Nakad smo odlazili na Tjedne češkog filma da bismo se uz njihov humor odmorili od turobne svakodnevice. Uz buhtličke po receptu gospođa iz Češke besede i sponzorirano pivo, čija bi bačva presahnula već nakon drugog dana ciklusa, ako ne i prije.

Ali vremena se mijenjaju. Ni Tjedan češkog filma više nije ono što je nekad bio, iako iza njega i dalje stoji velika dobra vila češkog veleposlanstva Jindra Mala. Doduše, pivičko se i dalje toči. Ali humora je sve manje, jer valjda živimo u nimalo feelgood realnosti. To još uvijek ne znači da je njegovo najnovije izdanje imuno na humor.

Gorko-sladak humor

​To dokazuje i njegov hommage nedavno preminulom Jiriju Menzelu, s autorovim seminalnim komadom »Striženo košeno« u kojem se on referira na djetinjstvo pisca Bohumila Hrabala u provincijskom gradiću u kojem je, gle čuda, dominirala lokalna pivovara. Valjda je i zato Menzelov humor u tom filmu gorko-sladak poput njena piva.

Zato se projekcija »Obojenog ptića« u režiji Vaclava Marhoula uvrštena u ovogodišnje izdanje Tjedna češkog filma, doima poput najžešćeg udarca u prepone. Preživjet ćemo ga jedino ako nam dame iz Češke besede ubace u buhtličke dostatnu dozu LSD-a. Nažalost, Marhoula ne zanima Hrabal, već precijenjeni Poljak Jerzy Kosinski, koji je ujedno i autor navodno poluautobiografskog istoimenog literarnog predloška po kojem je snimljen Marhoulov film, čija se hrvatska premijera dogodila lani u sklopu HRFF-a. Autor teksta koji držite u ruci prezire veći dio opusa Kosinskog. Ne zato jer su ga s druge strane Željezne zavjese smatrali nacionalistom i ideološki opasnim piscem. Ništa bolje nije prošao ni na Zapadu, gdje su ga optužili za plagiranje. Jedini roman iz njegova pompoznog opusa vrijedan spomena je »Prisutnost« po kojem je Hal Ashby snimio istoimeni film s genijalnim Peterom Sellersom (šifra: »Being There«).

Vječna magla

Iako piščevi biografski podaci navode da je u mladosti provodio zime u Tatrama kao učitelj skijanja, a ljeta na Baltiku kao psiholog, taj isti baltički dr. Kosinski počinio je 1991. u New Yorku suicid uz oproštajnu poruku: »Danas ću spavati malo duže. Nazovite to vrijeme Vječnošću«. Kao svaki disident koji drži do sebe, navodno priloživši poljskim vlastima američki poziv za stipendiju, nakon što se umorio od skijanja i psihoterapeutskih seansi, vozio je kamione američkim prostranstvima, radio kao kinooperater, predavao na Princetonu, za dlaku izbjegao masakr u kući Romana Polanskog i Sharon Tate na Cielo Driveu, oženio udovicu čeličnog magnata iz Pittsburgha s kojom je krstario na jahti sa 17 članova posade i pisao romane koje smo voljeli ili mrzili. Iako u njegovoj biografiji ima previše tog famoznog »navodno«. No »krstarenje« koje je opisao u »Obojenom ptiću« nešto je manje romantično.
U tom romanu koji je adaptirao Marhoul, Šoah je omotan celofanom strave i užasa.

U svjetlu uronjenom u vječnu maglu u kojoj mučeništvo autorova malog junaka postaje noćna mora iz koje se on nikad neće probuditi. Marhoul se već suočavao sa sličnim ratnim temama u »Tobruku« ambijentiranom u libijskoj pustinji tijekom Drugog svjetskog rata (ne miješati s istoimenim komadom Arthura Hillera s Rockom Hudsonom i Georgeom Peppardom), nominiranim za šest Kristalnih lavova (češki ekvivalent Oscara), s grupom čehoslovačkih tenkista u britanskoj vojsci koji će uoči odlaska na bojišnicu otkriti čari lokalnog bordela. U »Obojenom ptiću« te iste »čari« svedene su na seks jedne djevojke i koze, te gavrane koji kljucaju dječakovu glavu koja viri iz zemlje. I to nije sve. Dječakov kristološki »camino« započinje nakon što su ga njegovi židovski roditelji dali na usvajanje jednoj starici da bi ga spasili od užasa konclogora. No njegovi pravi užasi započinju staričinom smrću.

Pokazati sve

Jer, Marhoul želi pokazati sve, e da bi se ulagivao svim onim festivalskim kuratorima koji preferiraju efekt fabriciranog »skandala«. Njegov mali junak portretiran je kao inkarnacija demona. Iako njegovi narativi nemaju ništa zajedničkog s Bergmanom i Dreyerom iz skandinavskih dvadesetih. Zato Marhoul nije samo ugasio dječakov pogled, već i pogled Povijesti, njenih krajolika i sentimenata. U nepodnošljivih 169 minuta čiji se »šokantni« efekt svodi na gomilanje uznemirujućih slika. Naravno, Marhoul ne odustaje od ambigviteta Kosinskog koji podrazumijeva iskopane oči i batinanje našeg malog junaka, čije je tijelo zatočeno u vreći. Koliko god se Marhoul trudio biti veći Bela Tarr od samog Tarra. Iako slavnom Mađaru iz maglom obavijenih pusta ne bi nikad palo na pamet ugasiti emotivni plamen bezimenog junaka i izgubiti njegov identitet. Obojena ptica će poletjeti, ali je ptice iz njena jata ne prihvaćaju jer je druge boje.

Možda je Marhoul nakon »Tobruka« postao »It« faca i bez problema je angažirao u cameo ulogama slavna glumačka imena, od Uda Kiera (monstruozni mlinar) i Harveya Keitela (katolički svećenik) do Barryja Peppera (sovjetski vojnik) i Juliana Sandsa (još jedan stranac dobrih namjera, koji će dječakovoj ionako mračnoj i mučnoj svakodnevnici pridodati dostatnu dozu pedofilskog horora u formi lančanog silovanja). Urbane legende kazuju da je Kosinski bio inspiriran dječačkim iskustvima Polanskog čiji su roditelji također okončali u konclogoru. Iako se Marhoulov komad svodi na nepodnošljivi katalog užasa. Nema tu nikakve duhovne katarze. Sve se svodi na junakovo spuštanje u sedmi krug pakla ispunjenog štakorima. No da bi se snimila smrt nade i žudnje, treba se obratiti nekim drugim autorima. Mizantrop Marhoul nije nam pokazao ništa. Koliko god nam pokazao da su obojene ptice u ksenofobnoj Europi danas aktualnije no ikad.