Nakon što je žiri lanjskog 69. Berlinalea donio radikalnu odluku o dodjeli Zlatnog medvjeda Lapidovim »Sinonimima«, lokalni distributer je procijenio autorov odvažni komad dovoljno atraktivnim za njegovu promociju u sklopu Vukovarskog filmskog festivala, što mu je praktički osiguralo distribuciju u mreži hrvatskih nezavisnih kina. No »Sinonimima« se ubrzo zametnuo svaki trag. Kritičarka Vesna Pažin je u finom osvrtu na Lapidov komad tada ironično napisala da je ovdašnji distributer, izgleda, kupio pravo na njegovo prikazivanje »ne bi li ga što bolje bunkerirao«.

I da nam se nije dogodio taj vražji COVID-19, Lapidov film bi u nas možda zavijek ostao samoizoliran (čitaj: nevidljiv), ušavši u mrak kina kao nužno zlo u nedostatku friških naslova čija je (post)produkcija i distribucija trenutno zaustavljena.

Remek-djelo

Jer da nije bilo korone, riječkom Art-kinu vjerojatno se nikad ne bi dogodilo Lapidovo remek-djelo. I njegov junak Yoav koji dolaskom u Pariz odluči izbrisati vlastitu izraelsku prošlost i jezik, jer mu je Izrael toliko odbojan da ga tretira poput zloćudnog tumora koji valja odstraniti, izoliran je na samom početku filma u ogromnom praznom stanu, ne samo bez identiteta, već i bez odjeće. Kao da želi započeti novi život od nule. Sve dok ga ne spasi par radical-chic buržuja iz susjedstva, koji mu poklanjaju elegantni žuti kaput. Jer, Lapidov interes sveden je na miniranje diktata politike nacionalnog identiteta. Yoavu treba malo toga da bi egzistirao na ekranu. Jeftina tjestenina s jeftinim pelatima. Jeftina potkošulja ispod preskupog kaputa. Trošni asketski stan čiji su zidovi ukrašeni razglednicama s likom Napoleona, Drogbe i Cobaina.

Glumi ga začudni Tom Mercier, čijem tijelu pripada čitav film. Njegovo (nago) tijelo je smrznuto, izgladnjelo i prostituirano. On je suvereni vladar filmskog ekrana. Autorova kamera ga voli, kao da s njime vodi ljubav. Arhetip totalnog tijela rastrganog negdje na pola puta između teatra i filma. Od njegove izraelske prošlosti nismo puno otkrili. Saznali smo da mu je djed bio terorist kojeg su osudile britanske kolonijalne vlasti, te da mu se otac smrznuo na planinskoj vojnoj utvrdi. Poput svakog dobrog Izraelca, tako je i Yoav prošao obaveznu vojnu obuku (sumanuta scena u kojoj vojnikinje izvode »Hallelujah« koji je 1979. predstavljao Izrael na Eurosongu).

Prevažna glazba

Glazba je Lapidu prevažna. Storija o Hektoru i Ahileju uz funk klasik Ernieja K. Doea (»Here Come the Girls«), koju na šanku podastire svom kolegi koji je sve ono što on nije – simbol militantnog izraelskog mačizma, ponosan na vlastiti nacionalni identitet. Junakov ples u disku uz Technotronics (»Pump Up the Jam«) s korom kruha u ustima. Junakov odlazak u streljanu uz Pink Martini (»Je ne veux pas travailler«). Krvavi stihovi francuske himne koju Yoav pjeva u večernjoj školi, nakon što je učiteljica održala lekciju o građanskim slobodama. Zato će autorova kritika »politike identiteta« kulminirati u ironičnoj sceni u kojoj on na silu progovara hebrejski koji mu se toliko gadio i koji je dolaskom u Francusku odbacio po vlastitom slobodnom odabiru. Ali to će učiniti tek na zahtjev redatelja pornića, koji ga je natjerao da sebe penetrira prstom.

Iako se ta ista buržujska Francuska koju inkarniraju oboistica Caroline i pisac Emile, koji prema riječima svog tajkunskog oca nikad neće postati novi Victor Hugo, odnosi prema Yoavovu tijelu s dostatnom dozom vampirizma. U velikom filmu čiji finale postaje još jedan junakov iluzorni početak.