Švedska se na ovim prostorima često percipira kao zemlja demokracije, ljudskih prava i liberalizma, kao kvintesencija famoznog skandinavskog modela koji bi svi trebali slijediti. Ali u stvarnosti baš i nije tako.

Ni ona nije imuna na svoje skinse i svekolike monstrume ultradesne provenijencije, čije su pervertirane ideje u susjednoj Norveškoj iznjedrile manijake poput Breivika. Ti isti monstrumi možda nisu ekskluzivni stupovi država poput Mađarske i Poljske. No, ono što je u lovu na odbjegle njemačke naciste bio Simon Wiesenthal, to je u mapiranju švedskog ultradesnila i neonacizma bio slavni pisac Stieg Larsson. Njegov antifašizam je ujedno i fokus fine dokudrame Henrika Georgssona »Čovjek koji se igrao s vatrom«. Nakon što je premijerno prikazan u sklopu lanjskog izdanja HRFF-a, Georgssonov komad kreće u distribucijsku mrežu naših nezavisnih kina (u riječkom Art-kinu kreće od 12. veljače).

Luksuzni turisti

Da bi paradoks bio veći, Georgssonov prosede blizak je onom koji rabe autori jezivog serijala »Predsjednik« s propagandističkim pečatom režimskog HTV-a. Radi se dakle o klasičnom ispreplitanju arhivskog footagea, igranih rekonstrukcija i razgovora s akterovim prijateljima i suradnicima. Iako je Georgssonov akter, poslužimo li se riječima lucidnog Borisa Dežulovića, udaljen od aktera izlivenog u bronci iz ljevaonice notornog tandema M&M (Manjkas & Malić) onoliko koliko je Francisco Franco bio udaljen od Olafa Palmea. Jer, Georgssonov film započinje upravo rekonstrukcijom interviewa u kojem Larssona portretira autentični Emil Almen, dok izvan kadra dopire glas njegove dugogodišnje životne partnerice Eve Gabrielsson (»Nikad nisam upoznala nekog tko je radio tako puno kao on. A onda je umro«). Oni koji u doksu očekuju genezu njegove trilogije o Lisbeth Salander na koju se referira i naziv doksa, ostat će pomalo zatečeni. Jer, Georgssonov komad spominje Larssonov literalni rad tek u formi fusnote, s referencama na povijest nacizma u obitelji Vanger. Georgssona prije svega zanima njegov novinarski aktivizam, kad se našao na meti švedskih skinsa kao jedan od urednika časopisa Expo, koncipiranog kao neka vrsta švedskog spoja slovenske Mladine i našeg Ferala. Iako je Expo u stvari bio švedski odgovor na britanski Searchlight u kojem je Larsson objavljivao nepotpisane tekstove kao njegov »Swedish Correspondent«. No dok su spaljivanje Ferala na splitskom trgu osudili tek rijetki hrvatski mediji poput dnevnika koji držite u ruci, s progonom Larssonova Expa i prijetnjama koje su primali njegovi novinari, poput naljepnica koje su neonacisti stavljali na ulazna vrata njihove redakcije, stanova i kuća da bi im dali do znanja da ih drže na nišanu, solidarizirali su se brojni švedski mediji, od visokotiražnog Aftonbladeta pa nadalje.

Jer, ultradesnilo u Švedskoj seže još u rane devedesete, davno prije no što je ono prešlo u zonu mainstreama s facama poput Orbana, Kaczynskog i Salvinija. Bila su to vremena u kojima je Švedska vlada pružila ruku spasa izbjeglicama iz ratom razorene Bosne. Iako su ih notorne perjanice ultradesne stranke Nova demokracija nazivali »luksuznim turistima«. Bila su to i vremena koja pamte smrt homoseksualnog hokejaša Petera Carlssona u bliskom susretu s krdom švedskih skinsa, ali i brojna druga ubojstva s homofobnim i rasističkim predznakom čije su žrtve bili 14-godišnji švedski teensi i afrički migranti. Tada će Larsson napisati ironični vodič »Kako sigurno otvoriti pismo bombu«.

White power

No meta Larssona i njegove redakcije iz Expoa u kojem on nije objavljivao samo tekstove, već i angažirane crteže (manje je poznato da je Larsson započeo karijeru kao grafički umjetnik) prvenstveno su bili klupski White Power derneci i diskografske kuće specijalizirane za tzv. vikinški rock, koje su objavljivale njihova live CD izdanja. Prema jednom od aktera Georgssonova komada, njihovi songovi mogli su se čuti i u školskim menzama tijekom doručka. Zato ga autor portretira kao radoholičara koji je opsesivno istraživao identitete švedske ekstremne desnice, pokazujući da njegova zemlja baš i nije demokratski raj kakvim je mnogi percipiraju. Iako je Larsson baštinio antifašističke ideje od svog naprednog djeda. Nažalost, Larssonova sjajna knjiga Extremhogern (Ekstremna desnica) koju je izdao davne 1991. u koautorstvu s Anna-Lenom Lodenius, pala je u drugi plan na uštrb razvikane trilogije Millenium. Stranka ultradesnih švedskih demokrata koja s demokracijom nema nikakvih dodirnih točaka, u međuvremenu je promijenila imidž. Skinjarske bombere zamijenili su elegantniji sakoi, a meta su joj nakon napada na Twinse postali muslimani umjesto Židova. Larsson promatra njihov rasizam u kulturalnom diskursu, za razliku od onog sirovijeg strukturalnog. No prema njegovom mišljenju, demokracija nije bogom dana i ne znamo kako će ona izgledati za dvadeset godina. Jer, Larsson nije imao vremena uživati u idili seoske kuće koja nikad neće biti ono što je postala Bergmanova kuća na otoku Faro. Kao što njen krš koji promatra Georgssonova kamera, u korelaciji s fotografijama iz piščeva djetinjstva, nikad neće biti muzeologiziran poput interijera Toma Gotovca (MSU) i Godarda (Fondazione Prada).