Nije odrastao kao ostala djeca. Odrastao je na filmu. Za razliku od ostale djece, kako je rekao u jednom intervjuu, nije putovao na ekskurzije, nije prolazio kroz one faze odrastanja i školovanja kroz koje su prolazili njegovi vršnjaci, nije iživio radost igranja s djecom. 

  – Vjerujem da je moj način odrastanja bio brži, direktniji, suroviji, rekao je kultni glumac Slavko Štimac, neosporno najveća dječja zvijezda bivše Jugoslavije. Mitsko mjesto u povijesti jugoslavenske kinematografije osigurao je već prvom ulogom u filmu »Vuk Samotnjak« 1972., kada ga je redatelj Obrad Gluščević izabrao za glavnu ulogu među brojnom ličkom djecom. Rođen je 1960. u malom mjestu kraj Perušića. Tijekom više od četiri desetljeća duge karijere, Slavko Štimac je surađivao s najznačajnijim jugoslavenskim redateljima i snimio gotovo pedeset filmova.

  Nema igranja

Uvijek kad naiđem na vaše intervjue u kojima obrazlažete svijet glume i svoju karijeru, ja vas uvijek, neovisno o ozbiljnosti vaših uvida, doživljavam kao nekim svojim najbližim rodom. Vjerujem da je to tako i s mnogima iz naše srednje i starije generacije jer ste nam označili djetinjstvo svojim ulogama u »Vuku samotnjaku«, »Vlaku u snijegu« i seriji »Salaš u malom ritu«.

  – Ovo kako ste sad napravili ovaj uvod s bliskošću i bliskim rodom, dobro je polazište za naš razgovor zato što je čitav smisao ovog mog posla, kako sam ga bar ja naučio i kako ga shvaćam, upravo to da postignemo jednu uvjerljivost i nešto što će nas zbližiti s ljudima. Ako gledam scenu na filmu, i ako se emocionalno i na svaki drugi način uvučem u to, i ako je to uvjerljivo i dobro, onda znači da smo postigli ono što nam je bio zadatak. To je po meni mjerilo dobre glume. 

 Prije svega mislim na silnu emotivnu identifikaciju i težinu koje su nosile te vaše prve dječje uloge, od izraza lica, tog davanja pred kamerom.

  – To je apsolutno nužno. Svi glumci trude se to postići, jer je to vrhunac. Ljudi često imaju običaj kazati: »Pa oni su mali, pa igraju se pred kamerama«. Takva stvar ne postoji, toga nema. Nema igranja pred kamerom. Kažu: »On je prirodan, on ne glumi«. To isto ne postoji. Čovjek uvijek glumi, a ako je prirodan, onda je takav s namjerom. To je samo dobro odrađen glumački zadatak. Takva je predrasuda vladala i za Pavla Vujisića, koji je imao karizmu. Za njega su govorili: »On je prirodan, on se samo slika pred kamerom«. Nije tako, on je to s namjerom radio da to bude tako. Zapravo je bio savršen glumac. Jer, svima je ideal da glume nema. Da se to ne vidi. Da je nešto čemu se vjeruje. 

 Da je sto posto unutra?

Mali si i sve ti je jasno

Koliko su u vašem glumačkom stasanju bili važni redatelji, počevši od Obrada Gluščevića i Branka Bauera, a posebno za iskorištavanje vašeg talenta u prvim ulogama? 

  – Ma kako ne. Definitivno, oni su me naučili. Čika Bućo (Obrad Glušević) i Branko, to je moja škola, naročito Branko jer je dulje trajalo, a osnova je Obrad Gluščević. Meni je on odmah na početku prvo rekao: »E, ne može ovako«. Točno se sjećam te scene iz »Vuka samotnjaka«, zanimljivo, toliko je godina prošlo, ali ja to pamtim. Snimali smo prvi kadar na tromeđi Austrije, Italije i tada Jugoslavije, a on mi je kazao: »Da ti kažem nešto, kad sad dođeš do kamere i kad ono kažeš, to moraš kazati onako kao što bi ti meni rekao, to mora biti potpuno prirodno«. I od te sekunde, to je bilo to. 

 Je li vam to bio teret?

  – Ne, ne. Mali si i sve ti je jasno. Možda sam ja sad ovo ugrubo objasnio, bilo je tu još objašnjavanja, ali odmah mi je bilo jasno što se od mene traži. 

 Čisti je um djeteta. Možda bi starijem glumcu takva redateljska opaska potakla tremu. Znate ono: budite spontani. Kao da je to lako.

  – Stariji glumac ima vrlo često opterećenje da mora iskoristiti šansu, da napravi karijeru, što nije slučaj s djetetom. 

 Je li možda taj tipski lik dobrog dječaka negativno utjecao na vaše uloge u zrelijim godinama (u Kusturičinim filmovima »Sjećaš li se Dolly Bell« i »Underground«, Šijanovom »Ko to tamo peva«, Markovićevom prvijencu »Specijalno vaspitanje«…), ili je to rano glumačko iskustvo samo pomoglo kasnijim ulogama? 

  – Mi smo se svi na neki način poznavali, male su to sredine bile. Nema to toliko veze s prethodnim ulogama, koliko s karakterom. Nismo mi bili veliko tržište pa da si ti mogao nešto puno birati. Nije postojalo pet scenarija pa sad ti među njima biraš jedan. Ne, to je jedna vrsta tajminga, tako se jednostavno dogodilo. 

 Kao tinejdžera, kao 15-godišnjaka angažirao vas je 1976. veliki svjetski redatelj Sam Packinpah u filmu »Željezni križ«. Je li Packinpah bio strog? 

  – On je bio strašno, strašno strog, ali iz nekog razloga, meni je sad o tome glupo pričati, ja sam mu bio jako simpatičan. Bilo je previđeno par dana snimanja, ali kasnije je prema meni dopisivao ulogu, pa sam dolazio naknadno kod njega u London na dosnimavanje – znate u onim vizijama, snovima koji se pričinjavaju ranjenom Jamesu Coburnu. Inače, Peckinpah je bio vrlo nezgodan. Činjenica je da je puno pio, ali bio je savršeno fokusiran na posao. 

 U Puli više od 40 godina

Kako se osjećate u Puli?

  – Sama činjenica da dolazim u Pulu više od 40 godina govori sve. 

 Mogu misliti kako ste tada dočekivani kao najveća dječja zvijezda, zaustavljali su vas na svakom mjestu. Kako je danas u Puli? Sve se promijenilo.

  – Meni je sve isto. Meni je najveću popularnost donijela televizijska serija »Salaš u malom ritu«. Tada smo u čitavoj Jugoslaviji imali dva televizijska programa, čak možda i jedan, a ta se serija prikazivala u udarnom terminu u nedjelju navečer. Tako da nije bilo šanse da vas netko na ulici ne prepozna, to bi bilo čudo. A za Pulu me vežu silne uspomene. Ja sam još kao mali prvi put došao u Pulu, ovdje sam od 1972. Može se reći da sam odrastao u Puli! 

 Nadam se da ovo neće zvučiti preindiskretno, ali kao dijete glumac bili ste posve vedri i otvoreni, a sad ste bitno povučeniji, zatvoreniji. Ima li to veze s tim dječjim ulogama? 

  – Nema veze s tim, nego s mojim životom. Smatram da nisu sve stvari za javnost. E sad, jesam li otvoren? Ja se trudim da budem iskren, a ipak ne bih pričao o najintimnijim stvarima.