Na parkiralištu lokalnog discounta obitelj Mazzaroli komunicira s djecom, objavivši im da u njihov dom stiže četvrto dijete. Nakon rođenja malog Giovannija, nazvanog Gio, njegovi roditelji Davide (Alessandro Gassmann) i Katia (Isabella Ragonese) otkrivaju da on ima Downovov sindrom.

Kako ispričati tu priču, a da ona ne zaluta u zamku konvencionalnog holivudskog modela? Mladi redatelj Stefano Cipani lukavo izbjegava slične zamke, pazeći da ne ponovi greške koje je učinio Stephen Chbosky (šifra: »Čudo«) s Juliom Roberts, Owenom Wilsonom i njihovim sinom Auggiejem, koji doduše nema Down, već mandibulofacijalnu disostozu.

Nevinost odrastanja

Treba samo slijediti osobnu stazu jednostavnosti i nevinosti, koju emaniraju pogledi Gioa i njegova brata Jacka, koji obožava svog »super Down« brata, drukčijeg od drugih samo zato jer ima jedan kromosom više (»On dolazi s drugog planeta, zar ne?«).

Kao da njegova pojavnost priziva stripovski milje. Zato nas Cipani paralelno tjera da u Giou kojeg su roditelji opisali kao »posebnog«, otkrijemo tu istu dječju magiju. Njihov temperament postaje neka vrsta lekcije iz humanosti.

Riječ je o istoimenom autobiografskom romanu mladog Giacoma Mazzariola, ujedno i koscenarista Cipanijeva komada, premijerno prikazanog 2019. u sklopu venecijanske Mostre u paralelnom programu Giornate degli Autori, u kojem je njegov autor opisao nevinost odrastanja s bratom rođenim s Downom.

Nevinost odrastanja i magiju infantilnih iluzija zamjenjuje egzistencijalna krhkost adolescencije, koja priziva kultnu TV-seriju braće blizanaca Matta & Rossa Duffera (šifra: »Stranger Things«), ali i škvadru Grete Thunberg. Da bi drugi dio filma uronio u zonu viralnog videa i društvenih mreža.

Iznimna glumačka ekipa

Zahvaljujući iznimnoj glumačkoj ekipi kojom dominira bivša Almodovarova muza Rossy de Palma, Cipani nam je podario emotivnu priču nevjerojatne autentičnosti koja nam u ovim ludim i teškim vremenima itekako treba, da bismo se osjećali bolje.

Trebaju nam njen osmijeh, njena istinska ljubav i njen humor koji se sudara sa životom. Zato je Cipanijev feelgood komad možda više zaslužio žute stolce kina u Dječjoj kući, nego crvene stolce Art-kina.