljiv komad


U »Duši« ta iskra postaje neka vrsta opsesije. Ona može promijeniti tijek naših života i ostaviti nas u sivilu anonimnosti, dajući nam iluziju snova, da bi potom sve započelo od nule. Kao da se ništa nije dogodilo. Zato u Docterovu neodoljivom komadu postoje dva ključna trenutka, koji otkrivaju kako snovi umiru u svitanju i kako se u odnosima prema drugima ne bismo smjeli jednako ponašati. Onaj prvi trenutak dogodio se jazz pijanistu Joeu na ulazu u njujorški klub »The Half Note«, koji može biti autorov hommage mitskoj diskografskoj kući »Blue Note Records« ili legendarnom klubu »Village Vanguard«. S jednim nastupom koji će publiku dovesti u ekstazu. Joe je vani i upravo je pozdravio majku krojačicu, našavši se u bliskom susretu s njegovom zvijezdom Dorotheom Williams (glas joj u originalu posuđuje Angela Bassett). Ona će mu ispričati priču o ribi i oceanu. Ali sutra je novi dan, koji započinje s vježbama za novi nastup.
Drugi trenutak odnosi se na Joeov odlazak u brijačnicu, s brijačem koji stalno priča o jazzu. Ali taj dan će nešto promijeniti. On mu je ispričao da je uvijek želio biti veterinar. U tom trenutku, među njima započinje nova priča. Priča koja se može dogoditi i nama, s osobama koje poznajemo godinama i s kojima slijedimo uvijek istu stazu koja se nikad ne mijenja jer je ona najsigurnija.


Priča koja se može dogoditi i nama

Priča koja se može dogoditi i nama


 


Priča o dušama




Jer, već sam naslov Docterova filma istinsko je otkrivenje. Njegov film je priča o dušama. Iako bi nas on mogao glazbeno odvesti na krivi kolosijek. Ovdje nije riječ o soulu kao glazbenom žanru, već je u prvom planu sav taj jazz. Njegova duša. Krcat iskrama koje će osvijetliti njegove slavne glazbenike. Te iste iskre praktički obasjavaju čitav opus ekstraordinarnog Petea Doctera (»Dušu« je režirao u tandemu s Kempom Powersom). One nas odvode u najveće moguće visine. U letu dviju duša prema zemlji, koji priziva onu istu razornu emotivnu eksploziju lebdeće kuće u »Nebesima« (»Up«).



Zato Docter stalno promatra živote u fragmentima. Oni mogu biti veoma kratki, ali se mogu vraćati u mislima kad god to poželimo jer nas čine boljima. U vječnom spoju tuge i veselja, kao i u »Izvrnuto obrnuto« (»Inside Out«). Iako »Duša« može biti i animirana verzija remek-djela Powella i Pressburgera (šifra: »Pitanje života i smrti«). Zato nije ni čudo da zadnja četiri filma s Pixarovim pečatom govore o smrti i »drugim mogućnostima«. Od razigranog kolorita onostranog u »Cocu i velikoj tajni«, čarolije
dvojice teen vilenjaka (šifra: »Naprijed«) i vilice u »Priči o igračkama«. U još jednom hipnotičnom glazbenom putovanju, koje ostavlja jednak prostor euforiji i nostalgiji. Za ostale užitke ne treba nam ništa drugo osim one prave iskre.