Filmsko remek-djelo

Na današnji dan prije 80 godina u New Yorku premijerno prikazan Chaplinov „Veliki diktator“

P. N.



Na današnji dan prije 80 godina, u New Yorku je premijerno prikazan film Veliki diktator u kojem se Charlie Chaplin – igrajući obje glavne uloge nemilosrdnog fašističkog diktatora i progonjenog židovskog brijača – kroz satiru obračunao s fašizmom, nacizmom i antisemitizmom. Kako komičar koji se proslavio s nijemim filmom, Chaplin je najduže u Hollywoodu odbijao snimiti zvučni film: „Veliki diktator“ je prvi njegov takav film u potpunosti, a ujedno i posljednji u kojem nastupio kao lik skitnice, njegovom glumačkom zaštitnom znaku. Zaradio je pet nominacija za Oscara, a na blagajnama je prošao najbolje od svih Chaplinovih filmova. Nikad kasnije nije postigao ovu razinu uspjeha i konsenzus publike i kritike. Nakon „Velikog diktatora“ karijera najpoznatijeg komičara s velikog platna pretvorila se u dugi zalazak.


Chaplin se u filmu želio pozabaviti eskalirajućim nasiljem i represijom nad Židovima od strane nacista tijekom kasnih 1930-ih, čije su mu razmjere osobno prenijeli njegovi europski židovski prijatelji i kolege umjetnici. Represivna priroda i militarističke tendencije Trećeg Reicha bile su dobro poznate u to vrijeme. Ali, očito rijetko je tko slutio da je režim nacističke Njemačke postao prava tvornica smrti. U svojoj kasnijoj autobiografiji Chaplin je napisao da ne bi snimio film da je znao prave razmjere užasa koji su se tada događali u Europi. Kad je tijekom rata svima postalo potpuno jasno da na najsvirepiji način Njemačka sustavno eksterminira Židove i sve neistomišljenike više nitko nije snimao komedije na tu temu. Nakon Chaplinovog „Velikog diktatora“ Hollywood je dobrih 20 godina tražio načina kako da toj bolnoj temi pristupi na satirički način. U tom smislu „Veliki diktator“ je ostao kontroverzni film, baš na način koji je kontroverzna ostala i novijim generacijama bliža tragikomedija Roberta Benignija „Život je lijep“ koja kroz satiru problematizira užase nacističkih logora.


Film je Hitler zabranio u svim zemljama pod njemačkom kontrolom, ali je za privatne potrebe kopija došla do njega i navodno ga pogledao dva puta. Charlie Chaplin kasnije je rekao da bi dao sve da zna što je Hitler mislio o filmu. Zbog filma u Trećem Reichu su bili uvjereni da je Chaplin Židov i tako ga etiketirali.




„Veliki dikaktor“ je kroz desetljeća imao utjecaj na djela mnogih autora i inspirirao mnoge velike autore, od Stanleya Cubricka i Mela Brooksa do spomenutog Benignija i Wesa Andersona. Isto tako, „rukopis“ ovog velikog filmskog djela može se iščitati i danas u komedijama s političkim predznakom i ironijom kao što su „The Dictator“ Sache Barona Cohena i „Jojo Rabbit“ novozelandskog režisera Taika Waititija.


Uz panegrike novih generacija filmskih kritičara „Veliki diktator“ dobio je i niz službenih priznanja. Jedno od njih je i uvrštavanje u Nacionalni filmski registar američke Kongresne knjižnice kao “kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo“.