U recentnoj produkciji »alpskog« filma, ne računajući na Assayasov ekstraordinarni »Sils Maria«, bjelosvjetski festivali iznjedrili su dva velika komada – Ostlundov »Turist« i »Slalom« u režiji Charlene Favier koji je bio definitivni vrhunac ovogodišnjeg online izdanja Zagrebačkog filmskog festivala.

Oba filma ambijentirana su u francuskim Alpama tijekom zime. Da bi paradoks bio veći, potonji maestralno ironizira Ostlundov odabir III. stavka Vivaldijeva »Ljeta«. Te iste pariture začut ćemo u autu kojim je njegov vozač pokupio njegovu 15-godišnju junakinju Lyz (sjećamo je se iz genijalne »Ave« Lee Mysius), dok je džogirala na planinskoj brani.

Doduše, Zlatna kolica na ZFF-u nije osvojila iznimna Favier, već odbojni Ivan Ikić (šifra: »Oaza«). Poput Favier u koje alpski krajolici postaju prostor seksualnih trauma, s nevinom Lyz kao žrtvom predatorskog skijaškog trenera, koji će joj »pokloniti« spermu na dlanu uz jedan usputni: »Oprosti«, u Evi Romen (šifra: »Hochwald«), te iste Alpe bivaju svedene na jednu mesnicu u kojoj Mario (genijalni Thomas Prenn) nudi tu istu spermu za novac, nakon što je isprao njen krvavi pod. Iako je po struci slastičar.

Krivnja preživjelog

Mario sanja o plesačkoj karijeri, kao što je o njoj sanjala i naša voljena Jennifer Beals u »Flashdanceu«. Samo što je za razliku od zavarivačice Alex, Mario zaposlen u lokalnoj »macelleriji«, da bi krvavu mesarsku odjeću zamijenio Travoltinom košuljom u groznici südtirolske večeri na pozornici lokalne osnovne škole, uz frenetičnu promjenu kostima, praćen zvucima Italo disca osamdesetih.

Ali njegova monotona svakodnevica mijenja se dolaskom njegova najboljeg prijatelja Lenza (Noah Saavedra), pripadnika ugledne obitelji, skrivenog iza maske heteronormativnosti. Lenz predloži Mariu da krenu na ludi provod u Rim.

No rimski gej klub koji Romen promatra u neonskim crvenim odsjajima bliskim Iannu Gonzalezu (šifra: »Nož + srce«), s Mariovom kovrčavom perikom kao nekom vrstom dodatnog filmskog karaktera, postaje meta krvavog napada islamskih terorista.

Taj isti napad proizvest će u u Mariu osjećaj krivnje preživjelog, koji će ga odvesti na alpski oltar na kojem on pronalazi spas u religiji i drogi. Jer, u očima alpskog kretenizma, on je taj »pervertit« koji nije trebao preživjeti masakr, za razliku od Lenza.

U tome leži i engleski prijevod autoričina filma (šifra: »Why Not You«). Zašto je »peder« preživio teoristički napad, a ne dobrostojeći miljenik alpske zajednice? Iako je Romen na scenu masakra potrošila tek par minuta, fokusirana na ono što će se kasnije dogoditi, kad Mario postane žrtva sredine ogrezle u rasizmu i islamofobiji.

Takav narativ jako bi se svidio Terrenceu Malicku koji je svoj iznimni zadnji komad »A Hidden Life«, koji je nažalost zaobišao naša kina, ambijentirao u gotovo identičnim alpskim krajolicima, doduše nešto sjevernije u St. Redegundu. Iako to isto tirolsko selo »glumi« talijanska Sappada.

Poput Malickova Frantza koji je pogrešno vjerovao da njegovu alpsku dolinu ne može zadesiti nijedna tragedija, tako je i Romenin Mario pogrešno vjerovao da je njegov spust iz Südtirola u LGBT Rim bio spust slobode. Sve se svodi na vječnu borbu Dobra i Zla.

Iako je taj isti Mariov spust u Rim produkt njegovih snova o nastupu u showu na Rai 1, koji prema njegovu ocu »više nitko ne gleda«. Kao da mitska »Canzonissima« i sestre Kessler pripadaju nekim drugim vremenima. Zato se Mario vraća u onaj isti mračni alpski kutak u kojem se lokalni muzikaši nenajavljeno ukazuju na pragu u potrazi za »schnappsom«, u kojem snove o slavi zamjenjuju svinjske i ine polovice.

Doduše, Ramen je često naglašavala da ju je za film inspirirao masakr u pariškoj koncertnoj dvorani Bataclan. Iako je ona tek jedna od autor(ic)a čiji su komadi imali proročanski efekt.

Disco groznica

Prisjetimo se filma »Made in France« (»L’enquete«) Nicolasa Boukhriefa, s pariškim novinarom koji se ubacuje u ćeliju teen džihadista koji planiraju izvesti seriju napada na različitim pariškim lokacijama, zbog čega je pariška premijera autorova komada bila otkazana, jer je netko procijenio da njegov scenarij priziva napad na pariški Bataclan.

Ili TV serije Christiana Alvarta (šifra: »Sloborn«) čija je postprodukcija krenula pola godine uoči pandemije bolesti COVID-19, u kojoj misteriozna ptičja gripa zaprijeti idili imaginarnog njemačkog otoka, čiji žitelji počinju nositi zaštitne maskice i prakticirati socijalno distanciranje.

Da bi paradoks bio veći, »Hochwald« je prikazan u programu Viennalea samo par dana uoči terorističkog napada na Beč u kojem je sudjelovao rođeni Bečanin Kujtim Fejzulai, blizak onom rođenih Parižana braće Kouachi, što umnogome demantira zagovornike antimigrantske politike.

Iako mu se svjetska premijera dogodila nešto ranije na Ciriškom filmskom festivalu. Doduše u bečkom napadu upravo su dvojica Austrijanaca turskog podrijetla, Mikail Ozen i Recep Tayyip Gultekin, došla do ranjenog policajca i pomogla ga unijeti u vozilo hitne pomoći, dok je jedan od njih odveo ranjenu ženu u obližnji restoran, iako je Fejzulai usmjerio oružje prema njemu.

U rimskom gej klubu u kojem se Mariu i Lenzu dogodila groznica terorističke subotnje večeri, nije nažalost bilo ni Ozena ni Gultekina.