Sjajno djelo

Šest je desetljeća od kultnog Hitchcockovog “Psiha”. I danas ima učinak šoka

Kim Cuculić

Danas se film »Psiho« smatra jednim od najboljih Hitchcockovih filmova, a međunarodni filmski kritičari redovito ga uvrštavaju među najbolje filmove sedme umjetnosti uopće. Smatra se da je to film koji je inaugurirao žanr modernog horora, prekršivši mnoge konvencije žanra



U povodu 60 godina od nastanka »Psiha« Alfreda Hitchcocka, zagrebačka Kinoteka pripremila je tematski program pod naslovom »60 godina ‘Psiha’: Svi ponekad malo poludimo«. Podijeljen je u tri cjeline, od kojih je svaka organizirana oko neke inovacije Hitchcockova remek-djela.


»Psiho« je prvi film koji je pokazao da čudovište, kao personifikacija prijetnje i zla, ne dolazi iz gotičkih dvoraca, maglovitih šuma ili svemirskih prostranstava, nego da se nalazi u susjedstvu, u obitelji te u samome čovjeku, pa će fokus biti na filmskim psihozama i ludostima proizašlima iz Hitchcockova reza, najavljeno je iz Kinoteke. Na programu je i horor »Psiho« Gusa van Santa iz 1998. godine, uz koji piše: »U desetljeću kojim su žarili erotski i psihološki trileri i tinejdžerski ‘slasheri’, od kojih su se mnogi referirali na Hitchcockov opus, cijenjeni indie i underground autor Gus Van Sant odvažio se na neobičan eksperiment vjerne prerade Hitchcockova originala kadar po kadar. Konačni rezultat rasrdio je mnoge, no Van Sant je svoj postupak ustrajno branio kao promišljeni umjetnički projekt. Je li riječ o pop-art eksperimentu maskiranom u studijski dugometražni film ili o komercijalnom parazitiranju nad slavnim originalom? Vrijeme je za povratak u motel Batesovih!«


»Psiho« je Hitchcockov psihološki triler iz 1960. godine, u kojemu su u glavnim ulogama Anthony Perkins i Janet Leigh. Film je snimljen prema scenariju Josepha Stefana, koji se temelji na istoimenom romanu iz 1959. godine autora Roberta Blocha. Roman je donekle inspiriran ubojstvima u državi Wisconsin, koja je počinio serijski ubojica i pljačkaš grobova Ed Gein. Hitchcockov »Psiho« prati Marion Crane (Janet Leigh), tajnicu koja nakon krađe novca poslodavcu završava u zabačenom motelu vlasnika neobičnih pobuda, Normana Batesa (Anthony Perkins), koji ima interes za taksidermiju i problematičan odnos s majkom. Iako snimljen s malim budžetom, film je doživio ogroman uspjeh kod kritike i dobio četiri nominacije za nagradu Oscar, te su po njemu snimljeni mnogi nastavci, remakeovi i televizijske verzije.




U početku svoje kino distribucije film je dobio pomiješane kritike, ali odličan box-office rezultat kasnije je doveo do fantastičnih kritika. Danas se film »Psiho« smatra jednim od najboljih Hitchcockovih filmova, a međunarodni filmski kritičari redovito ga uvrštavaju među najbolje filmove sedme umjetnosti uopće. Smatra se da je to film koji je inaugurirao žanr modernog horora, prekršivši mnoge konvencije žanra, a i za današnje gledatelje još uvijek ima učinak šoka.


​Ubojstvo lika koji glumi Janet Leigh, »scena pod tušem«, ključni je trenutak filma i jedna je od najpoznatijih filmskih scena uopće. Kao takva, iznjedrila je mnoštvo mitova i legendi. Sama scena snimana je iz 77 različitih uglova u razdoblju od 17. do 23. prosinca 1959. godine. Trajanje scene je tri minute, a uključuje 50 rezova. Sastoji se od većinom krupnih kadrova, osim nešto srednjih pod tušem malo prije i odmah nakon ubojstva. Kombinacija krupnih kadrova i njihovog kratkog trajanja čini scenu subjektivnijom nego da su kadrovi prikazani u širokom planu, a Hitchcock je upotrijebljenu tehniku opisao kao »prijelaz opasnosti s ekrana u um gledatelja«.


