Treći film Jana Komase, koji je pomalo neočekivano bio nominiran za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji stranog filma, nastavlja recentnu patološku opsesiju poljskog filma klerom, s autorima poput Anne Zamecke (»Prva pričest«), bračnim parom Anka & Wilhelm Sasnal (»Sunce, sunce me zaslijepilo«), Malgorzate Szumowske (»Svećenik«, »Twarz«) i Wojciecha Smarzowskog (»Kler«). Zato je onaj »Neka te blagoslovi Gospodin«, izgovoren u Komasinu filmu, nakon što je jedna vjernica otkrila junakov lažni identitet svećenika, ujedno i naš pozdrav svim autorima koji denunciraju pervertiranu poljsku katotalibansku svakodnevicu.

Moralne dileme

Doduše, Komasa je među njima najbenigniji u priči o mladom delinkventu koji maskiran u oca Daniela završava u zabitnom poljskom selu, osvojivši svojom pojavom i propovijedima srca vjernika. Njegov »pogani« rječnik bliži hip-hop rimama, transformirat će ga u neku vrstu karizmatika. Dovoljno je brzopotezno prelistati Bibliju i uguglati protokole svete ispovijedi na smartphoneu, no iza halje tog mladog lažnog svećenika ukradene na nekom hardcore tulumu, krije se krhko i žilavo tijelo problematičnog tinejdžera, ukrašeno tetovažama. Zato on izlazi iz crkve i kao prokletnik, i iskupljenik.

Ta ista zajednica koja je prigrlila njegove rime i tjelesnost prolazi teške trenutke, jer je nesreća koju je izazvao pijani vozač, a u kojoj je nastradalo šestero putnika Danielove dobi, zavila pola mjesta u crno. Slučaj emanira moralne dileme, jer je vozačevoj udovici bilo zabranjeno nazočiti misama, dok je selo praktički stavlja na stup srama, odbijajući bilo kakvu pomisao da tijelo njena muža bude pokopano na crkvenom groblju. Upravo Daniel postaje taj koji će prekinuti lanac krivnje, pri čemu mu autor pripisuje kristološku
auru, što postaje evidentno u plošnom simbolizmu scene u kojoj on teatralno skida halju, šireći ruke u formi raspela.

Iako je uspješno konstruirao neku vrstu idealnog kontra-oltara u odnosu na nesvjesnu, ali brutalnu religijsku formalnost poljskog sela. Pritom Komasa odbacuje žestoku kritiku poljskog turbokatolicizma i moći Crkve, kao što je to u »Kleru« učinio Smarzowski, niti osuđuje zatucanost sredine u koju je katapultirao svog lažnog teen svećenika.

Dogmatski stavovi

Jer, Komasa ne denuncira religijske kanone i doktrine s visokih institucionalnih sfera, već mu je inspirativnija vjera »običnog naroda«, vječno rastrgan između korektiva odlučnosti i emotivne empatije. Zato će »uprljati« dogmatske stavove klera svim njegovim instancama koje ne odlaze na sinode, ali znaju prepoznati nepravdu, jer su i sami nekad bili u poziciji njene žrtve. Pritom se i sam pita je li Danielovo maskiranje u svećenika bilo junakov bijeg od sebe samog, ili istinska duhovna transformacija u svijetu u kojem praštanje nije nimalo laka stvar.

No, iako je Komasin stil konvencionalan, a režija na trenutke statična, scenaristička ambivalentnost ostaje jedina njegova istinska snaga. Kao i androgina pojavnost febrilnog Bartosza Bielenie čije lice priziva Renee Falconetti iz Dreyerove »Ivane Orleanske«.

Ikićeva »Oaza« u venecijanskim »Danima autora«

I dok su kuratori naših najvećih ljetnih festivala poput Pule i Motovuna pokleknuli pod prijetnjama jednog istarskog stožerskog šerifa, premda su mogli pokazati malo više odlučnosti i neposluha, etablirani off program venecijanske Mostre »Giornate degli Autori« aka »Venice Days« u kojem je lani premijerno prikazan i Komasin »Corpus Christi«, upravo je najavio svoj program. Poput Alberta Barbere koji stoji iza glavnog programa Mostre koji će biti objavljen uskoro, tako i selektor »Dana autora« prilično rezolutno tvrdi da će se njihovo 17. izdanje održati u redovitom terminu od 2. do 12. rujna i neće ga zaustaviti nikakve epidemiološke prijetnje, jer se kultura više ne smije otkazivati, iako to povlači za sobom velik rizik, ali i golemu organizacijsku odgovornost.

Tako se među najavljenim filmovima spominje i »Oaza« srpskog sineasta Ivana Ikića, ambijentirana u jednoj psihijatrijskog klinici, ali i nova ludorija Brucea LaBrucea »Saint-Narcisse«. Tu je i najnoviji komad ekscentričnog Švicarca Mila Raua »Novo Evanđelje« čiji je autor trebao gostovati s »Obitelji« u sklopu zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta.