BERLIN – Jow Zhi Wei je rodom iz Singapura, gdje je diplomirao na prestižnoj umjetničkoj školi Lasalle College of the Arts, nastavio školovanje u studiju Le Fresnoy u Francuskoj, a 2010. primljen je na tajvansku filmsku akademiju Golden Horse gdje mu je mjesec dana mentor bio jedan od najvećih tajvanskih redatelja Hou Hsiao-Hsien. Napravio je tri kratka filma s kojima je obišao filmske festivale od Cannesa do Busana, a 2014. godine dodijeljena mu je nagrada singapurske vlade Young Artist Award.

Njegov prvi dugometražni igrani film »Tomorrow is a Long Time« (»Sutra je dugo vremena«) prikazan je na ovogodišnjem Berlinalu. To je, prema riječima autora, »intiman portret masivne dihotomije između ekonomskog progresa i ljudi koji ga održavaju, radničke klase izgubljene u preživljavanju u divljini modernog svijeta.«

Glavni likovi filma su otac i sin, Chua i Meng. Oni preživljavaju na periferiji velegrada, otac u konstantnom radu, a sin tinejdžer u traženju identiteta, u turobnoj svakodnevici uz naprasitog oca, bolesnu baku i mobing u školi.

Na početku razgovora s Jow Zhi Weiom zanimalo nas je odgovara li poetičan naslov filma na engleskom, kineskom originalu.

– Naslov filma na kineskom je ustvari »Sutra je dulje nego jučer«. Ideja je u tome da ja iskreno mislim da svi mi previše očekujemo od sutra, jer nam izgleda da je sutra blizu, no često je za ono što očekujemo i što želimo da se dogodi možda ipak potrebno mnogo duže vrijeme. Engleski prijevod »Tomorrow Is a Long Time« preuzet je od jedne od starijih pjesama Boba Dylana.

Azijska obitelj

Od čega ste krenuli radeći na scenariju za ovaj film koji, osim što se bavi obiteljskom dramom između oca i sina, ukazuje na mnoge probleme modernog društva?

– Za mene je početna točka ovog filma bila ideja o suštini obitelji, posebice azijske obitelji. Kada sam bio dijete, moja baka je bila vrlo bolesna, imala je neku vrstu nasljedne bolesti. Ja sam s njom bio vrlo blizak, ali ona je umrla kad mi je bilo pet godina. Vremenom se uspostavilo da i moj otac boluje od iste bolesti. Kada je on obolio, ja sam počeo razmišljati o tome što ostaje od sjećanja ako me svi s kojima sam obiteljski povezan ostave i nestanu zbog bolesti. Počeo sam, dakle, s tom idejom o obitelji i na koji smo to način međusobno povezani. Je li ta veza nešto gotovo metafizičko i nevidljivo ili je to nešto vrlo konkretno, naša fizička povezanost i komunikacija. Naravno, u svemu tome ja nisam mogao izbjeći i okolinu. Ja sam iz Singapura, prekrasnog i glamuroznog, kozmopolitskog grada. No, moji roditelji su pripadali nižoj klasi, pa sam se pitao: svi ti ljudi, svi mi koji patimo od siromaštva, što za nas uopće znači to što živimo u gradu gdje svi samo govore o tome da moramo biti veći, bolji i ljepši. To je dakle okruženje u koje sam smjestio svoje likove.

Veliki grad je, na neki način, ipak samo čarobna pozadina u vašem filmu, a protagonisti filma s njim i nemaju nekakvog dodira. Njihova izoliranost je gotovo opipljiva, osim očevog radnog mjesta, njihovog stana i škole, kao da ništa drugo i ne postoji.

– Da, jedini put kada se dobiva nekakav osjećaj grada je kad se glavni lik Meng vozi u autobusu i u tom trenutku postajemo svjesni izraza na njegovom licu. To je vrlo kratak trenutak, ustvari, ali za mene je vrlo važan jer Meng samo promatra grad iz autobusa, a mi ga nikad ne vidimo da on kroči u njega. Njemu kao da nije dopušteno da uđe u taj grad, već ga on samo gleda kroz prozor autobusa. Time sam želio pokazati da ti ljudi osjećaju kao da oni tu ne pripadaju i da oni nisu dio te ideje o glamuroznom gradu.

Odnos prema migrantima

A tu su također i ilegalni radnici iz Burme čiji životi apsolutno nemaju nikakvu važnost. Je li to zaista slika singapurskog društva?

– U Singapuru ima jako mnogo ilegalnih radnika jer je takva radna snaga potrebna za mnoge neatraktivne poslove. U zadnje vrijeme njihova situacija je u fokusu i mnogo se debatira o tome kako poboljšati njihov položaj, ali film je rađen prije svih tih diskusija kako bi se migrantima osigurala neka vrsta socijalne skrbi. To je sve započelo s pandemijom koronavirusa jer se sve te migrante držalo podalje od grada gdje im je dolazak bio potpuno zabranjen zbog bojazni da šire bolest među domaćim stanovništvom. Nehumani odnos prema migrantima je oduvijek bio prisutan, a ja sam to iskoristio da prikažem kako ni oni nisu pripadali tom mjestu, kao ni Chua i Meng, i za mene je to bila stanovita veza između njih.

