VENECIJA – Ovogodišnje 77. postlockdown izdanje Venecijanskog filmskog festivala u znaku je ograda. Ona ispred Sale Grande podignuta je na lokaciji na kojoj su tijekom proteklih festivalskih izdanja »kampirali« tinejdžeri da bi bili što bliže zvijezdama u lovu na njihove autograme.

Ta ista ograda zatvorila je famoznu Passarelu na koju je pristup dopušten isključivo fotografima. No, puno življa ograda prisutna je u najnovijem filmu Jasmile Žbanić »Quo vadis, Aida?«. Ograda mržnje. Ono što je Vukovar bio za Biljanu Čakić-Veselič (»Dečko kojem se žurilo«), Srebrenica je postala za Jasmilu Žbanić kao ultimativni moralni imperativ, jer Žbanić se puno bolje snalazi s ratnim temama nego s humornim žanrom. Prisjetimo se sjajne »Grbavice«.

Srebrenički pakao

U najavnoj špici filma »Quo vadis, Aida?« ona navodi da su neki dijalozi ubačeni u dramaturške svrhe, poput ovog: »Stalno nešto govorite, a ništa se ne događa. A ovi su s tenkovima bliže iz sata u sat. Ti ćeš biti odgovoran ako Srbi ođu u grad.«, kaže gradonačelnik Srebrenice (Ermin Bravo) pripadniku nizozemskog kontingenta plavih kaciga. »Ali ja sam samo pijanist koji prenosi poruke viših instanci«, odgovara mu potonji. Dijalog prevodi Aida (Jasna Đuričić), profesorica povijesti, kao dominantna sudionica srebreničkog pakla. U tom paklu Žbanić je fokusirana na mase i njihova lica, za razliku od Čakić-Veselič koja je fokusirana na intimnu priču vezanu uz njena brata.
Nizozemac traži zračne napade, ali NATO ga ne sluša. UN traži dobrovoljce iz civilne vlasti da odu na pregovore s Mladićem (treba još dvoje, ali obrazovanih kao predstavnika). Aida odabire muža jer nitko nije htio pristati. Paralelno se Aida u dimu džointa prisjeća svog sudjelovanja na izboru za miss najbolje frizure istočne Bosne. U toj masi ljudi stiješnjenih iza ograde ukazuje se Emir Hadžihafizbegović u paradoksalnoj ulozi srpskog koljača Joke, koji toj istoj masi baca pinke kruha (derući se da nema gladi kod Srba).

Sofijin izbor

Ubrzo se Aida suočava sa »Sofijinim izborom«. Naime, Aidu su kao UN-ovu prevoditeljicu stavili na listu za konvoj s Nizozemcima, ali ne i njena muža i sinove. Aida se nalazi pred moralnim odabirom – ili će spasiti muža ili će odvesti sinove u smrt. Međutim, sinovi i muž odlaze u smrt, inkarniranoj u lokalnoj kinodvorani (Srbi kažu: »Sad će film!«), ali Žbanić ne pokazuje taj horor već izlazi iz kinodvorane, na prazne ulice Srebrenice, osluškujući zvukove mitraljeza koji dopiru izvan kadra. Ispranu Aidu nanovo ćemo ugledati u današnjim danima, dok korača snijegom prekrivenim ulicama Srebrenice, ulazeći u svoj bivši stan koji je sada okupirala srpska obitelj, kako bi došla do fotografija iz svoje prošlosti. Na stubištu te iste svoje zgrade ugleda Mladićeva krvoloka Joku. Najpotresnija scena događa se u filmskoj završnici, u kojoj Aida zajedno s majkama Srebrenice traži svoje sinove i muža među ekshumiranim kostima iz masovne grobnice. Quo vadis, Aida? Aida odlazi u svoju učionicu učiti neke nove generacije kojima se, nadajmo se, neće dogoditi još jedna Srebrenica.

Almodovarov kratkiš

Ima neke perverzne simbolike da je kao predigra Žbanićkinom filmu prikazan najnoviji kratkiš Pedra Almodovara »The Human Voice/Ljudski glas«, slobodna interpretacija istoimene drame Jeana Cocteaua. U uvodnom prizoru ugledat ćemo Tildu Swinton u voluminoznoj crvenoj krinolini. Nakon što se presvukla, ulazi u prodavaonicu alata i kupuje sjekiru kojom će sasjeći odijelo svoga partnera koje leži na krevetu, u spoju ludila i melankolije. »Pretvorila sam se u robota«, kazat će ona partneru Joseu kojeg čeka da dođe po odijelo. On prekida liniju, a ona prosipa benzin po stanu odjevena u zlatne hlače, kariranu košulju i kožnatu jaknu. Ali on se opet javlja. Njen stan završit će u plamenu, a dolaskom vatrogasaca ona nonšalantno izlazi sa svojim psom iz skladišta transformiranoga u bizarni teatar koji počiva na pravilima igre i zakonima žudnje. Almodovar je očito shvatio da Tilda nije žena od krvi i mesa, nego kiborg. U koroniziranoj Veneciji jedino su kiborzi ti koji mogu opstati.