Ljetno Art-kino

Ritam ludila i plamena: Film “Ema” čileanskog redatelja Pabla Larraina iskoračio u zonu psihodeličnog mjuzikla

Dragan Rubeša

Scena iz filma "Ema"

Scena iz filma "Ema"

Riječ je o krajnje bolnom i krhkom komadu o novoj generaciji milenijalaca



Semafor u plamenu. Tako započinje najnoviji film Pabla Larraina, koji je učinio velik iskorak iz autorovih hladnih i ekspresivnih komada u neistraženu zonu psihodeličnog mjuzikla i energične storije o krizi jednog para.


Žena koja je bacačem plamena rasturila semafor na ulici čileanskog Valparaisa je Ema iz naslova autorova filma, koja se doima poput aliena koji je pao na Zemlju, bliska stripovskim narativima.


Njen anarhoidni plamen koji nije zahvatio samo semafore, već i biste političara i aute, postaje generator njenih nervoza u totalnom ritmu ludila, koreografskom i psihološkom, jer su joj socijalne službe oduzele usvojena sina, nakon što je dječak zapalio stan igrajući se šibicama i zamišljajući da je superjunak. U požaru su teško nastradale dječakova teta i baka.


Kameleonski monstrum




Iako Ema (peroksidna debitantica Mariana Di Girolamo) pokušava učiniti sve da vrati majčinstvo i nanovo preuzme skrb nad malim Kolumbijcem, pa čak i ugroziti vlastiti odnos s impotentnim mužem (Gael Garcia Bernal), voditeljem njene plesne eksperimentalne grupe, ali i špijunirati par koji je preuzeo brigu nad dječakom u ulozi njegovih novih roditelja.


Jer, Larrain ni sam ne zna da li bi u prvi plan stavio priču o krizi jednog braka, pankersku varijantu Pasolinijeve »Teoreme« ili plesni film za eru »Supertalenta«, čije energične numere prizivaju Noeov »Klimaks«, začinjene originalnim partiturama elektronskog maga Nicolasa Jaara, poznatog po legendarnom petosatnom nastupu u art centru PS1 na adresi Long Island Cityja s pečatom njujorške MoMA-e. Iz Queensa u Valparaiso.


Jer, Larrainov osmi komad totalni je kameleonski monstrum koji se teško može staviti u nekakvu nišu, nalik delirijskom i ekscentričnom pastišu (»Ti si ljudski prezervativ«, kazat će Ema partneru).


U totalnom ludilu fosforescentnih orgija, videospotovskih plesnih numera i totalnih »hashtag« sentimenata, bližih online univerzumu nego filmu. Ako se Larrainov »Jackie« bavio ikonom koja je utjecala na redizajn kompletnog imaginarija i stila povijesti dvadesetog stoljeća s dodirom Chanela, ali i interijera Bijele kuće, onda je Ema učinila velik Larrainov iskorak u zonu anarhoidnih poliesterskih heroina, izgubljenih u emotivnoj, etičkoj, seksualnoj i komunikacijskoj konfuziji.


Subverzija društvenog poretka


Jedina utjeha krije se u alfa-mužjačkom tijelu vatrogasca, zamjenskog oca njena djeteta. Iako njena žudnja za muškarcima nema nikakvih dodirnih točaka s ljubavlju. Ona ih tek koristi kao pijune u postizanju vlastitih ciljeva i interesa, subvertirajući društveni poredak.


Naravno, teško je zavoljeti Larrainove (bolesne) protagoniste koji se svi odreda doimaju kao da su pod vječnom hipnozom i u fazi permanentne ovisnosti. Iako autorov fokus nije horor majčinstva, već opijat krivnje koju ono generira.


Jer, riječ je o krajnje bolnom i krhkom komadu o novoj generaciji milenijalaca, koji će kulminirati razornim Bernalovim monologom o euforiji »reggaetona«, koji očito dijeli autorove identične stavove.


Jer, ako se veći dio dosadašnjeg Larrainova refleksivnog opusa bavio djecom u diskursu diktature njihovih očeva, u »Emi« je situacija obrnuta, s otuđenim, poligamnim i gluhim kćerima anarhije, koje žele pretvoriti svijet u plamenu buktinju. Kao da je revolucija jedina koja ih može spasiti. Ostaje pitanje tko će tu istu revoluciju pokrenuti. Let’s dance!