Struktura vašeg filma je također zanimljiva. U prvom dijelu sve je depresivno, a kada otac umire, radnja filma se odjednom preseli u džunglu i prvi put je sve popraćeno glazbom.

– Ja sam odmah isplanirao takvu strukturu filma. Kada je moja baka umrla i kada su neki članovi moje obitelji oboljeli od iste bolesti, shvatio sam da postoji određeni period vremena od kojeg se ničega ne sjećam, kao da sam bio potpuno izgubljen u svojim snovima. Iako sam tada bio vrlo mlad, nikada to neću zaboraviti. Zato sam se odlučio za tu jasnu pukotinu u naraciji. Prikazati cijeli proces tugovanja je bespotrebno jer svi smo mi prošli kroz slična iskustva. Ja sam zato radnju preselio u sasvim novo okruženje jer sam time želio naglasiti da se u Mengovom životu dogodila velika promjena. On je u džungli, čuje se glazba i sve izgleda kao novi početak. Mnogi su mi rekli da bi to moglo izgledati kao dvije različite priče, no ja mislim da je radnju jednostavno pratiti jer sve što je on prošao u prvom dijelu prati ga i u drugoj polovini. Turobnost, samoća, izolacija, no sve izgleda lakše podnošljivo u novom okruženju.

Pjesma o cvijetu

Ta dva različita dijela filma također su povezana prekrasnom pjesmom o cvijetu koji je otpao s grane i nitko ga ne primjećuje dok on vene.

– Jako sam sretan što ste to razumjeli, jer mnogi to ne primjećuju. Zahvalan sam zbog toga. To je, ustvari, jedna stara tajvanska pjesma koja, po mom mišljenju, odražava stanje likova u mom filmu. Nitko ih ne primjećuje, kao ni cvijet koji je otpao s grane i vene na zemlji. Jako volim tu pjesmu, predivna je i vrlo poetična, ali mislim da nije baš poznata. Općenito volim stare pjesme jer sam ih često slušao s bakom i djedom. Tu sam pjesmu oduvijek imao u glavi i stalno sam mislio gdje bih je mogao iskoristiti i konačno sam našao idealno rješenje. Za mene je prekrasan trenutak kad drugi put čujemo tu pjesmu, ovoga puta na radiju. On je sada sigurniji u sebe, hrabro je odabrao da ostane s ranjenim prijateljem dok su ostali otišli po pomoć, no pjesma ga ipak vraća u njegov prijašnji život i u njemu budi sjećanja na oca i baku.

Odnos između oca i sina je vrlo čudan. Zašto je ocu teško pokazati svoje osjećaje prema sinu i najčešće ga vrijeđa u svim njihovim razgovorima?

– Mislim da bismo to mogli nazvati simptomom azijskog oca. Moje vlastito iskustvo i ono što sam čuo od svojih vršnjaka je to da naši očevi nisu emocionalno otvoreni i s njima je vrlo teško komunicirati. Azijski očevi su obično vrlo samozatajni i oni ne govore svojim sinovima da ih vole. U filmu se njegova ljubav prema sinu može vidjeti u trenutku kada sin spava, jer tada otac može biti brižan prema njemu, ali nikada nije prijateljski nastrojen prema sinu u njihovim razgovorima. U sceni kad mu u gnjevu govori da nije dobar nizašto, trebamo se sjetiti da je otac prije toga učinio nešto neoprostivo i nehumano i, ustvari, sve to što govori sinu on misli o sebi, ali iskaljuje se na sinu jer on svu svoju realnost svaljuje na svog sina. Roditelj shvaća dijete kao nastavak svog života i želi da to dijete bude bolja i uspješnija varijanta njega samog.

Što, dakle, očekuju azijski očevi od svojih sinova?

– Mnogo toga. Moj osobni odnos s mojim ocem je bio težak jer sam ja odabrao biti umjetnik. Azijsko društvo je prije svega praktično, tako da se od tebe očekuje da se baviš ekonomijom ili financijama. Iako sada mogu reći da je moj tata sasvim OK, stvari nisu uvijek bile jednostavne. No, to je uvijek tako kada se njihovi snovi o tome što bi vi trebali biti ne poklapaju s vašima.

Kad smo već kod snova, spavanje i nespavanje ima veliko značenje za protagoniste filma.

– Da. Smatram da prolazimo kroz mnogo toga dok spavamo, pa mi je to poslužilo kao metafora za ideju da Meng, sin, još uvijek vjeruje u budućnost i razmišlja koji životni put odabrati, a spavanje mu daje stabilnost. S druge strane, otac ne spava, on samo radi jer zna da nema alternativa i da je stigao do kraja svog životnog puta.