Kako bi se snimio tuš u krupnom planu, kamera je morala imati dugačke leće. Unutarnje rupe na žlijebu su bile blokirane pa je kamera postavljena malo dalje tako da se čini da voda udara u leće, ali zapravo prolazi pokraj nje. Glazbu s violinama, violama i violončelima koja svira u pozadini scene napisao je Bernard Herrmann, a zove se The Murder (Ubojstvo). Hitchcock je u početku želio da scena (kao i sve ostale čija je radnja smještena u sam motel) nema glazbu, ali Herrmann ga je preklinjao da ju montira s glazbom koju je skladao. Kasnije se Hitchcock složio da je glazba učinila kompletnu scenu mnogo dramatičnijom pa je gotovo udvostručio Herrmannovu plaću.


Neko vrijeme kružile su glasine da se Leigh ne nalazi cijelo vrijeme pod tušem, već da je korištena druga glumica. Međutim, u intervjuu s Rogerom Ebertom, kao i u knjizi »Alfred Hitchcock and the Making of Psycho«, Leigh je naglasila da se upravo ona nalazi u sceni cijelo vrijeme; Hitchcock je koristio drugu glumicu samo za scene u kojima Norman omotava Marionino tijelo sa zavjesom tuša i stavlja ga u gepek automobila. Ipak, u knjizi iz 2010. godine »The Girl in Alfred Hitchcock’s Shower« autor Robert Graysmith proturječi ovome, identificirajući Marli Renfro kao glumicu koja je korištena za scenu pod tušem umjesto Janet Leigh. Još jedan popularni mit koji se odnosi na scenu je i taj da je Hitchcock upotrijebio ledeno hladnu vodu kako bi vrisak Leigh zvučao što realističnije. Leigh je navedeno opovrgnula nekoliko puta, ističući da je redatelj bio vrlo velikodušan s toplom vodom.


O »Psihu« je pisao i glasoviti slovenski filozof Slavoj Žižek, u čijoj psihoanalitičkoj interpretaciji podrum Normanove kuće predstavlja ‘id’, ‘ego’ je prizemlje, a ‘superego’ je prvi kat – tu je živjela Normanova majka. Važan je trenutak u filmu kad on majčino mrtvo tijelo prenosi iz ‘superega’ u ‘id’. Feministička kritika tumačila je Marioninu smrt konačnim ušutkavanjem ženskog »pogleda«, koji se prethodno borio za vlastito uspostavljanje u patrijarhalnom svijetu muških »pogleda« kao nositelja društvene moći. Sam Hitchcock kazao je da je to vjerojatno najfilmičniji film koji je ikada režirao: »Jer u njemu imate montažu ubojstva u kupaonici i sve je zapravo varka. U toj sceni nikakav nož ni u jednom trenutku nije ni dotaknuo ženu. Nikada. Tu se radilo o brzini snimanja, trebalo nam je tjedan dana da snimimo scenu. Djelići filma nisu vjerojatno zajedno prešli 10 do 15 centimetara filmske vrpce. Na ekranu su trajali manje od sekunde…


U »Psihu« imamo nasilno impresionističko ubojstvo u kupaonici. Montažerski postupak stvara dojam da ubojica beskonačno nožem ubada svoju žrtvu. S tom scenom sam kod publike postigao željeni cilj: posijao sam prijetnju, a gledatelji su bili potpuno svjesni postojanja zločina, pa sam u nastavku filma smanjio i gotovo eliminirao svako nasilje, objasnio je redatelj.